Dr. sc. Frano Dulibić redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje obavezni kolegij Osnove likovnih umjetnosti na preddiplomskom studiju te izborne kolegije na diplomskom studiju. Objavljuje znanstvene i stručne radove, sudjeluje na simpozijima te je objavio nekoliko knjiga. Zamjenik je pročelnika Odsjeka za povijest umjetnosti.
Kako ste? Čime se bavite u posljednje vrijeme?
Dobro sam, živ i zdrav, a život je uvijek zanimljiv. Svaki je dan nepredvidiv. Posla je puno što je dobro. Ne bih mogao živjeti ništa ne radeći. Nažalost, sve je više administrativnog posla. Ipak, često ističem da je pogrešan stereotip da je sve nekada bilo bolje. Neke stvari su bile bolje, a neke nisu. No, ako nismo u mogućnosti mijenjati svijet oko nas, onda možemo mijenjati sebe, raditi svoj posao na najbolji način, raditi na sebi tijekom cijelog života i usavršavati se. Tada je svaka faza života sve zanimljivija, bogatija i bolja. Uz redovne obaveze, trenutno pripremam tri izlaganja na simpozijima i radim na tri izložbe. Dovršavam i jednu knjižicu o ikonografiji grada u medijima popularne kulture.
Surađivali ste s Muzejom policije. Kakvo je Vaše iskustvo s krivotvorinama? Kako uopće prepoznati original?
To je zapravo bila moja podrška nastojanjima policije da pokaže javnosti kako se dobar dio krivotvorina ipak otkrije. Krivotvorine likovnih djela su velik problem u Hrvatskoj jer još nemamo sustav koji bi preventivno djelovao kako bi se broj krivotvorina smanjio, a krivotvoritelji pronađu i kazne. Kupci nemaju nikakvu sigurnost jer ne postoje institucije koje bi imale ovlaštene stručnjake za izdavanje certifikata. Utvrđivanje originala počinje od poznavanja nečijeg opusa, poznavanja likovnih tehnika, rukopisa, provjere izvora odakle potječe djelo, a ukoliko za to ima potrebe, rade se i kemijske analize boje i platna, grafološke analize potpisa, UV i IC snimanja. Ima tu i niz malih tajni koje se javno ne govore zbog krivotvoritelja. No, prije svega kupac djela treba utvrditi ima li smisla toliko ulagati u utvrđivanje autorstva, ako to djelo, zajedno s utvrđenim autorom, neće imati veću vrijednost od uložene vrijednosti u utvrđivanje autorstva. Veliki dio naše umjetničke baštine, čak i neka vrlo poznata imena, mogu se kupiti za vrlo malo novca jer je potražnja iznimno slaba.
Postoji li svijest o značaju likovne kulture u Hrvatskoj?
Likovnu kulturu i odnos prema likovnim umjetnostima nije moguće promatrati izvan konteksta odnosa prema cjelokupnoj kulturi koja predstavlja naš način življenja i naš identitet. Sivo i vegetirajuće tržište umjetnina u Hrvatskoj govori o nezainteresiranosti vlasti da uvede potrebne promjene, no to je samo jedan od problema koji sigurno nije najveći. To što zastrašuje, to je dojam da živimo u vremenu nekulture. I u prošlim vremenima takozvana visoka kultura je bila za brojčano ograničenu, intelektualnu scenu, ali sav ostali narod, bez obzira na obrazovanje i status u društvu, je cijenio doprinose kulturnjaka koji su stvarali i koji i danas stvaraju nacionalni identitet kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište, film i sve druge vidove stvaralaštva. Danas to nije tako, a za tu tvrdnju imamo bezbroj pokazatelja. Pred očima nam propada čitav niz djela arhitektonskog nasljeđa, od dvoraca do urbanih vila i industrijske arhitekture. Legalizira se divlja gradnja i na onim mjestima na kojima se to ne bi smjelo dozvoliti. Dok u svijetu lagano raste postotak stanovništva koje čita knjige, kod nas više od 50% ljudi godišnje ne pročitaju niti jednu knjigu. Rubrike kulture više nema u dnevnim novinama (samo spektakli), a svemu tiskanom što se prodaje na kioscima rapidno padaju naklade, tako da je za pretpostaviti da će novine prestati izlaziti već za nekoliko godina. Još gore od toga je nekultura koja se očituje u nepoznavanju i nesuočavanju s poviješću i totalitarnim režimima, financijska nekultura u kojoj je normalno živjeti u minusima i ne plaćati usluge u zadanom roku te konačno, nezainteresiranost za nadarene mlade ljude (sjetimo se samo kako nije bilo mizerne svote novca za oskare znanja), a nekultura dijaloga prožima sve nekulture koje živimo. Nema kulture dijaloga. Strašno je čuti na koji način razgovaraju građani u tramvaju podjednako kao i zastupnici u saboru. Jedina novija kultura koju smo u Hrvatskoj savršeno razvili je kultura uhljebljivanja koja je dovela do potpuno neučinkovite državne uprave. Podilaženje masama i sveopća primitivizacija društva zahvatila je sve oblike javne komunikacije, od političara do medija, te se kao nacija srozavamo gotovo u svim područjima kulture življenja. Naravno, uvijek postoje časni pojedinci koji plivaju protiv struje i koji žele mijenjati društvo na bolje. No, ukoliko su ti pojedinci previše kritični prema društvenim anomalijama, odmah dobivaju etiketu da nisu dobri domoljubi i da mrze sve hrvatsko te su brzo ušutkani. I tako postajemo jedna od najsiromašnijih država Europske unije, a kad vidite da reformi neće biti i da nam ostaju političke elite koje su nas dovele u ovo stanje, onda je jasno da mladi vide jedini izlaz u odlasku iz Hrvatske.
