Ivana Škvorčević mlada je umjetnica iz Nove Gradiške, koja je u rujnu 2020. godine diplomirala pri Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku sa svjetlosnom instalacijom Iskušavanje slike. Izražava se kroz razne medije, a posebno ju zanimaju fotografija i videoumjetnost. Dobitnica je nekoliko nagrada, a ovaj mjesec je dobila i dvostruku nagradu na 18. Festivalu prvih za rad Mental Sculpture. Godine 2018. postaje članicom HDLU-a Osijek. Do sada je ostvarila pet samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Ljetni semestar akademske godine 2019./2020. boravila je na studijskoj razmjeni na Staatliche Akademie der Bildenden Künste Stuttgart, na slikarstvu, u klasi Reta Bollera.
Ljetni semestar akademske godine 2019./2020. provela si na Erasmusu u Njemačkoj na Staatliche Akademie der Bildenden Künste Stuttgart. Kako je promjena sredine utjecala na tvoj rad?
Najprije, htjela bih reći da je ta promjena itekako pozitivno utjecala na mene jer kada sam se udaljila od svoje matične akademije, nisam se toliko obazirala na to što će moj mentor reći. Često mi je to znalo čak i biti problem jer sam perfekcionist, a i moj mentor je isto takav pa sam inače za svaku ideju prolazila više filtera. Kad sam došla u Njemačku na akademiju, to mi je bila na neki način sloboda jer sam se oslobodila utjecaja svojih profesora i njihovih komentara na radove te sam se mogla dosta posvetiti sebi i mogla sam čitati knjige koje do tada još nisam stigla. Kada je krenuo lockdown pokušala sam ga iskoristiti na najbolji mogući način i počela sam razmišljati o drugim medijima koje mogu iskoristiti za realizaciju ideja. U Njemačkoj sam se započela baviti performansom, medijem za kojeg sam mislila da nikada neću koristiti za ostvarenje svojih umjetničkih ideja. Stvar je u tome da s njim nikako nisam mogla povezati svoje ideje jer se kod mene sve temelji na proučavanju slike i njezinih granica vidljivosti i općenito percepcije te viđenja prostora. Kad sam došla u tu situaciju da nisam imala na raspolaganju atelje na Akademiji, odlučila sam stvoriti svoj novi prostor u sobici od devet kvadrata i počela sam promišljati o tome što je performans, odnosno sjetila sam se toga da se performans isto tako bavi prostorom i htjela sam to provući kroz svoj sustav istraživanja u radovima. Mislim da sam to sve vrlo dobro uklopila jer zaista imam i dalje tu nit vodilju koju sam sad maloprije spomenula. Mislim da je to definitivno bilo najbolje, napraviti promjenu, pa makar i u tako nestabilnim vremenima, a super mi je i ova promjena što sam sada u Zagrebu na Festivalu prvih. Dobro mi je došlo da se malo maknem od kuće i od svih ljudi s kojima sam inače često u kontaktu, pogotovo umjetnika. Dosta sam vezana za Galeriju Kazamat, atelje u blizini galerije i za Osijek kao grad. Stoga se čovjek u jednom trenutku izgubi u poplavi informacija i ljudi, bude u strci, žurbi i organiziranju svega i svačega. Ponekad se moramo opustiti i sami sebe saslušati.
Mental Space
Možeš li usporediti iskustva na akademijama u Osijeku i Stuttgartu?
