Mnogo je toga što me ponukalo da jedno popodne zagnjavim Doru Sučić u žutoj zgradi boje kremšnite u Ilici 85. Naime, Dora je u veljači ove godine otvorila prvu samostalnu izložbu pod nazivom ‘(Ne)namjerno’ u prostoru Art-kina Grič, mjestu dovoljno ležernom da cijela stvar prođe u šaptu i omogući Dori da suvereno zadrži uzde u rukama, a opet dovoljno podatnom da, uz poneke preinake, nalikuje na izložbeni prostor. Praksa oplemenjivanja prostora čija namjena nije izvorno muzejsko-galerijske prirode ispipava brojna pitanja estetike, recepcije, interpretativnog okvira te samog izložbenog sustava. Stoga nije čudno kako mnogi autori sterilne bijele i crne kutije muzeja i galerija nonšalantno trže za kafiće, knjižnice, privatne stanove, parkove i druge objekte ili prostore, neovisno o njihovom javnom ili privatnom, zatvorenom ili otvorenom karakteru. Uz to, Dora je do dana primitka svog sudbonosnog lista akademskog obrazovanja iskrižala gotovo sve kućice u kalendaru, što pak za sobom povlači neugodno komešanje cijelog malog egzistencijalnog univerzuma s kojim se barem na neki način suoči svaki student, a posebno umjetnik, dok se sprema proviriti izvan solidnih zidina formalnog obrazovanja. Da se radi o aktualnoj fatalističkoj dvojnosti koja uzurpira umjetnički pomladak potvrđuje i prvi, temelj-broj Skice, časopisa studenata Akademije likovnih umjetnosti, čija je tema bila upravo ‘Život ili umjetnost?’. Potkrala se u naš razgovor i pokoja digresija o kreativnosti, tehnici i drugim praktikalijama koje su više ili manje strane, ali svakako korisne jednom studentu povijesti umjetnosti, a koje čine vječno nepremostivu opreku između umjetnika i institucije.
U svijetli i prostrani prostor svoje klase uvela me, dakle, Dora Sučić, studentica pete godine slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti.
Što trenutno radiš?
Radim diplomski! Sve je počelo time da mi se nije dalo slikati, sve što sam radila mi je bilo dosadno. Petljala sam s crno-bijelim fotografijama na koje bih ubacivala boje, no iako bi one kompozicijski stajale i iako bih ih time parafrazirala, iza njih nije bilo nikakve zanimljive priče. Nisam znala što da radim za diplomski, a i bila sam na nekakvoj kreativnoj prekretnici. Našla sam puno kaširanih platna koje je jedan profesor ostavio na Akademiji pa sam ih uzela, a onda dio i dodatno kupila. Jedan sam dan iz čiste dosade krenula crtati po njima i shvatila da premalo crtam i da mi se jako sviđa, pogotovo tušem i perom.
Kako je, dakle, stvar počela s manjkom volje za slikanjem i love-hate relationshipom sa štafelajem i platnom, na prvim se radovima ponavljaju motivi štafelaja i platna koji pokazuju frustraciju praznog platna (premda je to pomalo ironično jer ništa ne radim na štafelaju, nego je platno ili pribijeno na zid ili crtam na podu). Kasnije su radovi prešli u ekspresivan crtež na kojem je ponavljajući motiv neka osoba (navodno ja). Kosa uvijek prekriva lice jer ne želim da otvori pitanje njegove simbolike, dobro izgleda jer baca emocije, a i fora mi je što je ponavljajući motiv na svim crtežima. Sadržajno se baziram na mentalnim stanjima, bilo pozitivnim bilo negativnim.
Ovi su radovi, kao i oni na izložbi, negdje između apstrakcije i figuralnosti?