Svi vidovi kulture su povezani. Ako se bavimo likovnom kulturom, poviješću umjetnosti, ne možemo ostati usko unutar područja struke i proučavati određeno likovno djelo, umjetnika ili likovnu scenu izvan konteksta. U tom smislu, najbolje je prisjetiti se kako je naša profesorica Vera Horvat Pintarić, pišući o kiču, zaključila kako temeljni problem nisu kič predmeti, nego kič ljudi. To su samouvjereni ljudi koji sve banaliziraju i stvaraju izokrenutu sliku stvarnosti. Kad na takav način počnemo razumijevati našu struku, onda vidimo koliko je potrebno raditi na sebi da bi se podjednako savladalo vještinu kritičkog promišljanja pojedinog likovnog djela kao i stvarnosti iz koje je to djelo proizašlo.
Kako vidite današnje unutarnje uređenje stanova? Mnogi ljudi kupuju jeftine slike i skulpturice u IKEI i sličnim dućanima. U tom kontekstu, kakva je situacija s tržištem umjetnina u Hrvatskoj?
Živimo u vremenima u kojima se sve iznimno brzo mijenja, pa tako i ukus i navike ljudi. Danas su moguće velike i brze promjene u novim tehnologijama, materijalima i načinima proizvodnje, pa to, uz reklamne kampanje, utječe na brzo mijenjanje trendova. Globalni trendovi povezani su i uz suvremeni način života. Ljudi često mijenjaju grad ili državu u kojoj žive, pa to utječe na potrebu da se ima što jednostavniji namještaj i što manje stvari. Danas čitave biblioteke stanu u prosječan laptop, nekadašnje brojne kutije s fotografijama i dokumentima zamijenio je hard disk ili cloud (ili oboje). Naravno da to utječe i na tržište umjetnina, jer mnogi nemaj potrebu imati na zidu nešto više od obične dekoracije, plakata ili eventualno grafike. Živimo i u vremenu krajnosti: s jedne strane pojedina umjetnička djela prodaju se za enormne svote, koje nikad u povijesti nisu bile više, a s druge strane, svjedoci smo sve niže opće kulture pa tako i likovne kulture, te sve užeg kruga onih koji si mogu priuštiti ulaganje u kulturu. Naravno, uvijek se može reći da je kultura za elitu, no time ne dobivamo pravi odgovor idemo li u dobrom smjeru.
Općenito, tržište umjetnina kod nas gotovo da i ne postoji, nemamo niti jedan međunarodni sajam umjetnina (Art Fair), nemamo publiku koja bi imala potrebu za investiranjem u umjetnička djela. Osim toga, potencijalni kupci umjetnina sada su osiromašeni srednji građanski sloj društva. Postoje neke inicijative i pokušaji, za sad bez uspjeha, pa nam ostaje zatvoren krug jer ne postoji stvarna želja za promjenom stanja.
Postoje li u art dileri u Hrvatskoj? Postoji li uopće takva scena kod nas?
Da, postoje art dileri. Naravno, s obzirom da im kroz ruke prolazi nevjerojatan broj djela, mnogo više nego kustosima i drugim povjesničarima umjetnosti, oni imaju dobra praktična znanja. Šteta je što kod nas nema agenata (galerista) koji bi se brinuli o karijerama pojedinih umjetnika. Od sugestija vezanih uz rad na pojedinim ciklusima, preko organizacije izložbi, formiranja cijena i prodaje djela kao i otvaranje novih tržišta.