Da, mogu ih usporediti. Akademija u Osijeku, kao i u Zagrebu, i općenito sve ostale akademije u Hrvatskoj, imaju još uvijek tu jednu notu tradicionalnog pristupa i svi studenti koji se odluče za jedan određeni smjer, na primjer grafiku ili slikarstvo, možda nikad ne dobiju priliku baviti se drugim medijima, osim ako ne upišu izborni kolegij. Ja sam odabrala multimediju jer nisam mogla sebe svrstati u konkretno jedan medij kojim bih se bavila i proučavala ga. Recimo u Stuttgartu, na Akademiji, koji god smjer upišeš možeš se svime baviti, a profesori zaista nisu ograničeni. Nisu ni kod nas ograničeni, naravno, ali jednostavno postoji ta jedna forma koja se kod nas i dalje nekako nastoji zadovoljiti što se meni iskreno baš i ne sviđa. Možda se nešto i promijenilo u Zagrebu u zadnjih par godina, stvarno ne znam, ali govorim iz iskustva s Akademije u Osijeku. Kad sam došla u Njemačku bila sam praktički na svim kolegijima na kojima sam htjela biti i išla sam na kolegije koji su na Odsjeku za arhitekturu i dizajn. Svi su mi profesori pristupili vrlo otvoreno i pitali me kakve imam ideje i imam li nešto konkretno oko čega mi oni mogu pomoći jer imaju apsolutno sve za produkciju radova. Nastava se vodila uglavnom na njemačkom jeziku, a s obzirom na moje predznanje jezika, uspjela sam lakše ponoviti već poznato i nastaviti dalje. Ako nešto nisam dobro shvatila, pitala bih da mi se objasni na engleskom jer ima puno izraza koje na prvu nisam mogla povezati logično sa značenjem riječi. Njemački jezik vrlo je strukturiran i organiziran, a tako oni i rade, takvi su im uostalom i međuljudski odnosi. Umjetnost je upravo ta koja te granice poništava i zato je meni u Njemačkoj bilo vrlo lako probiti te okvire jer oni su vrlo sretni kad im dođe netko s idejom koja je interdisciplinarna i može se reinterpretirati na puno načina. Mislim da je riječ o jako dobroj akademiji. Iskreno, preporučila bih svakome tko ima priliku da ode baš na akademiju u Stuttgart. To je akademija koja je zaista iznjedrila neke od najpoznatijih umjetnika današnjice.
Izražavaš se kroz različite medije (slikarstvo, fotografija, performans, prostorne instalacije, multimedijalna umjetnost), postoji li neki u kojem se najbolje pronalaziš?
Ovo je vrlo teško pitanje, ali možda su to trenutno videoumjetnost i fotografija, u nekakvom proširenom smislu tako da se rad na kraju može predstaviti kroz nekakve site specific instalacije ili mixed media radove. Naime, kada radim svoje radove uvijek ideja bira medij. Medij je u ovom fizičkom svijetu posrednik između mene i promatrača. Stoga, vrlo je važno dobro proučiti ideju iz svih uglova da bi se medij koristio za realizaciju. Ideja je jedina istina, teško uhvatljiva, koja prolazi kroz različite procese realizacije. Ona je poput virtualnog prostora koji je vrlo teško obuhvatiti i premjestiti u fizički prostor, odnosno u realizaciju. Uvijek se sudara s tim mogućnostima fizičkog, nama shvatljivog prostora. Ono što želim reći je da je vrlo teško doći do te istine koju mi imamo u ideji jer je ideja jedna vrlo eterična stvar, koja se u mogućnostima realizacije može stvoriti na više načina i to je najljepše, taj prostor za improvizaciju i/ili poboljšanje.
Kada se bavim slikarstvom, ne radim ga na platnu jer ga doživljavam drugačije, pogotovo ako je neko platno koje je na blindrami, na tom zadanom formatu. Vrlo rado okrećem naopačke platno kako bih gledala u taj prozor napravljen u svrhu blindrame i onda mi je to više motivirajući prizor nego pravilno licem okrenuto platno.
Meni je uvijek bio problem sa slikarstvom jer mi je to poput prozora u koji bih ja trebala gledati, prozor koji ima prizor naslikan na sebi te je uokviren, pogled koji mi ništa dalje ne nudi jer imam praktički ponuđeno rješenje na nekakvu tematiku o kojoj taj rad govori. Ja se zapravo koristim građevinskim materijalima, apsolutno svime onim što je McLuhan u knjizi The Medium is Message spominjao, dakle sve oko sebe vidim kao potencijalni materijal s kojim bih mogla svoje ideje izraziti. Lesonit ploče i medijapan su materijali koje dosta često koristim jer sliku promatram iz više uglova i želim ju proširiti, prevodim ju u objekt i obrnuto. Često će tu biti i nekih stvari koje su već ready-made.