Ne volim zalaziti u krajnju apstrakciju jer još nisam našla dovoljno dobar razlog da tamo krenem, ali ne volim ići ni u totalno realističnu figuraciju jer mi je jako dosadna za slikati. Uključuje previše detalja, a ja volim raditi brzo i ekspresivno, pa mi se ne da čamiti tjednima nad slikom. Volim ekspresiju, pokret i slojeve, pa zato volim raditi s akrilom – brzo se suši. Ulje je isto zabavno i ima svoje super dobre strane, ali je jako teško nositi se sa sporim sušenjem jer se mora paziti da ne ispuca.
Pričaj mi o pucanju boje!
Pucanje ulja ovisi o tome kako ga zamiješaš (može biti masnije, imati više sikativa, špirita…) i debljini sloja. Ako ne pustiš da se skroz osuši, a prijeđeš preko njega s lazurom, ulje će se smežurati i ispucati. Normalni slojevi akrila osuše se u roku od sat vremena, a malo debljima treba duže, no nikad više od jednog dana. Meni je super jer se može odmah slikati, no nekima se to ne sviđa. Jedino što akril malo gubi na živosti kad se osuši, pa se mora tretirati lakovima, koji dolaze u sjajnoj i mat varijanti. Hoćeš li prelakirati cijeli rad ili samo istaknuti dijelove ovisi o tome što želiš postići jer se akril ne oštećuje lako, tako da protekcija lakom nije nužna.
Pucanje starih slika ovisi o puno faktora, no to je bolje pitati restauratore. Slike se šire zbog vlage i vrućine, pa pri klimatskoj promjeni boja puca. Važno ih je i pravilno zamotati: platno se uvijek mota sa slikom prema van jer, ako se zamota sa slikom prema unutra, boja se skuplja i puca prilikom odmotavanja. Također, ako bi se platno zamotalo sa slikom prema unutra, boja bi se zalijepila sama za sebe.
Koliko ti treba vremena da završiš sliku?
Ovisi od slike do slike. Za ovu veliku su mi trebala dva tjedna, s time da nisam svaki dan radila na njoj. Obično je dobro raditi više stvari u isto vrijeme kako ti jedna stvar ne bi dosadila. Na ovoj sam slici ukupno radila punih tri ili četiri dana. Plus dva dana pokušavanja napinjanja platna na zid.
Gdje nabavljate platna?
Ovo je veliko platno iz tekstilne prodavaonice, najjeftinije koje smo mogle pronaći, i užasno je. Puno je bilo gnjavaže s time da se ravno napne na zid: kada sam ga namočila se toliko skupilo da se gotovo raspuknulo. Platno se moči jer se tkanina skuplja u vodi, a važno ga je napeti i izravnati prije slikanja. Ovo je od žutice, pa bude grozno ljigavo kad se smoči jer sadrži nekakvo ljepilo. Postoje dućani specijalizirani za slikarska platna i tamo se može kupiti laneno, jedno od najkvalitetnijih, ili od prepariranog pamuka, koje je isto super. Ovo su ostaci tkanine koje dućani prodaju s popustom, pa je to kolegici i meni koje zajedno kupujemo i trošimo najpraktičnije. Kupile smo četrdesetak metara (metar je koštao 20 kn), a sada se već ta količina prepolovila. Dvadeset metara platna mi potraje semestar, katkad dva, ovisno koliko slika radim i kojih dimenzija.
Sredstava za kvalitetniji materijal imate tek kada možete živjeti od svog rada?
Da, ili ako se nađe posao usput. Umjetnošću se ne može prehraniti, pogotovo prvih deset do petnaest godina nakon završene Akademije. I za materijal i za život potreban je bilo kakav posao, što god dolazi pod ruku, ili stipendije i rezidencije. Umjetnost, uostalom, ne služi da se prehraniš, nego nastaje iz želje da se kreativno izraziš. Umjetnošću se ne možeš baviti ako to stvarno ne želiš, ne možeš se tjerati na umjetnost. Trebaš se tjerati jedino da izrealiziraš ono što želiš jer, iako ti možda trenutno ne ide, moraš to prebroditi i kad-tad će ti sinuti što dalje. Ni na to te nitko neće siliti, nego sam sebe moraš potaknuti da ne odustaneš. Super je što na Akademiji radimo ono što želimo, pogotovo na diplomskom kada nam nitko ne zadaje zadatke. Ne slikam jer moram ispuniti svoje akademske dužnosti, nego jer mi se sviđa i jer mi je zabavno. Želim istražiti što sve mogu stvoriti kao osoba, kao educirana umjetnica sa svime što sam vidjela, prošla, što znam i što još želim znati. Mislim da umjetnost i kultura vode do racionalnosti, razuma, uzvišenijeg razmišljanja, introspekcije i općenito svega što se tiče osobnog razvoja i općeg razvoja ljudi kao intelektualnih bića.
