Prije nekoliko tjedana, nakon otvorenja izložbe "Obećavam ti čudo" u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, palo nam je na pamet da bismo mogle intervjuirati zvijezdu izložbe, Davora Vrankića. Hrvatski umjetnik kojemu je Pariz već dvadeset i osam godina drugi dom te čiji su radovi dio kolekcije njujorške MOMA-e, pristao je odgovoriti na nekoliko naših pitanja.
Odakle crpite ideje za djela, što Vam je glavna inspiracija?
Uvijek volim reći da je za kreaciju sve korisno. U jednom trenutku shvatite da vas inspirira i da na vas utječe sve što doživljavate i sve što vas okružuje. U svom radu općenito pokušavam sažeti vizualna iskustva današnjice. Moj prvi susret s vizualnim bili su strip, film i fotografija, a tu sam bazu na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i Zagrebu nadograđivao iskustvima klasičnog slikarstva i suvremene umjetnosti.
Što mislite, koliko ste uspješni u želji da shvatite misterij svijeta?
Kroz svaku seriju crteža koju radim pokušavam otkriti nešto novo, istražiti neki novi teritorij. Koliko sam u tome uspio ili ne, na prosudbu ostavljam gledatelju.
Kada ste pokazali zanimanje za umjetnost, jeste li oduvijek znali da ćete se time baviti?
Ideja da se bavim umjetnošću moje je roditelje pomalo plašila. Nakon što sam u Osijeku završio srednju školu (smjer matematika – informatika), upisao sam Građevinski fakultet. Mojim se roditeljima to činilo kao najbolji kompromis koji bi pomirio moju želju za crtanjem i njihov osjećaj sigurnosti u smislu studiranja nečega “ozbiljnog”. Na Građevinskom fakultetu sam proveo dvije godine, uglavnom crtajući po bilježnicama, tako da nam je svima postalo jasno da je upis na likovnu akademiju jedini pravi put.
Jesu li Vas roditelji oduvijek podržavali na tom putu ili im je trebalo neko vrijeme da se pomire s Vašim odabirom?
U trenutku kada su shvatili da je to jedino što želim, pružili su mi svu svoju podršku.
Koji su Vam umjetnici najveća inspiracija?
Strip je bio prvi doticaj s likovnošću, u smislu prvih "vrata" putem kojih sam uopće ušao u likovnost. Strip je u to doba bio jedan od rijetkih teritorija u kojem se održavala crtačka kompetencija i naracija. Tu bih između mnogih naveo primjerice Jacovittija, Richarda Corbena, Hala Fostera te Jeana Girauda. Od slikara naveo bih Rembrandta, Goyu (s posebnim akcentom na njegove gravure), Riberu s njegovim dramatičnim, korpulentnim figurama, zatim preciznost i istančanost kod flamanskih slikara, svježinu i crtačku kompetenciju Davida Hockneya. Jednako tako, nijemi filmovi s naglašenom dramatikom, izvjesnom stiliziranošću, ekspresivnošću i naravno, crno-bijelom fakturom. Prije sam mogao s puno većom preciznošću navoditi određene uzore, no mislim da to sve u jednom trenutku postane dio vašeg fundusa, ugrađen je u vama i o njemu više ne razmišljate.
Zašto ste se odlučili baš za crtež? Koji vam je likovni medij uz njega najviše sjeo?
