Nakon završene klesarske tehničke škole na Braču te Akademije likovnih umjetnosti u Širokom brijegu, Mate Turić, pseudonima Mata CROata (1987.), inspiraciju za plovidbu svijetom likovnih umjetnosti pronalazi u jedrima. Tvrdim i postojanim materijalima Turić daje prozračnost, mekoću, pokrenutost i uzburkanost. U svoje kamene jedrenjake upisuje simboliku zajedništva i ustrajnosti, otpora, bure i oluje, ali i snage, ljubavi, ljepote – svega onoga što čini jednu plovidbu. No motiv jedrenjaka za Turića je mnogo više od toga. Jedra su njegov putokaz i nepresušan izvor inspiracije. Svako jedro koje stvori piše novu priču. Mati CROati ideje dolaze kroz rad. Tek jedan motiv inspiracija mu je za novo djelo, poput valova koji se međusobno nadopunjuju i kroje jednu neponovljivu priču. Usprkos brojnim i nerijetko različitim naletima inspiracije, u njegovom opusu vidljiva je namjera da ostane vjeran sebi, da do savršenstva dovede rukopisno prepoznatljive prorezane skulpture, neprestano iskušavajući i pomičući granice kamena. S već preko pedeset samostalnih izložbi, nagradama Artists on Globe za najboljeg umjetnika 2015. godine te za izložbu godine 2016., kao i dvostrukim pozivom za sudjelovanje na Salon d'Automne, Mata CROata više nije novo ime ni na hrvatskoj ni na svjetskoj umjetničkoj sceni.
Motivu jedrenjaka posvećen si već više od 2500 dana. Svaki jedrenjak novi je izazov, priča za sebe, ali i nastavak tvoje kiparske plovidbe. Kako se pojavila želja da se posvetiš jednom motivu – motivu jedrenjaka?
Na Akademiji sam za diplomski rad uzeo temu more i krenuo stvarati školjke, ribe, moderne aktove i došao do jedrenjaka. Na tom sam jedrenjaku napravio svoj prvi prorez i tako je sve krenulo. Ispočetka je to trebao biti samo rukopisno prepoznatljivi znak, no poslije me prorez vodio k vlastitom svijetu umjetnosti, koji razvijam i dan danas. Ovo što stvaram sada nadmašilo je sva moja očekivanja. Iskreno sam zahvalan na tome. Dalje težim samo pomicanju vlastitih granica.
U jedrenjake ponekad upisuješ druge motive, povezuješ ih i s najudaljenijim pojmovima. Svojim prepoznatljivim kiparskim rukopisom apstrahiraš te u jedrima oživljavaš ono što im možda i nije inherentno. Čini se da granice ovoga motiva za tebe ne postoje. Kako se jedrenjaci rađaju u tvojoj mašti?
Tako je, želio sam kroz jedrenjake spojiti razne motive – ljudske figure, aktove, lica, vjerske motive poput križa i ribe... Dok ovo pišem, stvaraju se nove ideje, toliko njih. Ponekad samo trebam stati i zamisliti se, mašta mi neprestano radi. I kad ne mislim, samo krenem stvarati i rad me vodi. Čak i kad počnem s jednom idejom, prilikom stvaranja, ona me odvede u nešto potpuno nepoznato. Do zadnjeg trena ne znam kako će novo djelo izgledati, tako da sam često puta i sȃm ugodno iznenađen onime što stvorim.
U klesarskoj školi i kasnije na Akademiji likovnih umjetnosti izučio si zanat. I danas ponekad primaš narudžbe koje iziskuju prvenstveno klesarsko umijeće. Ipak, tvoja jedra nadilaze zanat, neponovljiva su i unikatna po brojnim detaljima. Osim samog oblikovanja, spoj materijala je također nešto prema čemu si vrlo pomnjiv. Kamenu, materijalu čiju simboliku također ističeš, pridružuješ staklo, željezo, drvo, karbon, brom, broncu, ljepilo. Koju priču pričaju spomenuti detalji i materijali?
Spojio sam zanat, radno iskustvo i umjetničke ideje. Put je zaista bio jako težak i tekao je polako, ništa nije došlo preko noći. Stvarno mogu biti zahvalan Gospodinu na svim idejama i dragim ljudima koje mi stavlja na put. Ono što mogu odraditi drugi, meni jednostavno nije zanimljivo. Ne bih htio svoj rad usporavati isključivo zanatom, već želim stvarati i svoju umjetnost.
Detalja je more... U pravom smislu riječi more, baš koliko je i jedrenjaka. Svaki je drugačiji, a svaki od njih može mi poslužiti kao ideja za neki novi rad. Većina ih pojedinačno priča neku svoju priču, dok neki detalji govore sami za sebe. Priče koju pričaju detalji najčešće su povezane sa stvarnim pričama. Primjerice, jedrenjak je simbol zajedništva jer u stvarnosti, da bi se pokrenuo jedrenjak, svi zajedno moraju surađivati. Ili jedrenjak kao simbol vizije, jer se u stvarnosti, prije isplovljavanja, mora pratiti vrijeme te plovidbu nastojati prilagoditi uvjetima. Kao što sam već ranije spomenuo, sve skulpture rukopisno su prepoznatljive prorezanim stilom, koji sam zadnjih godina unaprijedio detaljima obrade, a neki detalji su toliko jedinstveni da bi skulpture bile prepoznatljive i bez proreza.
