13. rujna 2019. godine bio je prvi sastanak nas volontera Kontejnerovog umjetničkog festivala „Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav“. Kao i po običaju, nakon sastančenja obično se ide na cugu, no moja prijateljica Petra Galović i ja malo smo izmijenile planove. Prije nego što smo se okrijepile od 'napornog' sastanka, odlučile smo posjetiti izložbu u Galeriji SC. Nisam imala pojma na kakvu i čiju izložbu idem, ali sam se svejedno znatiželjno uputila – ionako ću sve saznati kada dođem tamo. Prvo što sam primijetila (osim hrane i pića, naravno) bila je činjenica da su sve slike visile sa stropa – Niti jedna nije bila okačena o zid! Pomislila sam: „Baš zgodno“ dok su se ispred mene nalazila velika crna platna puna simbola i naopako napisanih riječi. Iako sam se pomalo osjećala izgubljeno promatrajući cjelokupni program koji je nudila svaka slika zasebno, određeni dijelovi platna su mi privlačili pozornost.

Na samom izlazu, pijuckajući čašicu vina okrenula sam se Petri i rekla: „Moramo napraviti blic intervju s njom za Kulturflux!“. Vratile smo se u prostoriju s radovima Petre Šabić i tako je nastao ovaj ne baš mali blic intervju u sklopu njezine izložbe Guste praznine u sklopu projekta Oni dolaze.

Foto: Juraj Vuglač

Prvo jedno uobičajeno pitanje – odakle ti inspiracija?

U principu inspiracija kao i svakome – iz svoje glave. Gdje ćeš je inače dobiti? Ovo što predstavljam na izložbi je produkt nečega što ja radim tri godine. Sve je počelo s malim crtežima – bilješkicama. Cijelo vrijeme me pratila misao – Što je meni bitno? Što mi je bitno prikazati? Tada sam shvatila da je najbitnije da samom sebi objasniš neke stvari; da si objasnim što se događa oko mene, u mojoj glavi, u tom momentu između mene i svijeta općenito. Usporedno tome, za sebe mogu reći da imam nezasitan um koji neprestano traga za novim informacijama. Stalno nešto čitam, čitam, tražim, tražim i onda se doslovno nađem u situaciji gdje mi je knjiga s jedne strane, a crtež s druge. Crtam istovremeno to što i čitam. Iz toga su nastale prvotno mentalne mape koje su izrasle u govor simbola koji je prisutan na svim slikama. Istovremeno preuzimam simbole koji su prisutni u određenim ikonografskim momentima, a s druge strane ih smještam u svoju osobnu ikonografiju. Uzet ću za primjer moj zadnji rad jer sam, logično, njega zadnjeg radila: u njemu su vidljivi momenti univerzalnih pojava, shvaćanje sebe kao čovjeka u prostoru, u akašičkom polju[1] u kojem putuju moje misli, tvoje misli i misli drugih osoba. Meni je to strašno zanimljivo vidjeti. Ne volim kada je umjetnost dekorativna, ne volim dok je instant niti dok je dizajn. Ovi radovi su moj svojevrsni odgovor na pitanja koja su mi se motala po glavi. Takvu sam ideju predstavila i u prošloj samostalnoj izložbi. Ljudi primjećuju moje pisanje naopako na platnu i taj obrat u tome, a zapravo je poanta u tome što ja iznesem svoje misli i tumačenja, nešto što mene muči ili čak nešto što mi je sasvim ok i o čemu promišljam. Sve je to tu. S druge strane, ono što ćeš ti vidjeti na tome je ono što ja želim prouzročiti: da vidiš svoju unutrašnjost. Ali kužiš, to je i ritualni moment. To je za mene umjetnost: magija, čista magija! Ti i ja komuniciramo preko moje slike, a zapravo ne komuniciramo i sad ti meni reci da to nije magija.

Koja je to literatura koju čitaš?

Hajde pogodi! Prvo što mi padne na pamet je Jung i njegovo Tumačenje prirode i psihe, ali osim toga obožavam istraživati enciklopedije, često teme vezane uz prirodne znanosti, samo da mi se objašnjava zašto, kako i zbog čega. To mi je beskrajno zabavno. Tekstovi vezani uz teoriju umjetnosti su također neki prirodni slijed u svemu. Ovaj središnji dio mandale se odnosi baš na materiju primu. Često je spominjem u svojim radovima jer upravo po tim zapisima koje sam čitala crna boja predstavlja iskonske podsvijesti, unutrašnjosti kaosa. Iz crne sve izvire, svi momenti. Preko tih slika ja čitam i bilježim o samoj sebi te je za mene to kompletni univerzalni dio jer se odnosi na sve i na svakoga. Rekla bih da je to proces shvaćanja svijeta, svemira i meni je to bitno. Time se vraćamo na ono prvo što sam ti rekla: preispitujem se stalno što mi je bitno i na kraju si odgovorim, ali kada si odgovorim onda počnem raditi drugu sliku, shvatim da ništa ne znam i opet sve ispočetka. Ovo su sve pokušaji odgovora na moja neka unutarnja stanja i na neke vanjske pojavnosti. I zato su tu (prisutni) enkripcije, šifriranja, simboli i naopaki tekst – ja to sve skrivam od sebe i od drugih, a opet s ciljem da si protumačim.

Foto: Juraj Vuglač

Zapravo, svaka slika je za sebe – vjerojatno ne znaš ni što neke znače? Vodiš li bilješke ili dnevnik usporedno sa stvaranjem?