Imali ste izlaganje na Danima botaničke ilustracije i umjetnosti. Koliko je botanička ilustracija misterij u Hrvatskoj?
Ne samo da je botanička ilustracija nepoznanica, nego je ilustracija u Hrvatskoj općenito vrlo malo istraživana. Ilustracija je iznimno važan medij u području vizualnih komunikacija, medij koji stvara najrazličitije suodnose slike i riječi. Pojavljuje se na mnogim mjestima, sve više je prisutna na internetu, a nove uzlete doživljava u nekim hibridnim formama, kao što je na primjer animirana ilustracija. Uglavnom je nepoznato i to da imamo nekoliko međunarodno iznimno cijenjenih ilustratora, poput Svjetlana Junakovića.
Zaista loša reprodukcija (karikatura Frane Dulibića), Petra Divković, studentica 2. godine Akademije likovnih umjetnosti, Nastavnički smjer
Koji su Vam strani i domaći karikaturisti trenutno najzanimljiviji?
Kao i drugi vidovi likovnog izražavanja tako i karikatura, u sebi sadrži univerzalan jezik, pa tako i poruku. I u karikaturi iznimno je važna kvaliteta crteža i usklađenost likovnog izraza, odnosno rukopisa sa sadržajem, sa snagom koju postiže u sinergiji forme i sadržaja. Ponekad je to genijalna jednostavnost kao kod Saula Steinberga, a ponekad rafiniranost i ugođaj koji postiže Angel Boligan koji je trenutno jedan od zanimljivijih karikaturista na svjetskoj sceni. Pojavljuje se i kod nas zanimljivih autora, kao što je mlada autorica Tisja Kljaković, sve popularnija na društvenim mrežama. Drago mi je da ću uskoro imati priliku surađivati s njom na njezinoj knjizi karikatura koju upravo priprema.
Jeste li možda kao student radili po nekim muzejima? Kao čuvar, vodič ili nešto treće?
Da, naravno, kao student, ali i kao nezaposleni diplomirani povjesničar umjetnosti. Bio sam čuvar i vodič u Mimari i Galeriji Klovićevi dvori. Sve to kao i pisanje za novine dobra su iskustva. No, radio sam i poslove nevezane uz struku, od istovarivanja kamiona do rada u hladnjači na Žitnjaku. Oduvijek sam znao da je sve u mojim rukama i da se moram sam svojim radom izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Išli ste na stipendije u Budimpeštu i Berlin. Kako ste provodili vrijeme tamo? Kako ljudi tamo rade? Također ste kao student imali ste priliku otputovati u Ameriku. Što vas je najviše dojmilo?
Treba se natjecati se za stipendije jer su iznimno korisne. Na stipendiji u malo vremena možete mnogo naučiti iz područja koje vas zanima. Naravno, dilema da li navečer ostati raditi na nekom tekstu o kojem će se sutra diskutirati ili ići cugati s veselim društvom uvijek je prisutna. Ako mislite, pročitat ću to kad se vratim doma, vjerujte, to je samozavaravanje, vaši radovi sa stipendije, nikad otvoreni, godinama će skupljati prašinu na polici dok jednog dana ne nađu svoje konačno mjesto u nekom kontejneru za stari papir. Jer ako ništa drugo, ekološki ste svjesni.
U Americi sam vidio iznimno važne zbirke i izložbe. Slučaj je odredio da to bude nakon moje prve godine studija. Ne mogu nabrajati sve, mogu samo istaknuti da sam posebno bio fasciniran arhitekturom New Yorka kao i djelima u newyorškoj MOMA-i. Među ostalim, imao sam priliku u Washingtonu vidjeti tada najveću svjetsku retrospektivu Rodina. Sretna okolnost je bila da sam u Washingtonu odsjeo kod obiteljske prijateljice koja je živjela u elitnom naselju kraj Washingtona, u Bethesdi. Bila je to gospođa Vlasta Šubašić, udovica bana Ivana Šubašića. Bilo je to kao na filmu: dolazim u jednu od najelitnijih četvrti čitave Amerike, lijepo me primaju, a ja čitavo vrijeme promatram tu vilu na vrhu brda, prizemnicu jednostavnog pravokutnog tlocrta, s dva duga zida od poda do stropa u staklu i dva kraća kamena zida. Kad su staklene stijene zatvorene, vidi se divan vrt s pticama i vjevericama koje dolaze gotovo do kuće. Kad se stakla rastvore, odmah ste povezani s prirodom: prostorom, oblicima i bojama, zvukovima i mirisima. U kući gotovo da nema zidova, osim onih koji odjeljuju sanitarne čvorove i spavaće sobe. Mislim da nije prošlo niti sat vremena da nisam izdržao i rekao gospođi Šubašić kako je ovu kuću sigurno projektirao neki istaknuti arhitekt. Mirno mi je odgovorila da ja za njega sigurno nisam nikada čuo, jer rijetko tko zna za njega. Tu kuću je projektirao Marcel Breuer. Molim? Ja spavam u kući koju je projektirao Marcel Breuer? Naravno da sam znao tko je Marcel Breuer. U Zagrebu je bila izložba Bauhausa, obišao sam tu izložbu nekoliko puta, bio sam oduševljen idejama Bauhausa i znao za Breuerov doprinos i u dizajnu namještaja i u arhitekturi. To mi je bilo najveće iznenađenje koje sam doživio u Americi: proveo sam desetak dana u Breuerovoj kući. Bilo je to pred jako puno, puno godina, još je bila Jugoslavija, a ja se tek sad hvalim s tim. Kupio sam veliku enciklopedijsku knjigu o Bauhausu i s gomilom drugih knjiga u jednoj torbi vratio se u Zagreb. Na aerodromu su svi putnici već otišli kući, a ja sam ostao sam s petoricom carinika koji su prelistavali sve moje knjige iz područja povijesti umjetnosti jer su mislili da nosim literaturu hrvatske emigracije. Na kraju su me (razočarani) pustili.
