Volontirajući na Art Festivalu „Disclosure“ ovog ljeta u Zagrebu, osim što sam stekla nezaboravno iskustvo, stvorila sam mnoga nova poznanstva. Između ostalog, upoznala sam mladu umjetnicu Ivanu Pašut. Točno na njezin trideseti rođendan bila je zadnja večer festivala kada smo u društvu razgovarali o tome kako smo „stari“ dok smo ispijali pivo i štrukani pelin. Njezin rad već mi je ranije zapeo za oko – odličan video uradak (de)konstrukcije jedne kamene forme s izloženim ostacima toga procesa koji čini umjetnički rad vrlo zanimljivog koncepta. Odlučila sam istražiti o Ivaninoj ideji te sam nakon čitanja njezinog diplomskog rada krenula u razgovore o klesanju.
Na umjetničkom festivalu „Disclosure“ izložila si svoj diplomski rad Klesanje je forma energije. Što te potaknulo da prirodni materijali poput kamena i tradicionalnu tehniku kao što je klesanje ipak završno objediniš u jednom potpuno konceptualnom i suvremenom umjetničkom radu?
Rad Klesanje je forma energije nastao je kao pomirenje moje mentorice i mene. Moja je želja bila klesati, a mentorica me poticala da izađem iz okvira, osvijestim tu svoju želju i pokušam ju izraziti na neki nov način, to jest da se okušam u nekom suvremenijem polju umjetnosti, polju kojega me pomalo bilo strah jer mi je bio nepoznat i neistražen teren. I mogu joj biti samo zahvalna na tome. Na kraju je od toga ispao jedan dobar rad!
Koliko ti je bitna energija u stvaranju umjetničkog rada? Možeš li pojasniti naziv rada? Što za tebe predstavlja energija tijekom klesanja? Ostvaruješ li sličnu energiju i za vrijeme rada u drugim tehnikama?
Energija je najvažnija. Energija kao sila, snaga, djelovanje, pokretač… Prema Aristotelu energija je djelovanje koje mijenja mogućnost u zbilju, stvarnost. Dakle, za sve što radimo potrebna nam je energija. U sve što radimo ulažemo neku energiju. No, konkretno, dugotrajni proces klesanja i snimanja, svakodnevnog ritualnog presvlačenja, zapisivanja misli i osjećaja, svakodnevno ponavljanje određenih radnji i njihovo trajanje – sve to spojilo se u jednu specifičnu namjeru ili, bolje rečeno, energiju. Zapravo, namjere osim samog klesanja nije ni bilo, a klesanje i sve fizičke, psihičke i emocionalne popratne pojave toga čina oblikovale su tu formu energije.
Proces stvaranja izrazito ti je važan, o tome upravo svjedoči dnevnik koji si vodila te video uradak koji prati cijeli postupak. Koliko je cijeli proces trajao? Jesi li za vrijeme stvaranja ovoga rada došla do nekih novih spoznaja?
Cijeli je proces trajao dvije godine te je, rekla bih, daleko najvažniji element ovoga rada. Kada kažem proces, ponajprije mislim na onaj misaoni jer je on, ustvari, bio najduži. Duži i od klesanja kamenog bloka u prah i od montiranja videa. Kao što sam već napomenula, ovaj mi je rad bio veliki izazov, prvenstveno što se tiče montiranja videa i zvuka jer mi je to bio potpuno stran i neistražen teritorij. Snimala sam probne materijale, povezivala ih i slagala cjelinu, svojevrsnu skladbu u pokušaju da je prikažem točno onako živo kako djeluje u mojoj glavi. Nakon brojnih pokušaja i raznih verzija, shvatila sam da sam to uspjela napraviti samom montažom video materijala. S njima sam se razvijala, rasla, učila ponajviše o sebi jer je rad usko povezan s mojom osobnošću i nutrinom. Spoznala sam i osvijestila što me privuklo kamenu i njegovu „poništavanju“ kao oslobađajućoj aktivnosti kroz koju sam pokušala doprijeti do vlastite srži, dovodeći se do „nulte točke“, resetirajući sve svoje postavke… No, trebala bih možda još nekoliko kamenih blokova da se zagledam dublje u samu sebe.
Rad se sastoji od više dijelova. Možeš li objasniti ulogu svakog od njih za konačan rad? Jesu li oni od samog početka bili zamišljeni kao cjelina ili si odlučila pridodati ih naknadno?
Tako je, rad se sastoji od više dijelova i rekla bih da su svi dijelovi jednako važni. U prvotnoj ideji su bili dijelovi audija i videa te postament s kamenom prašinom, a naknadno su došli elementi odjeće i dnevnika. Video je ključan dio rada zato što čini vidljivim cijeli proces poništenja jednog kamenog bloka. Važan segment videa je i dokumentirani zvuk klesanja. Osim što naglašava mantričku meditativnost samog procesa, ukazuje na izmjene ritma i snage udaraca te daje dinamiku cjelokupnoj instalaciji.
