Kontemplacija raspada u solarografiji

Razgovor s Arekom Nizińskim

Arek Niziński, Poljak s hrvatskom adresom, bavi se grafičkim dizajnom i fotografijom, a solarografija mu je prava ljubav te hobi koji njeguje otkako je došao živjeti u Hrvatsku. Solarografija je vrsta pinhole-fotografije u kojoj je materijal osjetljiv na svjetlost papir za izradu fotografija koji omogućava da ekspozicija traje čak do godinu dana. Izložba pod nazivom Kontemplacija raspada ovog fotografa otvorena je u prostorima Poljske kulturne udruge Mikolaj Kopernik u Savskoj 34/36 u Zagrebu. Zapise tragova Sunca u kombinaciji sa zapuštenom arhitekturom izložene u sjedištu Udruge možete pogledati do kraja kolovoza.

Areka sam upoznala u Poljskom kulturnom društvu Mikolaj Kopernik. Uvijek mi je s užitkom govorio o solarografiji i svom hobiju. Jednu je limenku – fotoaparat postavio na prozoru mog stana te snimio zalazak sunca s desetog kata. Nedavno smo se sastali povodom otvaranja njegove izložbe i pritom mi je sinula ideja da napravimo i intervju. U nastavku saznajte više o tehnici solarografije, promišljanjima Nizińskog o arhitekturi i dokumentiranju njezina propadanja.

 

Što te najviše privlači u zaboravljenoj i zapuštenoj arhitekturi? Kako to da je upravo ona tema ove serije fotografija?

Kad promatraš te stare objekte, oni su lijepi, oni su divni iako su devastirani jer se cijelo vrijeme bore. Ta ih devastacija u isto vrijeme čini prekrasnima i tužnima, sve u jednom. Promatrajući ih, možeš otkriti njihovu davnu ljepotu jer, ako dobro pogledaš, vidjet ćeš trud i promišljenost u izgradnji. S druge strane, činjenica da su devastirani, da je priroda prodrla u njih, da su polako počeli nestajati, također ima svoju čar. To se događa jer tvore jednu simbiozu. Kad se nađem na takvom mjestu, cijelo sam vrijeme pod dojmom.

 

Je li u Haludovu na Krku priroda najviše prodrla u arhitekturu?

Haludovo je za mene nešto iznimno. To je projekt Borisa Magaša iz 1970. godine. Nevjerojatno je koliku je intuiciju i osjećajnost imao taj arhitekt. Kad god tamo dođem, budem pod velikim dojmom. On se jednostavno tim projektom, tim objektom i cijelom infrastrukturom koja je tamo, upisao u prostor. Nije se nametao, nije stvorio tamo neko strano tijelo, već je stvorio nešto što korespondira s prirodom. Mislim da je to i bio plan. To nije trebalo biti nametanje, već je želja bila upisati se u to mjesto. Pogledajmo kako je plaža ondje uređena. Upisao je ležeća mjesta u cijelu obalu tako da, kad pristižeš brodom s mora, uopće ne vidiš da tamo postoji neka plaža. Taj je osjećaj za mjesto fascinantan. Meni se čini da kod mnogih projekata koji danas nastaju nema tog osjećaja. No to je puno kompliciranije jer u poslu arhitekta ne ovisi sve o njegovoj ideji, veliku ulogu igra i investitor. Možda su nekad investitori bili odgovorniji, mislili su o detaljima i promišljali o mjestu na kojemu se gradi. Treba misliti o tome da kad gradiš neku zgradu, ostavljaš ju na tom mjestu sljedećih barem sto godina, ako ne i više.

Isto vrijedi i za kamene kuće na Jadranu. Mislim da svatko, kad čuje kamena kućica, ima pozitivnu sliku u glavi. A ono, kućica propada. Pored nastaje objekt s apartmanima koji uništava atmosferu tog mjesta. Pitanje je treba li toliko graditi? Iako nismo mi tu da o tome odlučujemo, Hadulovo je primjer da se novi objekt može dobro uklopiti. Ako je bilo moguće u sedamdesetima, onda ne vidim razlog zašto četrdeset i više godina kasnije ne bi bilo moguće graditi još i bolje, u skladu s ekologijom. Sad kao da, kad netko nešto gradi, uopće nema osjećaja za  mjesto. Važno je samo iskoristiti taj prostor.

Fotografijama zapravo bilježiš duže razdoblje – proces kroz koji prolaze motivi. Možeš li pobliže opisati tehniku nastanka takvih snimaka? Odakle ideja za takav način fotografiranja?

