Danas, u ponedjeljak 14. listopada u 19.00 h otvara se izložba “Instalatrij” umjetnika Vladimira Novaka u galeriji CEKAO na adresi Ulica grada Vukovara 68 u sklopu Pučkog otvorenog učilišta. Povodom toga razgovaram s umjetnikom o njegovim radovima, dobivanju Grand Prix nagrade i njegovim planovima i projektima za budućnost.
Koje radove si i iz kojeg razloga odlučio izložiti u galeriji CEKAO?
Izložbu u galeriji CEKAO sagledavam kao jedan rad u procesu, intervenciju u prostoru kroz više odvojenih medija. Segmenti rada koje izlažem za ovu priliku objedinjeni su pod nazivom Instalatrij, a sastoje se od videa, dviju skulptura, audio datoteka koje je publika pozvana poslušati te naposljetku svjetlosne instalacije u atriju, koja će, u vidu jednokratne izvedbe, biti realizirana na samom otvorenju. Kovanica Instalatrij očigledno je nastala spajanjem pojmova instalacija i atrij, čime se istodobno aludira na građenje novog diskursa, na temeljima zatečenog. Radi se upravo o svojevrsnom procesu instalacije novih/mojih postavki u tkivo pomalo umorne Kučanove, Nikšićeve i Bernardijeve zgrade, čime se Instalatrij javlja kao razbuđujući faktor, titrave i iritantne „samovolje“, poticanja zgrade na komuniciranje svojih objektivnih vrijednosti.
Što se tiče razloga, osim poziva da interveniram u prostor galerije i/ili njenog atrija, nije postojao određeni razlog za izlaganje tog rada u tom prostoru. No specifičnost lokacije galerije i njezina neposredna veza s unutarnjim atrijem zgrade, svakako su iznjedrili i oblikovali ovaj rad. Također, istraživanja i skice kojima sam se bavio tijekom boravka na rezidenciji u Parizu reflektiraju se kroz ovu izložbu kao i audio snimke dokumentirane prije (nedavno sam shvatio) deset godina.
Koji su koncepti radova koje si odlučio izložiti?
Koncepcija izložbe u smislu dispozicije rada u prostoru je aktivacija i povezivanje unutarnjeg i vanjskog prostora. To je bila jedna od premisa s kojom sam krenuo u ovaj projekt. Promišljanje o samom prostoru i kako ću na njega reagirati, otvorilo je nišu u koju sam odlučio upisati osobno sagledavanje te granice unutarnjeg i vanjskog. Činim to kroz objekte, zvuk i vizualne podražaje koji svojom dispozicijom i materijom metaforički uspostavljaju vezu s nekim prošlim vremenima, odlukama i općenito momentima koje smo proživjeli, prošli kroz njih, a danas ih se sa sjetom prisjećamo ili ih pak s gađenjem želimo izbrisati iz svoje memorije. Zanima me svijest o gradbenim elementima nas samih, pritom misleći na ono što nas je izgradilo u osobe koje danas jesmo te kako se prema tome svemu odnosimo.
Primjerice, jedna od skulptura govori upravo o stvarima koje u životu jednostavno moramo (ot)pustiti, neke na neko vrijeme možda odložiti... Na što god da se to odnosi, zanimljivi su momenti u kojima s iznimnom lakoćom ili pak uz mnogo težina i muke donosimo odluke (ne)svjesni spektra posljedica koje uz njih dolaze. Dihotomije poput dobrih naspram potpuno krivih odluka, logičnost i markirani putovi naspram nelogičnosti i putešestvija, introspekcije i retrospekcije, sjećanja i brisanje memorije, koncept su ovih radova, odnosno izložbe.
Kako točno povezuješ oba, ponuđena ti prostora: galeriju i njezin atrij?
Staklenu frontu galerije prema atriju sagledao sam kao fragilnu granicu, dio opne atrija kroz koji ostvarujemo pogled u taj zatvoreni komadić prirode. Dosad sam se u svojim radovima često koristio metodom premještanja materije iz prirode u galerijske, zatvorene prostore, i tako uspostavljao odnos s vanjskim. U ovoj situaciji, u prostor ''prirodnog'' izbacujem nešto čemu tamo vjerojatno i nije mjesto, nešto unutarnje, ljudsko, možda čak i agresivno. Radi se dakle o intervenciji u atrij galerije u vidu svjetlosne instalacije kojom ću uspostaviti direktan odnos unutarnjeg i vanjskog, u vizualnom smislu. Ono što je izbačeno van, u unutarnji će prostor galerije ubaciti granice i rubove onoga što se nalazi izvana. Vizualni podražaji kojima će posjetitelji biti izloženi, osim uspostave veze s unutarnjim prostorom i utjecajem na doživljajni aspekt prostora atrija, imaju ulogu pobuditi odnos s prošlošću, sjećanjima, stvarima koje bismo htjeli izbaciti, zaboraviti ili izbrisati i onih stvari koje želimo zadržati, pamtiti i dalje iz njih graditi. Ta će svjetlosna instalacija iz više razloga biti izložena samo na otvorenju izložbe dok će u ostatku trajanja izložbe u galeriji na njenom karakterističnom, prema atriju zakrivljenom zidu, biti projicirana video dokumentacija same intervencije. Pogledom u tada već ''ispražnjeni'' atrij i na suprotnom zidu atrija projiciranom snimkom, posjetitelji će na drugi način moći iščitati vezu unutarnjeg s vanjskim.