Kamena prašina izložena na postamentu na kojemu sam klesala predstavlja (de)materijalizirani produkt procesa kao umjetničko djelo.
Svakodnevno oblačenje iste odjeće za vrijeme trajanja procesa klesanja pretvorilo se u svojevrsni performans, gotovo ritual. Ta odjeća više nije nevažna, već postaje neodvojivi dio rada koji u sebi sadrži energiju i memoriju procesa.
U dnevniku klesanja svakoga sam dana zapisivala dojmove, napredak, osjećaje koji su me obuzimali tijekom rada. Jednako kao i radnu odjeću, doživljavam ga bitnim dijelom procesa.
Izrazito mi je drago da je na Art Festivalu „Disclosure“ rad izložen u cijelosti, što nije bio slučaj pri prvom izlaganju. Kada je rad ranije izlagan u galeriji u Splitu, postavili su samo video rad s čime se nisam slagala, rad je bio nepotpun.
Video uradak koji je središnji dio rada zapravo prati proces svojevrsne (de)konstrukcije forme kamena. Što je bio izazov kod snimanja i montiranja tako dugotrajnog procesa?
Joj, sve. Haha. Izazov je isprva bila sama činjenica da radim video rad jer do tada nisam s time imala iskustva, odnosno nikad nisam radila u tom mediju. Naravno, da imam priliku ponoviti rad sa sadašnjim iskustvom na više bih stvari pazila, puno bih pametnije možda odradila neke stvari, no sve u svemu – zadovoljna sam. Nadalje, iako na Akademiji imamo prostore za rad, za Klesanje mi je bilo jako teško naći odgovarajući prostor. U klasama nas je troje ili više, a trebalo mi je puno prostora, fiksirane stvari kao što su stativ i kamera, kao i tišina zbog audio zapisa. No sve je sjelo kada sam došla u prostor Ljevaonice u kojoj, na moju sreću, tad nitko nije radio.
Što ti se čini, kako se ovaj rad uklopio u ovogodišnju temu umjetničkog festivala „Disclosure“ – temu prostora?
Mislim da se uklopio dosta dobro. Kako i u temu tako i u cjelokupni postav. Mislim da je svaki rad tome doprinio.
Vrlo mi je važan prostor za rad budući da klešem, a ne mogu rad takve vrste ostvariti u stanu od dvadeset kvadrata.
Jesi li na Akademiji njegovala isključivo rad s prirodnim materijalima? Možeš li nam ukratko predstaviti još neki od svojih radova?
Jesam, to mi je jako važno. Razmišljajući i susrećući se s materijalima koji su potpuno ekološki neprihvatljivi, poput poliestera, zaista se trudim i želim ostati okrenuta prirodi i ne narušavati njen sklad i ljepotu koliko god je to moguće.
Studirala sam na najljepšem mjestu – Jabukovcu, gdje sam provela tri godine radeći intervencije u predivnoj šumi. Neke nisu bile uspješne, neke nisu ni dokumentirane ili viđene, ali meni je bilo lijepo stvarati. Na prvoj diplomskoj godini sam tako na završnoj izložbi izložila instalaciju od grana pod nazivom Listovi koja je bila zamišljena da bude izložena u šumi, no za to su bile potrebne puno veće dimenzije za koje nisam imala mjesta u klasi. Jednom drugom prilikom!
Na drugoj sam godini pak radila instalaciju od grana pod nazivom Skloništa. Bilo ih je zamišljeno pet, a izložena su i sačuvana samo tri. No to su radovi koje smatram nedovršenima i sigurno ću im se vratiti. Jer, iako sam lijena, muče me nedovršene stvari. Skloništa su geometrijskih oblika, iznutra ispunjena granama, te djeluju dosta klaustrofobično, odnosno, poništena im je funkcija skloništa. Zaklon su koji to zapravo nije…
Kakvi su ti planovi za buduće radove? Namjeravaš li se nastaviti baviti tradicionalnim klesanjem? Radiš li na nekom novom projektu?
Huh, trenutno radim na dva rada. Ne želim previše otkrivati, no zadovoljna sam u kom smjeru idu. Joj, doslovce sam podijeljena između toga da odem na Brač u Pučišća u klesarsku školu i ostanem tamo zauvijek. S druge strane, radeći diplomski rad zaljubila sam se u video i performans te ću sigurno ići dalje u tom smjeru. Tko zna, možda bude još sličnih radova u kojima ću spajati svoje dvije ljubavi, klesanje i video.
A onda, tu je život, s obzirom na to da se u potpunosti sama financiram. Trenutno radim, ali ne u struci, i to mi ,naravno, uzima jako puno vremena. Tako da, nažalost, imam jako malo vremena za svoj umjetnički rad, no ne odustajem – cijenim svaki trenutak u kojem mu se mogu posvetiti.
