Jesu li napušteni prostori odraz našeg duhovnog stanja?

Razgovor s Igorom Taritašem

Igor Taritaš 29-godišnji je slikar rođen u Pakracu. Diplomirao je 2013. godine na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na devet samostalnih i na nekoliko skupnih izložbi diljem Hrvatske i u inozemstvu. Od 2012. član je HDLU-a, a od 2013. platforme P_3.
S Igorom sam razgovarala nakon njegove samostalne izložbe u HDLU-u održane u ožujku pod nazivom Iluzija realnog prostora gdje je predstavio seriju radova na temu napuštenih i razrušenih prostora. Dotakli smo se teme aktualne serije slika, kao i umjetnikova života i rada na selu, dosadašnjih iskustava i planova.

Zašto prostori (bez prisustva čovjeka)?

Prostor prije svega omogućuje život. Kroz život u prostorima provodimo najviše vremena, bilo da se radi o interijerima ili eksterijerima. Boraveći u prostorima  postajemo dio njih. Slikajući napuštene, derutne prostore, promatraču šaljem poruku i postavljam pitanje na koje on sam mora dati odgovor. Jesu li ovi napušteni, otužni i derutni prostori odraz našeg duhovnog stanja ili oni mogu biti nada i mogućnost da ih ispunimo novim sadržajem i udahnemo im drugi život?
Kada govorimo o prostorima koje slikam, možemo govoriti o dvije vrste prostora: Postojeći prostori koje gradim dekonstrukcijom i nanovo konstrukcijom te konkretni primjeri derutnih prostora koji zadržavaju svoj izvorni oblik s minimalnim intervencijama i izmjenama.

Radiš kao profesor likovne kulture u  osnovnoj školi u Novoj Kapeli kod Nove Gradiške zbog čega si odselio iz Zagreba. Koju razliku vidiš između života u gradu i na selu?

Osnovnu školu završio sam u Hercegovcu kod Garešnice, u maloj općini u kojoj živi oko 2 000 stanovnika. U Zagrebu sam boravio tijekom srednjoškolskog i studentskog obrazovanja.
Nakon završetka studiranja na nastavničkom odsjeku ALU-a bio sam suočen s problemima kao i svi mladi nakon završetka studija.  Živjeti samo od stvaranja u Zagrebu za mene je bilo nemoguće. Vratio sam se u Hercegovac i posvetio slikanju. Uskoro sam dobio poziv sa Zavoda za zapošljavanje da traže nastavnika Likovne kulture u Novoj Kapeli, što je oko 120 km udaljeno od mog mjesta stanovanja, u maloj općini u Brodsko-posavskoj županiji. Dugo sam se dvoumio, ali sam prihvatio. Iznajmio sam vikendicu koja je smještena uz šumu. Idealno mjesto za stvaranje.

Na otvorenju izložbe u HDLU-u spomenuo si da se izložba može podijeliti u tri cjeline, od kojih jedna tematizira ruralne prostore.  Koliko je život na selu i rad u školi utjecao na tvoj rad?

Umjetnik upija i promatra okolinu u kojoj boravi. Promjena mjesta boravišta zasigurno je utjecala na moj rad. Kada sam došao u Slavoniju bio sam impresioniran starim kućama. Stara gradnja puno pažnje posvetila je izradi ornamenata na fasadama, vratima, prozorima i ogradama. Tradicija ornamenata i nizova također je prisutna i na njihovim nošnjama. Na seriji ruralnih radova možete vidjeti dijelove fasada iz toga kraja.

Ako se profesionalno bavite slikarstvom rad u školi ima dobre i loše strane. Djeca zahtijevaju dosta pažnje i kreativne energije.

Do sada si sudjelovao na nekoliko internacionalnih izložba, kako grupnih tako i samostalnih (2016. Galerija 2CforART, Salzburg, Austria, 2016. JUNGE KUNST AUS KROATIEN, Galerie Maringer, St. Polten, Austria, 2016. Exporting Zagreb Muzeum Narodowe, Gdansk, Poljska) i moglo bi se reći da te vole strani mediji (početkom godine o tebi je izašao članak u Juxtapoz Magazineu). Možeš li ukratko opisati ta iskustva?

Suradnje sa stranim galerijama i medijima svakako su mi otvorila nova vrata, prvenstveno što se tiče prodaje. U Hrvatskoj tržište ne postoji. Strane galerije u kojima sam izlagao imaju svoju klijentelu i zastupaju umjetnike na velikim art-sajmovima. U Hrvatskoj postoji možda jedna ili dvije galerije. Kada izlažete u stranim galerijama za vaš rad zanimaju se i strani mediji.

Nedavno je moj rad objavljen u sklopu Juxtapoz magazinea. To je jedan od najpopularnijih i najprodavanijih svjetskih časopisa o suvremenoj umjetnosti, što sam osjetio kada su se počeli javljati kolekcionari iz Europe.

U svojoj seriji slika Iluzija realnog prostora između ostalog ukazuješ i na današnje društveno-ekonomske probleme, primjerice, jedan od tvojih radova u seriji hommage je slici Jean-Françoisa Milleta Prebiračice koji si nazvao Money. Smatraš li da slikarstvo treba sadržavati socijalnu poruku te što ona za tebe znači u umjetničkom radu?