Solarografija se u mom životu pojavila početkom ovog stoljeća. Došao mi je prijatelj iz Szczecina s materijalom koji smo trebali montirati, bio je to film pod nazivom Pjesma o suncu. Solarografija je pinhole-fotografija, što znači da se fotografije snimaju bez upotrebe objektiva. Ovdje je objektiv rupica u kutiji u kojoj se nalazi materijal osjetljiv na svjetlo, film koji kratko vrijeme osvjetljavaš, a daljnji je proces isti kao inače – razvijaš film, a onda i sliku na papir. Moj je prijatelj također iskoristi materijal osjetljiv na svjetlo, ali fotografski papir, koji je inače krajnji element u stvaranju fotografije. U našem je slučaju limenka od piva kutija s rupicom u koju stavljamo fotografski papir. Limenka je svojevrsna zaštita u tom procesu izrade jer je otporna na vremenske uvijete. Zahvaljujući tome taj se fotoaparat može ostaviti i pola godine na nekom mjestu. U to se vrijeme on osvjetljava i nastaju sunčevi tragovi Zemlje kako kruži oko Sunca. Takav zapis fotografije zasigurno ima svoju čar. To nije obična pinhole-fotografija jer ovdje proces osvjetljavanja traje od najmanje tri mjeseca do godine i pol. Tako dobivamo te sunčane zapise, nije bez veze Pjesma o suncu.

 

Jesi li odmah počeo snimati tragove sunca i razvijati solarografiju?

To je bio početak, tako sam se upoznao s time i nekako me to zainteresiralo. Već sam tad nekoliko limenki postavio uokolo. Kad sam došao u Hrvatsku, to je bila jedna od prvih stvari koje sam pokrenuo jer ovdje ima puno Sunca i zanimljivih mjesta. Uvijek moraš imati na umu da ostavljaš limenku na najmanje pola godine na nekom mjestu, tako da ju nekako treba i sakriti od pogleda i vremenskih nepogoda. No, to je i neki oblik zabave jer nekad s nekog mjesta koje se činilo idealno ta limenka nestaje, netko je makne. Što si tek ljudi misle kad tako nešto nađu? Još ih ja bojim u crno da budu manje uočljive. S druge strane, nekad se dogodi da na nekom mjestu koje se nije činilo tako sigurno, limenka ostane. Važno je strpljenje, a ne treba se razočarati ni ako nekad postupak ne uspije. Razni vremenski uvjeti mogu doprinijeti i stvoriti neke zanimljive efekte. Tako nastaju te nevjerojatne apstrakcije koje je zapravo napravila priroda, a ti si ih samo zapisao, samo si ih dokumentirao.

Sada kad je svima jasno kako nastaju tvoje fotografije, možeš li objasniti naziv izložbe Kontemplacija raspada?

Zato što su to prvenstveno snimke raspada o kojem kontempliramo, odnosno promišljamo. Kontemplacija je također u vezi s procesom snimanja koji traje – ne toliko dugo kao raspadanje tih objekata, ali na neki način bilježi duže razdoblje. Tako sam zabilježio neka mjesta i trag koji su ostavila na mene. Ta zapuštena i zaboravljena arhitektura nekad se doima kao čarobni vrt. Pogledajmo na primjer Bubaru, tvornicu svile koja se nalazi u centru grada. Prolaz kroz razrušenu ogradu s prometne ulice Božidara Adžije prelazak je u potpuno drugi svijet. Odjednom vlada tišina, nema nikoga, nekad se osjećaš i nesigurno, ali ipak je predivno. Taj prijelaz je nevjerojatan. Prijelaz iz užurbanog grada u svijet koji živi potpuno drugačijim ritmom. (A i ljudi su skloni refleksiji i kontemplaciji.)

 

S tom serijom fotografija bio si jedan od pobjednika na natječaju U potrazi za izgubljenim prostorom u sklopu projekta Mi plus. Jesu li fotografije nastale samo s tim ciljem ili se interes za gradove duhova javio već ranije?

Kad sam vidio natječaj, znao sam da ću to uključiti u ovaj projekt koji je bio već neka ranija ideja. Ta zajednička izložba uistinu je odličan projekt i ideja koji svjedoči o tome da nisam ja jedini koji o tome promišlja. Potvrđuje da postoje mjesta koja propadaju. Više nema potrebe za njihovom izvoznom funkcijom, pa ih se zanemaruje. Mali je interes da se stare tvornice i slična mjesta revitaliziraju.

Da se vratim ovom natječaju, prijavio sam se i uspjelo je. Zajedno smo obišli neka od tih napuštenih mjesta i meni je bilo drago vidjeti da slične ideje ima više različitih ljudi.

 

Kakav se odnos prema arhitekturi njeguje u Poljskoj? Vjerujem da postoje podjednako veličanstvena, a istovremeno zanemarena mjesta. Smeta li te što se političke i društvene strukture u Hrvatskoj na taj način žele riješiti pojedinih dijelova prošlosti?