U tvojem se stvaralaštvu često isprepliću interes za prirodne znanosti i filozofija. Koja te područja i dostignuća u prirodnim znanostima posebno zanimaju? Koji te filozofi ili smjerovi u filozofiji najviše nadahnjuju?
Najviše me zanima teorija kvantne mehanike, odnosno teorija o valovima i česticama, a do nje sam došla vrlo spontano, kada sam se počela baviti fotografijom. Počela sam razmišljati o tome kako nastaje fotografija, kako se te čestice koje se zapravo sudaraju o određene površine reflektiraju. One na neki način prikazuju jednu vrstu stvarnosti. To mi je zapravo i bila motivacija da u širem smislu razmislim što je to slika. Na izložbi Bure baruta IX izložila sam rad Photo=photon koji pokazuje da fotografija ili slika ne postoji bez fotona. Ono što se može vidjeti je, da kad se krećete oko tog rada, on je u nekakvoj konačnici gotovo u obliku skulpture, ali zapravo je omeđen dvjema bijelim plohama koje asociraju na platno, a između je ta slika koju mi promatramo. Dakle, slika koja je sačinjena od mnoštva bijelih zakrivljenih volumena, odnosno kuglica koje su zapravo fotoni, oni su napravljeni u tom rasporedu da s jedne strane kad vi promatrate taj rad, vidjet ćete kvadrat, a s druge strane romb. Uglavnom, tu želim postaviti promatrača u neku vrstu kozmičke perspektive ili kako se danas za to koristi termin immersvie art kao uranjajući oblik umjetnosti. Zaista želim pružiti jedan multisenzorni oblik doživljaja slike, ne ograničavajući se samo na platno. Možda se vratim platnu, ali s konkretnom idejom, za sada sam na Vi sa platnom.
Stephen Hawking mi je velika motivacija i vidim ga kao osobu koja je na jedan jednostavan način progovarala o vrlo kompleksnim stvarima. Razmišljala sam o tome kako je on došao do teorije crnih rupa i onda sam vidjela dokumentarac o njegovom životu te kako je on slučajno došao do toga dok mu je žena presvlačila majicu i nije mogao odmah provući glavu i tada je vidio kroz tkaninu nekakve rupice i konce te je zapravo kroz banalan primjer shvatio da postoje crne rupe. Meni je vrlo zanimljivo to što se te stvari mogu promatrati kroz nama vrlo bliske situacije i zbog toga želim znanost koristiti u svojim radovima da bih mogla na neki način otvoriti nove vizualne pojave i da učinim neke stvari vidljivima. Ne znam za druge, ali ja mislim da je za svakog umjetnika bitno da uvijek polazi najiskrenije od sebe i toga kako on vidi svijet te na taj način može doći do inovativnih istraživanja i tada radovi postaju osuvremenjeni.
E sad filozofi, tu ima jedan veliki niz koji bih mogla navesti, ali jedan od njih je definitivno Michel Foucault koji je na mene dosta utjecao u poimanju prostora i teorijom heterotopije. Spomenut ću i svog profesora Andreja Mirčeva koji je imao velik utjecaj na moje radove kroz knjigu Iskušavanja prostora. On je trenutno profesor u Berlinu i Karlsruheu. Dosta bavi teatrom, radi na teatrologiji. Lacan mi je također bio motivacija za mnogo toga. U zadnje vrijeme čitam Žarka Paića, taman sam pri kraju prvog dijela knjige Vizualne komunikacije, a prije toga sam čitala Vizualni studij Krešimira Purgara. Mislim da su to definitivno knjige koje bi svaka mlada osoba, a pogotovo svaki mladi umjetnik trebao pročitati, čisto da vidi u kojem je odnosu sa sadašnjim vremenom te može kroz radove progovarati i reflektirati ideje publici. Te knjige su jedan način ogledala s kojim mi možemo usporediti naš rad i tako ga još više produbiti i preispitati.
Photo=Photon
Osim rada Photo=photon, na izložbi Bure Baruta IX izložila si i instalaciju Here and now koja se bavim sličnom temom, ali na drugačiji način. Što se događa u tom radu?