Bez obzira išli na stipendije ili na putovanja u vlastitom aranžmanu, uvijek se treba dobro pripremiti. U posljednje vrijeme nailazim na ljude koji na fejsu objave kako sutra idu u Prag ili su upravo stigli u Barcelonu i pitaju što tu ima zanimljivog za pogledati. Naravno, to je u skladu s današnjim površnim načinom življenja, površnim promatranjem, površnim zaključivanjem i dakako, s površnim emotivnim doživljajem svega s čime se dolazi u doticaj, kako profesionalno tako i privatno. I da nisam povjesničar umjetnosti, ne bih se nikada tako ponašao. A još ako ste student povijesti umjetnosti ili diplomirani povjesničar umjetnosti, podrazumijeva se da ćete kod kuće prvo proguglati o desetinaciji na koju idete, potom posuditi dobar vodič ili knjigu, u knjižnicama prolistati kataloge zbirki koje kanite posjetiti i napraviti bilješke, pročitati i zabilježiti važne činjenice o arhitekturi i urbanizmu i rasporediti vrijeme s obzirom na vaše interese. To zvuči štreberski dosadno, ali samo tako možete „rasti“, nadograđivati vlastito znanje i vaš vlastiti (Malrauxovski rečeno), „imaginarni muzej“, pobijediti pošast površnosti i stvarno doživjeti djela, mjesta i ljude te uživati u tim neponovljivim trenutcima. Ako putujete u društvu, pripremite još kod kuće vaše suputnike da vam se prilagode na putovanju ili se odvojite i sami posjećujte svoje „hramove“ i u miru pišite bilješke.
Vodite li ikada terenske nastave? Gdje ste sve bili? Koje su teme bile otvorene na tim radnim putovanjima? Koliko često ste u sklopunašeg fakulteta mogli ići na terenske kada ste vi bili student?
Kad sam bio student, rijetko smo išli na terenske i ako se dobro sjećam, nisu bile subvencionirane. Te terenske s našim profesorima su bile iznimno korisne i svima ostale u sjećanju. Vidjeti originalna djela slikarstva, kiparstva i arhitekture neprocjenjivo je iskustvo za svakoga, a posebno za studenta povijesti umjetnosti ili povjesničara umjetnosti.
Nekada sam vodio terenske nastave svake godine, sada rjeđe. Najčešće sam vodio u Beč. Mislim da terenska nastava ne mora uvijek biti vezana uz redovni studijski program. Kad god studenti pokažu inicijativu, odemo bez subvencije. Za dvodnevnu ili trodnevnu terensku nedostatak subvencije nije tako strašan gubitak. Veći je gubitak propustiti doživljaj izložbe koja se priređuje samo jednom u 100 godina.
Koji je Vaš stav o razredbenom postupku na našem fakultetu? Treba li se ponovo uvesti prijamni ispit koji je prilagođen svakom odsjeku tj. koji provjerava područje znanja iz smjera koji student želi upisati?
Ovakav razredbeni ima svojih prednosti, ali i jednu golemu manu, a to je da se iz njega ne vidi koliko su kandidati motivirani za pojedine studije i kakvo znanje imaju iz tih određenih područja koje žele studirati. Ukratko, trebalo bi organizirati pismene ispite iz područja odabranih studija uz ispit pismenosti koji bi bio za sve.