U svom stvaralaštvu vodiš se mišlju da inspiracija proizlazi iz rada. Uzore, po njihovoj posvećenosti i ustrajnosti, pronalaziš u Meštroviću, Picassu, Van Goghu. Tvoj likovni jezik i način oblikovanja znali su uspoređivati s umjetnicima poput Lucia Fontane, pa čak i Alberta Giacomettija. Ipak, po koječemu se razlikuješ od spomenutih autora, čak i kada im se vizualno približavaš. Možeš li mi reći nešto više o čeličnom Jedro-čovjeku, jednoj od tvojih recentnijih skulptura?
Jedina poveznica s velikim umjetnicima je težak početak, težak rad, velika upornost i neiscrpna mašta. Jedan mi je kritičar kazao da moram pronaći nešto novo jer je Lucio Fontana prorezivao platna. Ljudi vole uspoređivati i na taj način poimati umjetnost, no prorezi Lucia Fontane i moji daleki su ne samo u izvedbi i materijalu, već i u namjeri koja stoji iza njih. To mi je potvrdila i povjesničarka umjetnosti, gospođa Branka Hlevnjak, koja je od početaka pratila moj rad. Na tome, a i mnogočemu drugome, iznimno sam joj zahvalan.
Čelični Jedro-čovjek moderna je narudžba koju sam odradio u svojem stilu, prorezao te izvukao jedro iz čovjeka. Bilo mi je najteže krenuti, ali kad sam krenuo, sve se posložilo. Uvelike mi je pomogao prijatelj Silvijo koji me uveo u osnove varenja, te mu se ovim putem zahvaljujem na tome. U usporedbi s kamenom, varenje za mene predstavlja osvježenje, užitak stvaranja. Kod kamena je to puno teže. Tu su buka i prašina. Nakon završetka rada u kamenu ne mogu slobodno skinuti masku, a nakon varenja već za sekundu mogu. Varenje također traži vrijeme, ali je gušt slušati muziku u toj maloj buci i ne biti okružen prašinom, što mi kamen ne dopušta. Također, mogu variti u zatvorenom prostoru, zimi na toplijem, a ljeti na hladnijem. Još puno toga me čeka.
Jedra Mate CROate u isti su mah ambijentalna, u suživotu s prirodom, ali i prilagođena modernom domu. Tvoje skulpture izlagane su na više od pedeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih posebnu magiju ima izložba u Rastokama. Također, pojedine skulpture trajno krase mjesta poput Mimica i Gradeca. U kojim sve prostorima zamišljaš svoje radove?
Izlagao sam na brojnim izložbama, na toliko njih da sam se i umorio. Evo primjer tijeka samo jedne izložbe u Dubrovniku: prvo, priprema i dovršavanje skulptura, onda utovar, odlazak u Dubrovnik, istovar, postavljanje izložbe, otvorenje, vraćanje kombija i povratak u Vrbovec, pa odlazak na izložbu u Dubrovnik, zatim nazad doma u Vrbovec po kombi, i opet dolje utovar, vožnja do Vrbovca, istovar, prijenos skulptura od mjesta istovara. To je samo mali dio, bez detalja izrade kataloga, fotografiranja, dogovora oko izložbi, rokova...
Skulpture zamišljam po cijelom svijetu. Nema mjesta na kojem ih ne mogu zamisliti. To je zamisao na kojoj godinama radim. Iza mene stoje djela, rad i vjerujem da bih zaista mogao jednog dana tu zamisao ostvariti. Skulpture poput one u Općini Gradec daju mi priliku da se upustim u nešto novo, drugačije, dok je izložba u Rastokama posebna po tome što su se skulpture spojile s prirodom. Taj spoj bio je nešto uistinu novo. Ljudi nisu mogli vjerovati da se na vodi nalazi pravi kamen. Za mene je to bila velika stvar jer sam s jedrenjacima izašao u ambijent koji nije vezan uz more, a oduševio je publiku, no i brojne poznavaoce umjetnosti.
Budući da danas tek mali broj svjetskog stanovništva ima dovoljno stambenog prostora za uživanje u skulpturama iz svih uglova, moji su jedrenjaci predviđeni da se promatraju iz jedne točke gledišta. Samim time prilagodio sam ih modernom domu, ali i današnjem užurbanom svijetu. Zbog velikog broja informacija, ljudi nemaju vremena i žele što prije nešto vidjeti i ići dalje.