Instalacija Here and now zapravo se bavi trenutkom „ovdje i sada“. Radi se o tome da posjetitelj dolazi do prolaza koji ima tkaninu gdje lagano proviruje projekcija što onda budi njegovu znatiželju pa želi doznati što se tamo nalazi. Kad otvori taj zastor, on zapravo vidi sam sebe, ali odostraga. Ne zna gdje je kamera, ne primjećuje ju odmah. Htjela sam napraviti jednu vrstu ogledala jer inače kad se gledamo u ogledalu, vidimo sami sebe ispred, a nikad ne vidimo sebe s leđa. Taj oblik obrnutog ogledala mi je bio motivacija. Ponovno se javlja tema refleksije i osvjetljavanje čestica. Dobila sam dalje ideje za taj rad i njegove varijacije u različitim prostornim mogućnostima, ali o tome neki drugi put.
Tvoje radove karakterizira prepoznatljivi minimalizam, a u seriji radova proširenog slikarstva Supra horizontem baviš se problemom vizualne prezasićenosti. Možeš li detaljnije objasniti taj rad?
Htjela sam materiju, odnosno kvadrat, koju svi mi gledamo vrlo pojednostaviti i ispitati kako se ona može promatrati na više načina. Ono što obično gledamo, znači dio koji je osvijetljen, to sam označila bijelo, a dijelove koji su neosvijetljeni crno. Recimo jednu zanimljivu rečenicu u vezi crnih rupa. Stephen Hawking je rekao da je traženje crnih rupa kao da tražite crnu mačku u mračnom podrumu, koji je pun ugljena, a jedino što mačku u jednom trenutku može otkriti su njezine oči. Ima li tu svjetla u nekom trenutku da ona može upravo to reflektirati, upravo taj trenutak mene zanima. Tako izgleda i moja potraga za proširenjem vidljivosti. Kada svoje radove radim, ne želim se voditi nekim intimnim proživljavanjima svijeta, iako ovo je isto dosta intimno, ali u okviru čistog razuma. Ne želim ići na neku temu tragedije i patetike i ovo je na neki način moj bunt na sve ovo što se danas izlaže u mnogim galerijama i na mnogim izložbama. Svi smo mi toga svjesni, ne moramo to još dodatno naglašavati u stilu „meni je gore, tebi je lakše“. Svakome je njegov križ težak. Ta tema patnje koja se općenito gura u umjetnost je meni jadna. Ne znam kako bi umjetnost u tom smjeru mogla pomoći ikome samo zato što je netko svoju tugu prenio na papir. U jednom trenutku će to promatraču biti teško kad vidi, ali nakon što ode s te izložbe neće ništa više dobiti. A iskreno mislim da ovo čime se bavim je nešto što ostavlja samo upitnik nad glavom. Ne znam jesam li u krivu, ako jesam neka me netko ispravi, vrlo rado bih to voljela čuti. Jednostavno, u toj poplavi slika, u tim vizualnim senzacijama koju mi doživljavamo, ja želim uvesti nekakav red. Mislim da se mnogi boje napraviti pogreške dok stvaraju radove i tu je najveći problem. Vidim kako se mnogi žele dopasti nekim galeristima, kustosima samo da bi kroz tu patetiku dobili svoje mjesto. Meni je to vrlo jadan i jeftin trik za samopromociju. Mnogi mladi i stariji umjetnici nemaju svoj sustav promišljanja kada stvaraju umjetnost.
Kako je biti umjetnik u doba korona krize? Kakve ti je izazove donijela ova godina?