Planiraš li sama ići na kakvu rezidenciju?
Iduće ću godine ići na staž u Leipzig ako dobijem stipendiju. Prijavila sam se u roku od tjedan dana nakon objave natječaja, a njihov je princip first come, first get, tako da se nadam da je to dovoljno rano, a imam i super ocjene i dobro sam napisala motivacijsko pismo. Nakon toga ću možda ponovno upisati diplomski studij na nekom drugom odjelu, recimo grafiku, ilustraciju, pa ponovno prijavljivati rezidencije. Stalno nešto! Nemam konkretan plan osim hvatati sve prilike, gledati natječaje, povezivati se s ljudima, prodati sebe kao umjetničku pojavu, izražavati se što više i nikada ne prestati crtati i slikati. Nema nikakvog predviđanja, sve je otvorena opcija.
Što misliš o stavu da je nakon Akademije raditi nešto osim ‘biti umjetnik’ dokaz neuspjeha, primjerice ‘završiti’ u školstvu, muzejima, primijenjenim umjetnostima i drugom?
Šteta je ako se netko ne vidi ni u čemu drugom osim u čistoj umjetnosti, no mislim da je glupo imati nevjerojatno ambiciozne planove o instant uspjehu, a ne biti spreman na neuspjeh kao i na uspjeh. Uvijek moraš imati plan b, c, d, e, f. Sama razmišljam kako nije kraj svijeta ako negdje ne uspijem jer se jednostavno volim izražavati i nastavit ću to činiti kako god mogu i kad god stignem. Nisu ti poslovi ‘ispod časti’, osobno bih se snašla. Ustrajati u umjetnosti nije lako: teško je trpjeti neuspjehe kao i podvojene, nepotističke kritičare. No, ne baviš se umjetnošću da bi svima dokazao da si veliki umjetnik koji može živjeti samo od prodaje radova. To nije poanta – poanta je živjeti i izražavati se. Što se tiče probijanja, samo te netko treba zamijetiti, trebaš se svidjeti pravoj osobi, a dalje promocija slijedi prodajom radova, izložbama itd.
Imaš li viziju svog idealnog posla?
Htjela bih imati svoj atelje, biti asistent ili predavati na nekoj akademiji, iako to može biti frustrirajuće jer radna sredina ovisi o kolegama. Bilo bi dobro voditi neki tečaj ili radionicu gdje radiš sam i imaš kreativnu slobodu. Idealno bi bilo imati i fleksibilno radno vrijeme.
Kakav je tvoj doživljaj kritike?
Kritika je jako zeznuta jer puno ljudi ili ne razumije ili krivo shvati stvari, no i to je reakcija publike. Kako ćeš to primiti, osobno ili neosobno, tvoja je stvar. Zato je i zanimljivo čuti tuđe interpretacije svojih radova te tako ostvariti komunikaciju. Komunikacija u umjetnosti je važna, ali čini mi se da je u Hrvatskoj nema jer kultura ne postoji u široj sferi javnosti. U većim europskim gradovima puno veći postotak ljudi zanima umjetnost ili već ima neko predznanje o njoj. Muzeji su puni turista, a lokalci redovito vode svoju djecu. Kultura širi vidike i svjetonazore, zato je važno čitanje, slušanje, gledanje, dijalog… Ona uvelike ovisi o ekonomiji i politici, a ako ijedno ne stoji na nogama – i kultura pada s njima.