Iza imena CROata stoji i svjetska vizija ukorijenjena u našem podneblju, a to je vizija povezivanja svijeta tvojim jedrima. Jedrenjaci su oduvijek povezivali mjesta i ljude. Tvoji jedrenjaci povezivali bi ih kroz umjetnost i zajedničku misao. Koja to misao stoji iza ove umjetničke vizije?
Jedrenjaci su simbol nade, upornosti, vizije, zajedništva, ljubavi, ljepote, snage, slobode... Priču koja stoji iza njih smatram zaista opsežnom, no kamena jedra svojim oblicima potiču maštu promatrača te svatko u njima može pronaći još nešto. Ipak, najveća vizija iza ove moje priče je ljubav i darivanje. Sve ovo što stvaram, volio bih da ostane ljudima, da i nakon mene ova priča i dalje živi i ostaje budućim generacijama.
Već si drugi put sudjelovao na Salon d'Automne u Parizu, nakon sudjelovanja 2020. godine sa skulpturom A Return to Life (slika 1 u galeriji). To te ujedno učinilo trećim hrvatskim kiparom, nakon Ivana Meštrovića i Hrvoja Dumančića, koji je izlagao na ovoj umjetničkoj izložbi. Budući da je Pariški jesenski salon 2020. ujedno bio i prvi održan online, kakav su dojam na tebe ostavili Salon d'Automne te virtualni susreti s ostalim umjetnicima na ovoj izložbi stoljetne tradicije? Kako se ti dojmovi razlikuju u usporedbi s 2021. godinom, održavanjem Salona uživo i boravkom u Parizu?
Za mene je Salon dosad najveći vjetar u leđa. Potvrdio je sve ovo što sam stvorio i što stvaram. Takva značajna potvrda stavila je moju priču u svjetske okvire i na tome sam vrlo zahvalan stručnom žiriju Salona d'Automne. Sve u svemu, dojmovi sa Salona mahom su pozitivni te mogu reći da mi je dao dodatni vjetar u leđa. Prošle godine imao sam priliku i uživo doživjeti Salon, na kojem sam se upoznao s brojnim umjetničkim djelima, kao i s umjetnicima koji su stvarali ta djela. Lijepo je bilo biti u takvom društvu, u društvu umjetnika iz cijeloga svijeta. Salon su svakoga dana posjećivale tisuće i tisuće ljudi. Zaista je fascinantno kako se u Parizu živi i osjeća umjetnost, kako u obilasku gradske povijesne jezgre, tako i na modernim umjetničkim događanjima. Ljudi u Parizu zaista prate događanja na umjetničkoj sceni i to ih vidno usrećuje.
Prošle godine sudjelovao sam sa skulpturom jedrenjaka u Oluji, kroz koju sam nastojao predočiti ovo stanje borbe u doba korone. Ove godine predstavio sam se s jedrenjakom Života, koji predstavlja nas ljude kako kročimo kroz život, kako nas na tom putu nedaće i vrijeme troše, a mi i dalje uporno plovimo u budućnost punu neizvjesnosti. Što višim ciljevima težimo, to u sve veću neizvjesnost odlazimo.
U razgovoru si mi rekao da živiš u mašti i da ćeš jednoga dana živjeti tu maštu. Što bi volio u naslijeđe ostaviti umjetnosti, a što bi volio da ona dȃ tebi?
Želio bih uljepšati svijet, usrećiti živote brojnih ljudi, inspirirati ih, potaknuti da ne odustaju od svojih snova te da ih nastave slijediti ako vjeruju u njih i njihovu ispravnost. Koliko god bilo teško, da nastave raditi i živjeti svoju maštu.
Meni bi bilo dovoljno da mi se omogući da mogu normalno živjeti i bezbrižno stvarati. Da stvorim uvjete rada te osiguram materijal i mogućnost putovanja prilikom izlaganja. Veselile bi me izložbe diljem svijeta. Umjetnost je tu da usrećuje ljude i kao takva ne zadržava se na jednom mjestu, mora putovati.
Naporno je putovati i izlagati. Opisao sam jednu izložbu u Dubrovniku, no još je teže kada je riječ o daljim gradovima i zemljama. Tada samo pakiranje traje danima. No umjetnost ne poznaje granice – ona je jezik koji se razumije u svim zemljama svijeta. U umjetnosti ja već živim tu maštu, svakim danom je nadopunjujem. Iz obične sirove ploče nastane prepoznatljiv jedrenjak, strast koja prelazi u radost stvaranja i rezultira osjećajem iskrene duševne sreće. Najsretniji sam kad uspijem napraviti novo umjetničko djelo, poseban je to osjećaj, osjećam se ispunjeno jer ostavljam nešto iza sebe, nešto lijepo, pozitivno i drugačije, nešto što će druge ljude učiniti sretnijima. Iza mog poziva jako je puno razmišljanja, vizija, hrabrosti, rada, muke, truda... Ali zato je, prilikom nastanka novog djela, u duši osjećaj radosti neopisiv.
Sara Kišević