Pa jako je teško s obzirom na to da ljudi ostaju bez posla. Ja trenutno nemam posao jer sam diplomirala i jednostavno nema ništa, a ono za što sam mislila da ću možda raditi, za to nisam dobila priliku jer uvijek netko ima prednost ili je netko s nekim prijatelj. Iskreno, sad sam baš prepuštena sebi preko tih online platformi... Sama organiziram online satove i to nije tako loše. Počela sam privatno raditi s ljudima, pokazujem im fotografiju ili držim satove crtanja i radionice za djecu. Nisu baš neki novci, sve je svedeno samo na neke honorarčiće po satu nekih 50 kuna, maksimum 100 kuna što se dogodi vrlo rijetko. Treba biti strpljiv, ne treba puno zahtijevati od sebe, biti skroman i ne trošiti puno. Kreativnost dolazi do najvećeg izražaja upravo u takvim trenucima jer kad imamo sve na pladnju onda ni ne znamo što bismo izabrali pa postanemo izgubljeni. Sama sam sebi znala tijekom studija zadati nekakav izazov kao na primjer da za samo 10 kuna kupim materijal i pokušam napraviti nešto najbolje od toga što mogu. Ima tu pozitivnih strana, ljudi su definitivno počeli razmišljati malo dublje o medijima i kako predstaviti svoje ideje za jeftiniju produkciju. Ipak, kažem, nije povoljno, skupi su najmovi stanova, skupe su režije. Vidjet ćemo kako će biti narednih mjeseci. Nadam se da će ovo ludilo do ljeta završiti i da ćemo se moći vratiti nekakvoj normali. Samo da si možemo kruh zaraditi, kako se to kaže, bar osnove zadovoljiti. Inače živim vrlo minimalistički, a tako i radim, da više toga napravim sa što manje, tu proizlazi ta kreativnost.
Nedavno si diplomirala, kakvi su planovi za budućnosti? Je li odlazak u inozemstvo opcija?
Diplomirala sam s radom Iskušavanje slike, jednom svjetlosnom instalacijom, u immersive art obliku. Što sad nakon? Misao koja je došla svim studentima koji su diplomirali na akademiji, ta neka vrsta preispitivanja poput jesam li nešto mogla bolje? Jesam li si mogla pripremiti nekakav teren za budućnost? Ako jesam, zašto to nisam napravila? Imala sam nekih planova, ali s obzirom na ovu situaciju mislim da ću morati pričekati. I dalje učim njemački jezik i radim na tome da se poboljšam kako bih mogla upisati još jednu godinu studija, odnosno Meisterschüler na Akademiji u Stuttgartu pošto sam već slala prijedlog koji je moj profesor Reto Boller odobrio, ali nisam se mogla upisati zato što nemam B2 stupanj znanja jezika, zbog čega mi je bilo žao. Mislim da za nas kreativce nema baš toliko mjesta u Hrvatskoj osim ako ne otvorimo neki svoj obrt, npr. s fotografiranjem vjenčanja ili prodavanjem nekakvih torbi ili pak geometrijskih šalova, karikiram sad. Sebe definitivno vidim kao nekoga tko će raditi u kulturi, a isto tako želim imati i vremena za sebe da se mogu i dalje posvetiti umjetnosti i svojim radovima. Kao studentica sam dosta toga organizirala, a pisala sam i programe za Ministarstvo kulture. Mislim da sam stvarno dosta iskustva stekla tijekom studija, a i sama sam se bacala u vatru da vidim kako ću se s nečime snaći. Unatoč tolikom iskustvu očito je i dalje teško pronaći posao tako da ću vidjeti što će biti na proljeće, odnosno na ljeto ako sve ovo donekle prođe.
Iskušavanje slike
Radiš li trenutno na nekom novom radu?
Da, radim na izvedbi svih skica koje sam izradila do sada. Ne bih rekla da su to novi radovi u punom smislu te riječi. Iskreno, malo si dajem pauzu, da to sve uspijem procesuirati i da vidim što mogu dalje s tim radovima napraviti. Nije sad nešto previše novo... Novo je to što sada nakon diplome napokon imam vremena i da sve te skice koje sam imala u blokovima napokon dođu u realizaciju. Možda i možemo reći da jesu novi radovi jer se oni u tom procesu na neki način promjene. Kad kreneš izvoditi rad vidiš da u njemu imaš neke probleme s kojima se treba suočiti i neke stvari izmijeniti. Koliko god da si mi nešto zacrtamo ili zadamo, mi smo jednostavno ljudi i skloni smo greškama i upravo te greške koje mi imamo i koje nam se događaju zapravo su najhumanija stvar.