Ja u Hrvatskoj ne osjećam u potpunosti te nijanse – što je jugoslavensko, a što hrvatsko. Ja na neko mjesto gledam samo zato što je lijepo, jer se brani. Haludovo je čudesno baš zbog te brige arhitekta, ali i investitora o prostoru. Bez investitora arhitekt se zapravo ne može realizirati, jer u neku je ruku izgradnja objekta i njegova ideja. To je izuzetno težak posao jer se arhitekt mora pokoriti želji investitora i postaje obrtnik, a ne umjetnik.

Vratimo li se na temu Poljske, čini mi se da se ondje u jednom trenutku javila glad za dobrim arhitektonskim objektima i to za onima javne namjene. Nastale su neke javne građevine koje su bile lijepe, zanimljive i oku ugodne. Pretpostavljam da to ima veze i s etapom razvoja određenog društva jer u Poljskoj je nakon transformacije 1989. godine sve bilo jadno, siromašno i zapušteno te se prvo moralo osigurati one najvažnije objekte. U Poljskoj je i dalje problem s nedostatkom stanova.

 

Kakva je praksa sa starim objektima, provodi li se revitalizacija ili ih se prepušta propadanju?

Kad govorimo o revitalizaciji zapuštenih objekata, treba naglasiti da uvijek može bolje. I u Poljskoj postoje ruševine na mnogim mjestima jer postoji neki pravni problem ili nedostaje novaca. Primjerice, Łódź je tipičan primjer industrijskog grada gdje su u 19. stoljeću izgrađene brojne industrijske hale i skladišta, a nakon transformacije Poljske većina je tih tvornica propala. Danas ondje vlada trend prenamjene tih objekata na način da se uređuju loftovi, kulturna mjesta, itd. Sigurno postoje i negativni primjeri, ali ipak postoji neka misao o revitalizaciji i ideja da se namjena nekog objekta može promijeniti tako da služi sadašnjosti. Postoje i primjeri kad se neke stare objekte rušilo. Primjerice, nije se uspjelo spriječiti rušenje kina Wanda u Krakovu. Na njegovu je mjestu izgrađen supermarket, što se vlasnicima tog mjesta sigurno više isplatilo.

U Zagrebu, glavnom gradu države, osim nekih davno izgrađenih građevina poput Lisinskog ili novijeg Muzeja suvremene umjetnosti, ne postoje mjesta za razne umjetničke svjetske festivale koji se tu održavaju, kao što su Animafest, Zagreb film festival i slično. Kad bi postojale odgovarajuće građevine, osim što bi bile korisne lokalnom stanovništvu, dale bi i svjetsku razinu takvim događajima. No za to ne postoji adekvatan prostor. Zadnje sam na Animafestu bio u Studentskom centru jer je kino Europa zatvoreno i pomislio sam: odlično mjesto, ali morat ću i ondje uskoro početi postavljati limenke.

U Krakovu si studirao polonistiku i filmologiju. Postoji li neka povezanost tvojih fotografija s nekom od tih struka? Znam da sada vodiš tvrtku koja se bavi grafičkim dizajnom. Je li fotografija samo hobi ili prva ljubav?

Studij kao takav razvija čovjeka, daje neki temelj. U mom je slučaju to razumijevanje i iščitavanje filmova. Ove moje fotografije na neki su način filmski kadrovi jer se radi o jako dugim ekspozicijama. Ako se vratimo sada na kontemplaciju, možemo promisliti o tome koliko se stvari na tom mjestu dogodilo u periodu snimanja – drame, komedije, koliko je ljudi onuda prošlo, što su mislili – a s druge je strane većinu vremena bilo prazno i tiho.

Teško je financijski se uzdržavati baveći se isključivo fotografijom. Meni je ona i prva ljubav i hobi, a poslovno se treba baviti nečim drugim.

 

Koje si još motive snimao u tehnici solarografije? Što se pokazalo najzanimljivijim i najzahvalnijim za fotografiranje?

To su mjesta koja me nekako fasciniraju. Uglavnom su to mjesta koja se i inače fotografiju, kao što su priroda, arhitektura i slično. Meni je jako zanimljivo da se sve više ljudi na svijetu time bavi. Neki i kreiraju prostor na način da neke figurice postave pred taj objektiv. Jedan mi je projekt jako fora – CrossWorlds. Radi se o tome da nekoliko ljudi na određenom mjestu postavlja pinhole-fotoaparat i onda ga šalje drugome koji ga postavlja na potpuno drugačije mjesto i ti valovi sunca zajedno tvore nešto novo i zanimljivo. Fotoaparat putuje od New Yorka do Kijeva i nastaju zanimljive kompozicije, a mislim da je jako zanimljiv i koncept. Ljudima danas ponekad nije dovoljno vidjeti lijepu zgradu i fotografiju, potrebna je i neka umjetnička nota u svemu tome.


Reprodukcije ustupljene ljubaznošću umjetnika.

Poveznice
Moglo bi te zanimati