Pa iskreno da. Pogotovo kada prođe nekakav određeni period. Znam čitati određene simbole, ali iskreno ne želim ljudima ni pričati što oni znače jer je njihovo značenje za mene intimno ili samo bude duga priča. Imam puno stvari koje si sklapam u glavi i kada bih krenula o tome pričati, objašnjavati to bi potrajalo, a inače po prirodi puno pričam. Da uzmem jedan moment u slici, ja znam što je on meni predstavljao. Nije da se radi o jednom problemu već je to kontinuirano razmišljanje o pojavnosti i sretna sam što mogu raditi i istovremeno o tome promišljati. Zato ću uvijek govoriti da je umjetnost privilegirana.

Ne bih rekla da vodim dnevnik dok radim na nekoj slici – više je to u formi vizualnih bilješkica. Sve je zapravo i krenulo od takvih malih crteža što je kasnije prešlo na velike crne ploče i plohe.

Što se tiče tvoje privatne ikonografije – imaš li vlastitu legendu s objašnjenjima?

Čak i ne. Bilješke mi sadržavaju pune rečenice, a sve ih pišem obrnuto. Nekada ispišem cijelu stranicu obrnutog teksta.

Pisanje naopako - ne boli li te glava od toga?

Ambidekster sam – od malena pišem s desnom i lijevom rukom tako da mi je puno lakše izvoditi taj moment pisanja naopačke. Mogu pisati obrnuto s obje ruke. Oduvijek se volim poigravati s tom vještinom pa je nekako sasvim prirodno da se na taj način izražavam i na platnu. Malo mi je flipan mozak na tu stranu.

Skriva li se neka intencija iza ovog postava osim što je super?

Ovaj moment svjetlosti što vidiš – njemu pridonose guste praznine na radu, a onda nekako slijedi i objašnjenje naziva izložbe. Taj oksimoron predstavlja moju gustoću misli i intenzitet osjećaja i promišljanja, a sve to poprima svoju formu kroz tu prazninu. Čišćenje nastaje tako da si ti jako intenzivan u svojim mislima i onda se svedeš na prazninu. Drugi je razlog da se dobije dojam labirinta – labirint je isto po svojoj simbolici putovanje u spoznaju.

Poanata je da nesvjesno izađe van i da bude vidljivo. Zanima me do koje granice je moguće suočiti samoga sebe tim nesvjesnim u sebi jer to je po meni doslovno nemoguće. Svi smo mi programirani da funkcioniramo na nesvjesnom. Kada radim, ja kao da ritual imam sama sa sobom. Meni možeš pričati, ne moraš mi pričati, ali to je jedan moj prostor u kojem doživljavam kompletno osvjedočenje same sebe: osvjedočenje svojih misli. Ne mora se raditi o problemu – to može biti samo onaj moment primjećivanja svijeta. Svaki dan kada ti ustraješ da samog sebe sebi objasniš. Uvijek se ima nešto o čemu se može razmišljati. Mislim da je najbitnija stvar na svijetu ne prestati razmišljati i imati taj kaos u glavi. Nek' bude, jebiga! Budi svjestan svoga kaosa, to je čarobna stvar. To je meni magija.

Kako ljudi reagiraju na tvoje radove? Što ti mama i tata kažu?

Njima ti je to sjajno. Znaš što ja primjećujem: to što se događa je ono što i ja želim da se događa. Oni svi sami sebe čitaju preko radova. Svi sami sebe! Točno to vidim! Ali to nije onaj egocentrični moment, ne, ne, ne, ne potvrđuju sami svoj ego. Znate one fore na internetu gdje imaš razbacanu hrpetinu slova i prve tri riječi koje vidiš to je tvoja podsvijest. To se doslovno događa i s ovim radovima. Troje ljudi staviš ispred jedne slike - svatko će vidjeti onu riječ koja je vezana za njih. Netko će vidjeti nešto negativno, netko nešto pozitivno, netko će vidjeti neki element i sam stvoriti neko svoje tumačenje. Meni je to prekrasno jer znači da misao i ideja putuju, a time si odgovaram na pitanje što mi je bitno i zašto uopće išta ikad radim. Znači ono, ogromna refleksija, ogledalo i zato ljudi kad komentiraju, komentiraju iz sebe. Kažu da nešto prepoznaju, nije im jasno što i onda im ja kažem: „Pa prepoznaješ sam sebe.“ što mi oni nakon toga i potvrde. To je meni krajnja potvrda takve umjetnosti, tog medijskog momenta.

Nakon Petrinog zadnjeg odgovora, prokomentirala sam kako su prvo što sam primijetila na slikama bile sise te da se nadam da to ne govori puno o meni. Petra se na to nasmijala i rekla mi kako je akt za nju čisto savršenstvo prirode i ljudskog tijela. Gdje god se nađe neka figura ljudskog tijela za nju je to jako lijepo i otvoreno.

Petrine radove možete vidjeti na izložbi Simptomi postojanja koja će se otvoriti 2. studenog 2019. u 19 sati u Galeriji Zilik u Karlovcu. Izložba je otvorena za posjetitelje do 11. studenog 2019. godine.

Naslovna fotografija: Juraj Vuglač

[1] akasha (ākāśa आकाश) – sinonim za eter prema indijskoj kozmologiji; prema istočnjačkim tradicijama, povijest je napisana unutar Akasha polja i naziva se Akašička kronika koja zapisuje sve što se ikada dogodilo ili će se dogoditi u svemiru; temeljno polje međusobne povezanosti svega; sveukupnost.