U seriji radova koje sam posvetio ruralnom životu socijalna je poruka u prvom planu. Na primjer, na ironičan način u prostor sam postavio figure iz poznatog nam umjetničkog djela J.F Mileta, Prebiračice. Taj posao bio je prepušten samo najsiromašnijima jer je zahtijevao sate mukotrpnog saginjanja kako bi se skupilo dovoljno zrnja za tek jedan kruh. Miletove Prebiračice koje su prebirale klasje sada kupe novac s poda. Vrijednosti se mijenjaju, novac postaje naša hrana, a čovjek hrana sistemu u kojemu vlada novac. Nijemi svjedok, crna mačka koja se nalazi u lijevom donjem uglu slike simbolizira destruktora sudbine Miletovih Prebiračica i današnjeg suvremenog društva. Slikarstvo ne treba sadržavati socijalnu poruku. To je stvar individue.

Planiraš li se stilski nastaviti kretati u istom smjeru ili pripremaš nešto novo? Možeš li najaviti neki projekt na kojem ćeš raditi u ovoj godini?

Imam puno planova, ali odlučio sam nastaviti u istom smjeru još neko vrijeme. Ne želim se ograničavati i sa sigurnošću reći da ću raditi ovo ili ono.  Stilski i tehnički ću se još razvijati u istom smjeru jer mislim da neke stvari treba doraditi. U nekim elementima potrebno je malo više koncentracije i strpljenja. Moram poraditi na tome.

Završio si nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te dio predmeta položio na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako vidiš ulogu povjesničara umjetnosti danas i povijesti umjetnosti kao takve?

Povjesničari umjetnosti  potrebni su kao i umjetnici. Netko iz tog kaosa mora nešto izdvojiti, nešto naglasiti. Žalosno je što danas nema kriterija vrijednosti. Sve se trpa u ladice i traže poveznice s već viđenim. U skoroj budućnosti  mislim da neće biti novog Picassa. Nedavno sam vidio da su izmislili robote koji crtaju portrete po promatranju u različitim tehnikama. Možda je jedan od njih novi Picasso.

Kako teče proces nastanka tvojeg rada? Koliko se to promijenilo otkada si upisao studij? Kako je na tvoj rad utjecala klasa, odnosno rad profesora u čijoj si klasi bio?

Skice za radove radim u digitalnom obliku (Photoshopukombinirajući svoje  fotografije i fotografije s interneta. Uglavnom, to je spajajanje elemenata i vlastitih simbola u jednu novu priču koja mi se čini zadovoljavajuća za prenošenje na platno ili medijapan ploču.
Sliku započinjem crtežom. Nakon toga slikarskom špahtlom nanosim teksturu koju radim drvenom piljevinom ili gustim nanosima boje akrila. U slikarstvu preferiram akril zbog toga što se brzo suši i omogućuje brži i slojevitiji način slikanja.

Pri stvaranju  koristim različite tehnike i  postupke, poput namjernog prolijevanja boje, trganja i struganja boje s podloge te namjernog uništavanja površine slike. Mislim da takav slikarski pristup najviše podsjeća na onaj Matka Vekića. Mentor mi je bio Ante Rašić.

Radiš li po narudžbama i koliko se takav rad razlikuje od autorskog?

Po narudžbama radim sve manje. To su bili uglavnom portreti.  Narudžbe oduzimaju dosta vremena i  razlika je velika. U autorskim radovima radim ono što ja želim. Narudžbe su narudžbe i moraš udovoljiti kupcu.

Kako gledaš na svoj rad u kontekstu svoje generacije, a koliko je na njega utjecala starija generacija aktivnih hrvatskih umjetnika? Imaš li uzor među hrvatskim umjetnicima?

Na svoj rad uvijek gledam tako da kritiziram samog sebe. Ponekad je toga previše, ali to je jedan od načina za napredovanje. Slika nikada nije dovršenaNa jednoj slici možete raditi cijeli život.  Za sve moje slike mogao bih reći da nisu dovršene. Možda baš ta nedovršenost otvara nova vrata kreativnosti. Za mene dovršenost ne znači savladati tehniku hiperrealizma ili fotorealizma, što se provlači kroz slikarsku scenu zadnjih nekoliko godina. Preferiram eksperimentirati i griješiti. Od uzora ne bih izdvajao nikoga posebno. Kada bih svoj rad uspoređivao s ostalim generacijama, mislim da najviše poveznice ima s radom Matka Vekića i Zoltana Novaka.

Koje je tvoje mišljenje o trenutačnoj likovno umjetničkoj sceni u Hrvatskoj?

Slikarska scena u Hrvatskoj je kvalitetna. Uz standardne već afirmirane umjetnike svakih nekoliko godina isplivaju nova zanimljiva imena. Scena je šarolika, što je dobro. Zadnjih nekoliko godina kritika je veličala imena čije se slikarstvo baziralo na načelima realizma što se nije odrazilo dobro na slikare konceptualnijeg i apstraktijeg  izričaja. Da li je to bio samo trend ili stvarno ono najkvalitetnije pokazat će vrijeme. Umjetničke grupacije postoje, formiraju se po generacijama nakon završetka studija.

Igorova serija slika Iluzija realnog prostora trenutačno se može pogledati u galeriji Poola u Puli do 28. travnja.
Više o umjetniku možete saznati na njegovoj službenoj web-stranici.
Sve fotografije radova pripadaju umjetniku.

Moglo bi te zanimati