Dosadašnji radovi koje si izlagao bili su kiparske i prostorne instalacije. Što te kod takve vrste umjetnosti privlači da je proizvodiš?
Procesi i metode kojima se u radu koristim, nadograđuju se, mijenjaju i sve više izlaze iz domene statičnog, trajnog ili stalnog objekta u smjeru privremenih instalacija promjenjivog i prenamjenjivog karaktera. Istražujem materičnost i prostorne karakteristike skulpture, instalacije i ambijenta. Gradim minimalističke strukture organskog i monumentalnog karaktera koje prozivaju prostornost, mjeru i odnose izloženih objekata i materijala, promatrača i okoline.
Odnosi i mogućnosti skulpture, arhitekture, doživljajni aspekti različitih ambijenata i krajolika neki su od ključnih okidača za moje bavljenje ovime što čime se bavim. Rad u prostoru, u odnosu na njega ili direktno s njim samim, za mene su intrigantni procesi. Isti uključuju širok spektar nepredviđenih stvari, često i nevezanih direktno za sam rad, a koje nerijetko naposljetku odigraju bitnu ulogu u krajnjoj izvedbi ili prezentaciji rada. Ipak prostori sami po sebi sadrže mnoge slojeve, pa tako i onaj socijalni koji je nužan u istraživanju, dogovaranju i provedbi takvih radova.
To je svakako naglašeno u radovima specifično projektiranih za određena mjesta. Sve više shvaćam kako su ti pozadinski procesi pripreme i izvedbe takvih radova ono što me tjera i hrani moju želju za produciranjem takvih radova. Možda i više nego krajnji produkt. Radovi koje sam dosad izlagao većinom su većih dimenzija i nerijetko su planski nastali za određene prostore. Logistika i uvjeti koje treba postaviti kako bi ti radovi bili uspješno izvedeni ono je što mi povremeno daje određeno uzbuđenje i zadovoljstvo, iako odabirom materijala i sl. ponekad samom sebi činim medvjeđu uslugu raznim preprekama koje dolaze s tolikim dimenzijama, težinama, potrebnom pomoći pri produkciji, transportu, instaliranju na izložbama... to me baš prati, čak i kada mislim da sam osmislio nešto jednostavno i lagano. Zato sam neizmjerno zahvalan svima koji su mi u tim momentima svojim angažmanom pomažu i omogućuju da moje megalomanske ideje budu izvedene.
Kako biraš materijale koje koristiš za realizaciju svojih umjetničkih djela?
Određene ideje povlače određene materijale i tehnologije, ili pak eksperimentiranje kako bismo postigli željeno. U zadnje vrijeme, otkako primjenjujem neke nove pristupe u realizaciji svojih radova, materijale biram po potrebi za ostvarenje onoga na što ciljam. Kada definiram zadatak, mogućnosti i potrebe za izvedbu rada, istražujem materijale i odabirem ono što smatram optimalnim ili najboljim za to čime se bavim. Još uvijek, najčešće su to kompromisi između želja i mogućnosti. Danas sam puno otvoreniji po pitanju materijala koje koristim u svojim radovima, u odnosu na prije nekoliko godina kada sam se gotovo isključivo koristio klasičnim materijalima u produkciji radova. No sklon sam i dalje sirovim, prirodnim i industrijskim materijalima pa se često nađem u borbi s količinama, masama, praktičnošću, skladištenjem radova - klasičnim (ne samo) kiparskim problemima.
Dobitnik si Grand Prixa 34. Salona mladih za rad „≈ 30 steps in balance“. Smatraš li da ti je nagrada pomogla u tvojim daljnjim umjetničkim pothvatima?
