San je u umjetničkom radu oduvijek bio važno sredstvo inspiracije ili polazište s kojega je mašti prepušteno ulaziti u koloplete nesvjesnog i interpretirati ono što se uspije memorirati u stanju budnosti. Međutim, san nije samo znak koji se može dešifrirati; to je kompleksna struktura obilata višeznačnostima u kojoj su samo mali dijelovi podložni subjektivnoj interpretaciji. Kako ljudski um u nesvjesnom stanju različite pojmove i koncepte pretvara u slike i simbole, najprijemčljiviji način interpretacije snova je njihovo dokumentiranje u što izravnijem obliku, pomoću slike.

Mirko Škoc (iz predgovora za izložbu Teinih radova u Gradskoj knjižnici Ante Kovačić u Zaprešiću)

Radove Tee Jurišić „otkrila“ sam posjetivši njenu izložbu u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića u Zaprešiću (5. – 26. prosinca 2016. godine) koju je organizirala Udruga likovnih stvaralaca u sklopu projekta Čitajmo sliku. Mlada ilustratorica već je dosta vremena vrlo aktivna na likovnoj sceni, a na izložbi mi je postalo jasno zašto joj priznanja i ponude samo dolaze. Naravno da sam odmah požalila što je prije nisam upoznala. Ipak, prilika za nadoknadu pružila mi se kad je simpatična Tea drage volje pristala na intervju.

Tea je rođena u Münchenu, a trenutno živi u Zagrebu. Nakon upisane Škole likovnih umjetnosti u Splitu i odabira grafičkog smjera u drugome razredu, nije niti sumnjala da svoj umjetnički put mora nastaviti na Akademiji. Želja joj se ostvarila krajem 2010. godine, kada je upisala smjer grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a na trećoj godini opredijelila  se za ilustraciju, odnosno primijenjenu grafiku.

‘Grafika me prati cijeli život.’

Međutim, nakon završene četiri godine studija Tei je bio potreban predah. Tih je godinu dana provela kod kuće u Brelima, ali u stalnom kontaktu sa Zagrebom. Istraživala je suvremenu scenu putem različite literature i interneta, te otkrivala japansku kulturu i nove mlade ilustratore. Prepuna dojmova, Tea je bila spremna nastaviti studij.

‘Uopće ne žalim zbog toga jer sam putem istraživanja pronašla dosta raznovrsnosti u sebi i napravila najviše ikad u tih godinu dana. Doslovno sam si svaki tjedan zadala da ću napraviti crtež velikog formata, i to je kontinuirano trajalo. Ni sama ne znam kako sam se natjerala na to, jer sam takve stvari i prije pokušavala, a završavale bi ležanjem u krevetu i višesatnim gledanjem gluposti na internetu.’

Kratkotrajnim prekidom studija očito si pronašla mnogo utjecaja te postepeno gradila i razvijala svoj stil, zar ne?

‘Da, imala sam puno utjecaja, pratila sam razne blogove, pretežno mlade ilustratore kojih je jako puno na našoj i na inozemnoj sceni. Svaki dan sam otkrivala, bilježila, zapisivala i mogu reći da sam vidljivo imala jako velik utjecaj od njih. Čak bih i posuđivala neke elemente i kad bih vidjela da bi me to obuzelo, malo bih se odmaknula i prestala ih pratiti jedno vrijeme. To se događalo jer u tih godinu dana nisam imala mentora niti utjecaj Akademije i mojih kolega. Disciplinirala sam samu sebe.’

Kao uzore ističe belgijskog umjetnika Brechta Vandenbrouckea, Joana Cornellu, i našeg ilustratora i crtača stripova Igora Hofbauera:

‘Hofbauer mi je fantastičan jer u nekoliko sličica uspijeva dobiti protočnu naraciju. Ako i postoji greška, onda ju uspijeva zakamuflirati i pretvoriti u prednost. Osim toga, sviđa mi se njegovo prikazivanje apsurda i sumornog, betonskog svijeta današnjice.’

Tea je tada i općenito dosta pratila medij stripa, a privlačili su je kraći oblici, bez ikakvog teksta, koji cijelu priču pokušavaju dočarati likovnom naracijom, kakve je nalazila upravo kod Hofbauera.

Promjena se dogodila i u tehnici:

‘Prije sam stvarno bila fan olovke i tuša, bez ikakvog laviranja, čista linija, čista crna ploha, a s vremenom sam polagano, uz nove uzore i inspiracije, sve više počela koristiti lavirani tuš.‘

Boravci na inozemnim umjetničkim rezidencijama značajni su za svakog autora, a za Teu je vrlo važno iskustvo bilo mjesec dana boravka na rezidenciji Glo’Art u Lanakenu (Belgija) krajem 2015. godine. ‘Upoznavanje, druženje, putovanje, komentiranje radova – bilo je sjajno.‘

Koje su glavne razlike koje si primijetila na Glo’Artu u odnosu na zagrebačku ALU?