Nakon završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i po dolasku u Pariz, eksperimentirao sam s bojom i drugim materijalima. Kako sam u to vrijeme bio impresionirarn Picassom i Debuffetom, i moji slikarski pokušaji išli su u tom smjeru. U to vrijeme paralelno sam radio i na seriji slika gdje sam kombinirao tkanine, gips i boju te sam se više bavio problemom teksture. Crtež se na kraju sponatano nametnuo kao sredstvo koje mi je najbolje omogućavalo da se približim onome što sam htio izraziti. Reducirajući se na olovku i „crno-bijelo“ bio sam primoran biti što precizniji i koncentriraniji na ono što je bitno. Ideja nije bila raditi arhaičan crtež, već crtež sa svim novim vizualnim identitetom kraja 20. i početka 21. stoljeća. U jednom trenutku sam razmišljao o transponiranju nekih elemenata crteža, primjerice likova i pejzaža u reljef ili skulpturu, ali sam od toga odustao jer mi se učinilo da bi trodimenzionalnost cijeli proces učinila banalnim, jer upravo je poanta u okviru dvodimenzionalnog poigravati se s prostornim deformacijama. Danas, nakon dvadeset i osam godina, olovka mi i dalje omogućava da evoluiram u svom radu i otkrivam nove mogućnosti njenog korištenja.
Studirali ste u Sarajevu, Zagrebu i Parizu. Možete li usporediti iskustva u svakom od tih gradova?
Koliko god su mi se ti prijelazi u jednom trenutku činili pomalo mehanički, konfuzni i naizgled bez kontinuiteta, mislim da je upravo ta raznolikost bila sretna okolnost. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu kod profesora Obralića prolazio sam klasični crtački dril, inzistiralo se na postavci kompozicije, formi i materiji. Moram priznati da mi je to u tom trenutku teško padalo, no razmišljajući retrospektivno, bio je to dragocjeni temelj jednog slikarskog ustroja. Istovremeno sam se osjećao pomalo zablokirano u nastojanju da krenem u pravo likovno eksperimentiranje. U tom smislu prijelaz na zagrebačku Akademiju u klasu profesora Kuduza predstavljao je nadogradnju i kontrapunkt tom prvotnom klasičnom "treningu". Tu započinjem seriju geometrijski strukturiranih crteža koji koliko god da su izgledali apstraktni, imaju podlogu u neposrednoj opservaciji okoline. Zahvaljujući tako discipliniranom i strukturiranom crtežu, ustvari, prvi puta uspijevam kompozicijski savladati problem velikih formata. Odlazak u Pariz bio je treća faza, u kojem su se dva prethodna iskustva fuzionirala, i u neposrednom doticaju sa svim doživljenim i viđenim u Parizu, bila početak jednog pravog kreativnog vrenja. Pristup umjetnosti na Fakultetu Paris VIII, odsjek Art Plastique, bio je gotovo u potpunosti teorijski što je bila konačna nadopuna uz moj praktičan rad, koji sam paralelno razvijao.
S obzirom na to da živite u Parizu, možete li nam reći kakav je odnos javnosti prema umjetnosti ondje u usporedbi s Hrvatskom?
U Parizu postoji uređeni tržišni i vrijednosni sistem u smislu galerija koje sustavno prezentiraju i podržavaju umjetnike. Na taj se način zaljubljenicima u umjetnost i kolekcionarima pruža uvid u razvoj jednog umjetnika. U Francuskoj je interes za umjetnost velik, no isto tako država izdvaja velika financijska sredstva za kulturu. U Hrvatskoj je možda problem to što sve ostaje na institucionalnom nivou.
Vaše su radove otkupili neki od najvećih muzeja svijeta, poput MOMA-e. Je li to donijelo značajne promjene za Vas? Jeste li postali traženiji ili promijenili način na koji gledate vlastito stvaralaštvo?
Nakon godina i godina rada poželjno je u jednom trenutku dobiti potvrdu za vaš rad. Ulazak mojih radova u zbirku MOMA-e je, kako za mene, tako i za kolekcionare, bio poticaj, novi vjetar u leđa. No bez obzira na sve, kada ste sami u ateljeu uvijek ste iznova suočeni sa svojim dilemama.
Zbog čega Vam se čini da je crtež, kao prethodnik svih klasičnih umjetnosti, ipak u njihovoj sjeni?