Da, smatram da mi je nagrada bila od pomoći. Prije svega, drago mi je da sam dobio nagradu za rad koji je za moju dotadašnju praksu značio neku vrst prekretnice u smislu uporabe materijala, tehnologije i s kojim sam jako zadovoljan. Nadalje, novčani dio nagrade pomogao mi je da uloženo u rad vratim, odnosno uložim u neki novi. Nagrada također podrazumijeva dvomjesečni boravak na rezidenciji u Cite international des arts u Parizu na kojoj sam bio kroz svibanj i lipanj ove godine. Isto tako, vjerujem da nagrade općenito pomažu pri predstavljanju radova i projekata prema institucijama, izvorima financiranja, galerijama, muzejima i sl., kojima sam ih predstavljao i ponekad imao sreću biti podržan u njima. Tako da je moguće da su neki drugi moji projekti podržani djelomice i zahvaljujući toj nagradi, odnosno većoj vidljivosti moga rada koji mu je pružila.
S obzirom na kulturnu scenu u Hrvatskoj, vidiš li mogućnost napretka ovdje ili planiraš plasirati svoju umjetnost i na internacionalno tržište?
Mogućnost napretka vidim i ovdje, ali svakako s mišlju da rad treba plasirati i u internacionalni prostor. To dapače smatram nužnim, ako ništa drugo barem radi veoma bitnog iskustva i drugih, ne nužno uvijek i boljih uvjeta rada i mogućnosti. Što se tiče naše kulturne scene, svakako se nadam mogućnosti njenog napretka jer još uvijek ima toliko genijalnih ljudi koji ovdje žive i stvaraju. Uvjeti rada nisu jednostavni i poticajni, ali nekako se uvijek vodim mišlju da jedino svojim osobnim angažmanom možemo pridonijeti kvaliteti scene.
Koje projekte planiraš u skoroj budućnosti?
Trenutno radim na projektu ''VnuVNu'' za Galeriju VN gdje ću u prosincu izložiti novu instalaciju kojom mi je na neki način cilj predstaviti sukob interesa na koje nailazim u svom autorskom radu. Pritom mislim na sukob interesa izražen kroz pristupe radu, uporabu materijala, ono što me do sada okupiralo i ono čemu se namjeravam posvetiti u bližoj budućnosti. Ponekad mi se i samom čini da se radi o potpuno različitim aspektima rada, iako to zapravo nisu. Tom instalacijom želim direktno sukobiti ono što mi se ponekad čini kao dijametralno suprotno i nespojivo u jednom radu. Radim stroj/skulpturu koja će tijekom izložbe oblikovati trsku mehaničkim putem, prevrtanjem, stiskanjem, mljevenjem... konstantnim preslagivanjem materijala iznova će redefinirati prostor galerije, formu i sadržaj same skulpture. Rad ima za cilj reflektirati odnose, zavisnost i neodvojivost faktora koji utječu na razvoj i krajnji ishod rada upravo preispitujući krajnosti, odnosno (ne)mogućnost dovršenosti rada uopće.
Tijekom sljedeće godine planiram se fokusirati više na produkciju novih radova i upuštanje u nekoliko projekata koji već predugo čekaju da im se posvetim. Isto tako, radit ću na izložbi u programu NMG@RAKTIKA u Splitu kojom ću splitskoj publici nakon ovogodišnje izložbe u Dioklecijanovim podrumima, gdje sam izložio sve svoje bitne radove s trskom predstaviti inačicom rada In/Out of line koji će biti prilagođen za njihov prostor, uz vjerojatno još neku intervenciju koja će se do tada iskristalizirati.
Izložbu je moguće pogledati do 7. studenog svakim radnim danom od 8.00 do 21.30 h i subotom od 8.00 do 14.30 h. Više informacija dostupno je na službenoj Facebook stranici događaja.
Vladimir Novak diplomirao je kiparstvo 2017. godine na ALU u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade Goranske kiparske radionice u Lokvama na 13. Trijennalu hrvatskog kiparstva, HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih - Panoptikon 2018. godine, te Rektorove nagrade za samostalni projekt 2015. godine. Predstavio se samostalnim izložbama u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, Galeriji Kazamat u Osijeku, Studiju galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, Francuskom paviljonu i Galeriji SC u Zagrebu. Sudjelovao je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Neke od njih su Device_6.018 u Zagrebu, 34. salon mladih – Panoptikon u Zagrebu 2018., DravaArt Biennale 2017. u Koprivnici, Žeravica 4 „quadrologloditi - mesmerizacija“ u Českim Budějovicama, NEU NOW - Europe's emerging artists 2016. u Amsterdamu, Sculptumes&Costures u Lausanne 2015. godine. Radovi mu se nalaze u Fundusu ALU u Zagrebu i Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, privatnim kolekcijama te kao javne plastike u Vrsaru i Bjelovaru. Član je HDLU i HZSU. Živi i radi u Zagrebu.
Fotografija s naslovnice: Ivana Škvorčević