‘Najveća razlika je u disciplini. Kod nas su ljudi puno opušteniji i znaju upasti u nekakvu fjaku, kako bismo to mi u Dalmaciji rekli, i najčešće utopijski očekuju da će im se u životu dogoditi nešto super, ali ništa ne poduzimaju u vezi toga da se dogodi. Vani je to sasvim drugačije, ljudi na primjer sami sebi postavljaju rokove. Dakle, formula je disciplina i puno rada, iako zvuči banalno i svi to uvijek govore, ali tako je, jer sam sličan slučaj primijetila i kod sebe. Drugu, treću pa i četvrtu godinu studija bila sam izgubljena jer sam malo radila i nisam znala što radim. Mijenjala sam mišljenja i stil svakih mjesec dana i ničime nisam bila u potpunosti zadovoljna. Sve što sam radila tih godina nisam uspjela uokviriti u jednu cjelinu, ali sad shvaćam da je to bio svojevrstan eksperiment, put kojim sam koračala prema rješenju. Nakon pauze sam shvatila da što više radim to više i shvaćam što radim.‘

Osim Belgije, Tea je prošle godine krajem kolovoza provela petnaest dana na međunarodnoj grafičkoj radionici „Sofija“ u Bogdancima u Makedoniji. S njom je bila i sjajna Lidija Ferenčak koja je diplomirala grafiku na nastavničkom smjeru ALU u Zagrebu. Ostatak polaznika bio je iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

‘Pravi Balkan party haha. Bilo mi je bilo predivno, od odličnih i jako gostoljubivih organizatora do društva – sjajna ekipa. Namjeravam se dalje posvetiti prijavi na neke rezidencije kada završim diplomski. Ima ih puno, samo se oko prijava treba angažirati, što zahtijeva dugo piljenje u monitor.’

Diplomski ti je rad trenutno glavna preokupacija. Kako je nastao?

‘Usredotočila sam se na ono što mi se trenutno događa u životu, na neke ljude koji dolaze i odlaze iz života, na određene snove koji prate te situacije, tako da je moj diplomski zapravo spoj snova i jave. Imam glavni, centralni rad koji se zove Kronologija jedne veze, temeljen na mojim doživljajima iz veze koja je trajala dvije godine, a čita se kao vremenska lenta, prepuna kronološki nizanih događaja. Dimenzija je približno četiri i pol puta jedan metar, izvedena u tehnici akvarela. Slika je bazirana na stvarnom doživljaju, a ostala tri manja rada izvedeni su po uzoru na različite vrste snova poput paralize sna, lucidnog sanjanja i slično. Za mene je ovo veliki projekt, radila sam na njemu približno četiri mjeseca i napokon je gotov. Nakon svega mogu reći da osjećam sreću i zadovoljstvo završetkom čitave serije.’

U posljednje dvije godine Tea se bavi isključivo snovima i recentnim događajima, a kao prvotnu ideju za diplomski rad vrlo je ambiciozno započela i knjigu stripa koja se bazira na dnevničkim zapisima:

‘Bila sam megaloman i zadala sam si obavezu da ću u jednome danu napraviti jednu tablu stripa. Nakon desetak tabli shvatila sam da to nema smisla jer su postajale sve nekvalitetnije i imala sam sve manje ideja. Moj entuzijazam se ispuhao kao balon!’

Kojim si se temama bavila ranije?

‘Prije je bilo svašta – od pjesama koje bih obrađivala kroz ilustraciju ili sliku, do pripovijetki. Teme trenutno proizlaze iz kruga prijatelja s kojima se družim, obitelji i romantične veze u kojoj sam bila, sve zajedno uobličeno u manje cjeline s nadrealnim otklonom. Dakle, više se ne baziram na tuđim zapisima, nego samo na svojim. Na to sam trenutno fokusirana, a u budućnosti – vidjet ćemo.’

Na internetu sam vidjela da se tvoji radovi pojavljuju i pod imenom KVAR Illustration. Odakle naziv i jesi li KVAR samo ti ili postoji još umjetnika?

‘To sam samo ja. Prva misao bila je da napravim stranicu na fejsu gdje ću stavljati svoje radove da ih ljudi mogu pogledati. A ime haha… Jedne sam se noći vraćala iz provoda i trebala uhvatiti tramvaj. Kad je napokon došao, izronio je iz magle kao kakva sablast, a na njemu je pisalo kvar, što je meni bio totalno lud i nadrealan doživljaj. Tada sam bila na početku studiranja i sve što se događalo u Zagrebu mi je bilo potpuno novo i predivno. Zapisala sam riječ u mobitel i nakon dosta vremena napravila stranicu s tim imenom.’

Radiš i po narudžbama. Koliko se takav rad razlikuje rad od autorskog? Postoje li ograničenja od naručitelja i u kolikoj mjeri?