Što misliš o elaboraciji umjetnosti, poput obrazloženja koje pišete uz diplomski rad?
Istina je da je umjetnost vizualna, ali je u suvremenoj umjetnosti više nego ikada važan koncept, ideja koja nije vizualna, ali opet nije sva umjetnost oslonjena na njega. Elaboracija je dobra vježba za umjetnički rast jer sam moraš razumjeti odakle su pojedini elementi i ideje došli, kamo idu, s čime su povezani i u koji ih se kontekst može smjestiti. Ipak, šteta je kada se mora elaborirati jer je to indikator da ljude umjetnosti ne zanima i da nemaju kapaciteta za vlastitu interpretaciju, nego očekuju objašnjenje. Nisam protiv teorijske potkrijepe i objašnjenja, no mislim je ta praksa postala previše drastična jer se previše podilazi promatračima koji bi trebali moći ponuditi svoja vlastita viđenja.
Koliko često mijenjaš polja interesa u slikarstvu?
Prečesto, nikako da se uhvatim jednog. Ustvari se sve vrijeme provlači moja introspekcija, bilo da je ona moj odnos s društvom ili vlastitom prošlošću, budućnošću, trenutnim stanjem… osim kada se izgubim. Kad stvarno ne znam što da radim, krenem u nešto totalno nepovezano. Ali, u principu, svi se moji radovi, posebice slike s treće godine i akvareli s četvrte, povezuju i evoluiraju.
Što se nalazi u tvom sketchbooku?
U zadnje vrijeme slušam Gorillaze, pa crtam njih i neke likove iz serija koje pratim. Odvajam ‘rekreativnu’ stranu života jer je fan-art povezan s mojim interesima i razbibrigom, ali ne i s mojim umjetničkim razvojem. To nije loša i neumjetnička stvar, ali nema istu kvalitetu kao ono što smatram dijelom svog umjetničkog opusa. Više je mehaničko nego introspektivno i ne povezuje se sa svim ljudima, već samo onima koji dijele moj interes.
Jesi li zadovoljna izložbom? Kakvi su komentari od prijatelja, profesora?
Izložene sam radove radila na faksu, pa ih je mentorica već vidjela i ranije smo razgovarale o njima. Kako nije bila službena izložba, nisam dobila nikakav službeni feedback što je u redu i što mi ne smeta. Iako sam ostavila kontakt, nitko se nije kasnije javio što opet sugerira da i u glavnom gradu ljude umjetnost slabo zanima. Problem takvog neformalnog prostora je što posjetitelji slabo doživljavaju slike. Čak i kada uz njih stoje kartice s imenom, tehnikom i godinom, one su za njih tek ispune zida. Ljudi koji tamo dođu su na kavi, pa, iako sam često tamo, nisam ni načula ni primijetila ikakvo obaziranje. No, sve u svemu, bio je to lijep događaj i moje prvo iskustvo postavljanja i izlaganja.
Imaš li u planu još nešto od izložbi? Ima li prostora za mlade umjetnike?
Plan mi je prijaviti neke radove u Gretu, a i probati u Leipzigu. Postoje galerije koje raznim tematikama privlače i podupiru mlade umjetnike, pa treba gledati koja odgovara tvom opusu i probati sa što više galerija. Sada imam i više radova iza kojih više stojim. Prije su to većinom bile vježbe, istraživanja i eksperimenti, dok sada više razmišljam o onome što radim i bolje ih znam objasniti. Kada si mlađi uglavnom istražuješ, radiš na sebi i na tehnici, a jednom kada je svladaš i kada ona prestane diktirati tvoj rad, ti ga počneš diktirati, a tehnika postane samo posljedica, način na koji kažeš ono što želiš reći. Kada je to jednom usvojeno, i dalje ostaje važno da svaki dan nešto kreativno napraviš i da ne prođe niti jedan dan da ne razmisliš o nečemu za sebe.