Definitivno je bio u sjeni, smatrao se nekom vrstom predradnje, skice koja prethodi slici, skulpturi, instalaciji. Upravo je to ono što sam htio promijeniti i pristupiti crtežu kao autonomnom, kompletnom djelu koje funkcionira kao slika. Moram priznati, u devedesetima je to bilo dosta teško. Ljudi su gledali s nevjericom, bili iznenađeni, često fascinirani, ali uvijek im se pojam crteža činio inferiornim u odnosu na slikarstvo. Tek negdje od 2000. godine ta se situacija počinje mijenjati, da bi se do danas dogodile radikalne promjene vezane uz status crteža. Na sceni je sve više mlađih umjetnika koji koriste isključivo crtež kao sredstvo izražavanja. Već desetak godina u Parizu postoji „Drawing Now“ Salon suvremenog crteža koji svake godine privlači sve više i više publike. Crtež se tu definitivno etablirao kao ravnopravan svim ostalim likovnim izražajima.
Što mislite da je, osim talenta, potrebno za proboj na umjetničkoj sceni? Što biste savjetovali mladim nadama?
Prvo i osnovno je da imate kvalitetan rad. Uz to vam je potrebno imati sreće ili bolje reći isprovocirati sretne okolnosti. Koliko god da su susreti s ljudima bitni, ipak je najvažnije biti determiniran i dosljedan u svom radu. Mladim umjetnicima bih savjetovao da svaki savjet poslušaju, no naravno da na kraju slušaju samo sebe i svoju intuiciju.
Tko su umjetnici čiji rad izrazito cijenite?
Izdvojio bih Francisa Bacona, Louise Bourgeois i Toma Friedmana, vrlo intrigantnog američkog umjetnika srednje generacije. Isto tako, američka skulptorica Sarah Sze koja stvara skulpture u prostoru od svakodnevnih predmeta, kao što i Tom Friedman na sličan način pretvara svakodnevne predmete u nešto neobično i magično.
Što mislite o suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni?
Hrvatska umjetnička scena je odlična i raznovrsna. Mislim da ovdje definitivno postoje autori koji mogu biti, a neki i jesu dio svjetske umjetničke scene.
Koje su Vam pojave posebno zanimljive u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti? Možete li ih usporediti s Francuskom?
U Hrvatskoj i Francuskoj se otprilike u isto vrijeme pojavila generacija slikara koji se vraćaju figurativnom slikarstvu na jednoj fotografskoj osnovi. Čini mi se da je velika sličnost između ta dva pokreta i da su lokalno specifični za Pariz i Hrvatsku.
Kako izgleda proces stvaranja Vaših djela?
U većini slučajeva počinjem crtati izravno, bez korištenja skice. Tijekom realizacije ne koristim nikakvu dokumentaciju, fotografije ili modele, jer želim biti u potpunoj rekonstrukciji „paralelnog realizma“ (intimnog realizma). Kad počinjem crtati, ne želim znati unaprijed kako će se crtež razvijati. Iz tog razloga postupak može biti prilično dug, jer rad često ostavljam "otvorenim" dok se rješenje spontano, ali i vrlo logično ne ukaže.
Koji Vam je od serijala crteža omiljeni?
Omiljeni serijal crteža mi je uvijek onaj koji slijedi.
Postoji li značenje iza Vaših djela?
Naravno da značenje postoji, no ja ne nudim točno određenu poruku niti ideju. Po definiciji kreacija je kretanje u nepoznato i uključuje veliki udio slučajnosti, dok nam znanje služi kao siguran teritorij s kojeg krećemo u tu avanturu.
Što nam možete reći o životu u Parizu?
Pariz je divan grad, pruža vam bezbroj mogućnosti, no kao i svim velikim gradovima, život u njemu može biti prilično kompliciran. Meni je osobno Pariz oduvijek bio poticajan i inspirativan, u njemu sam se uvijek osjećao kao „riba u vodi“.
Izložba je otvorena od 25.10.2019. do 21.12.2019. u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Autor naslovne fotografije i fotografija crteža je Michel Lundarelli.