‘Da, trenutno sam angažirana kao ilustrator za nekoliko dizajnerskih firmi i za sada uspijevam nekako živjeti od toga. Na rubu, ali živim haha. Šalim se, ovom wertherovskom mišlju želim reći da nikad ne znam kada ću dobiti posao, sve je totalno neizvjesno.Narudžba ograničava gotovo uvijek, jer ti nešto napraviš i vrlo je vjerojatno da se to naručitelju neće na prvu svidjeti, pa se potom moraju raditi ispravke i nadopune. Ipak, uvijek pokušavam ostati u okvirima svoga stila tako da budem zadovoljna s onim što sam napravila. Recimo Sweet dreams, koji je bio izložen i u Zaprešiću, sam radila po narudžbi za projekt s Adris grupom. Pozvali su dvadeset hrvatskih ilustratora da reagiraju na određene teme. U mome je radu tema istraživanje bolesti mozga kod djece koja još nisu rođena te koliko je to istraživanje zapravo uspješno ili neuspješno, a kroz sve se provlači i pitanje etike. Jako sam zadovoljna ilustracijom jer sam ostala sam u nekom svom okviru.’

Završetak tvog studija bliži se kraju, imaš li već kakav plan za dalje?

‘S diplomskim radom završavam jednu priču i mislim se baciti na nešto sasvim drugo. Ideja i novi motiv još ne postoje, ali veseli me budućnost oko toga. Mislim da me diplomski rad dosta iscrpio. Tu je praktični i pismeni dio, obrana, a nama grafičarima je dano u uputama (i podcrtano!) da napravimo dobro dizajniranu knjigu, pogotovo mi koji smo bili na primijenjenoj grafici. Sada kad je rad gotov, stavljam ga pred gledatelje na interpretaciju, a jako me zanima što će publika reći i kako će ga protumačiti, jer nemam potrebu i ne želim tumačiti detalje. Voljela bih da se rad promatra bez gledateljevog predznanja. Čak i ako je pogrešno protumačen, neka bude pogrešno. Voljela bih da nemaju strah od toga što će reći. Želim da me nauče gledati na nov način.’

Budući da se bavi nadrealizmom i intuitivnim, Tea bi voljela dobiti i reakciju djece na njene radove: ‘Vjerojatno bi ispalo nešto deseto i skroz neočekivano pa bi se dobro uklopilo u  koncept nesvjesnog.’

Priprema ovako velikih radova zahtijeva i adekvatan materijal pa se u našem razgovoru nametnulo pitanje koliko Akademija likovnih umjetnosti pomaže svojim studentima te koliko im materijala zapravo osigurava.

‘Nećemo si lagati, jer su svi svjesni da omjer količine novca i kvalitete materijala nije proporcionalan. Jedino se na nižim godinama materijal može iskoristiti za neke vježbe, ali za neke određenije projekte tipa diplomski – nema šanse. Potrebno je samostalno uložiti u drugu vrstu materijala, koja je puno skuplja. Ali naravno, Akademija nudi određene super stvari, poput ateljea, koji je inače zeznuto za pronaći. I menzu. Imamo menzu u podrumu.’

Spomenula si kako je na sceni stvarno puno ilustratora, postaje li ilustracija sve popularnija i može li se od nje živjeti?

‘Može se živjeti od ilustracije, iako je konkurencija velika jer je jako puno kvalitetnih ljudi na sceni. Ne smije se odustati, čak ni zastati, jer se sve tako brzo razvija. Samo treba šibati i rezultati će doći. Naravno da će biti neuspjeha i odbijenica, ali ja se uglavnom s tim trenutno osjećam dobro, ide mi, iako ne znam hoću li sutra imati nula kuna ili tisuću eura. Bitno mi je samo da imam dovoljno prihoda da mogu normalno živjeti u Zagrebu. Volim ovaj grad.’

Razmišljaš li trenutno o tome da bi mogla živjeti od ilustracije nakon diplome? Imam dojam da si tražena i da uz studij imaš puno posla.

‘To bih najviše voljela jer je to moj san, ali zadovoljna sam ovim početkom. Mislim da sam imala i dosta sreće oko toga, jer mi se stvarno puno ljudi javlja pa sad samo računam kad će to prestati haha. Zapravo jedva čekam nove stvari i veselim se budućnosti. Optimist sam.‘

Na kraju našeg zaista ugodnog druženja Tei mogu samo zahvaliti, poželjeti sreću i reći da sam također optimist. U njen talent uopće ne sumnjam te jedva čekam što nam novog i drugačijeg sprema. A što se tiče ostvarenja sna o životu od ilustracije? Budućnost ne mogu predvidjeti, ali nadam se da ćemo o Tei slušati kao uspješnoj profesionalnoj ilustratorici te da će se uz njeno ime vezati samo najbolji epiteti.

Izložba Teinog diplomskog rada Teine tužaljke održat će se u petak, 3. veljače 2017. godine u 19 sati u Galeriji Laval Nugent, Vodnikova 4 i može se pogledati samo te večeri, stoga ju ne propustite!

Više o Tei i njenim radovima možete saznati na Facebooku, Behanceu i Saatchiartu.