Zadarska umjetnica Anđela Rončević sa svojih je 26 godina obišla svijet - što putovanjima, što školovanjem. Svijet ju je oplemenio, a ona mu je vratila umjetničkom valutom. „Sunčeve zrake škakljaju kroz smokvinu krošnju i padaju na obraze ljudi“, neki su od početnih taktova prve Anđeline slikovnice Smokve za Oliveru. Nove ilustracije sunčanog nazivnika jedva čekamo vidjeti u aktualnom projektu što za koji dan izlazi iz tiskare. Ne znam kako Anđela ilustracijama uprizori taj neuhvatljivi trenutak mira, taj poseban moment u zaronu kojeg sila uzgona naglo skrati jer ponovno pokrene tijelo. Morske ili vodene ilustracije rezultat su tematike kojom se bavi duže vrijeme: plivanjem. Interes joj je probudila priroda sporta koji je svakome potreban zbog potencijala preživljavanja, a koji nažalost nije svakome dostupan.

Odakle ti ideja i inspiracija za ovakav projekt?

Plivanje mi je uvijek bila bliska aktivnost, a more najdraže igralište. Preselila sam se u Švicarsku na diplomski studij ‘Umjetnost u javnom prostoru’ i to je bio prvi trenutak u životu da ne živim tik do mora. No, trenutno živim u gradu Luzernu koji ima istaknut horizont i jezero, tako da nemam osjećaj klaustrofobije. U nekim drugim gradovima imam osjećaj dezorijentacije ako je sve oko mene ravna ploha. U Luzernu se ne mogu izgubiti jer me uvijek gledaju dvije planine (Rigi i Pilatus) te veliko jezero u sredini. Kako je počela korona i zatvorile su se granice, prošlo se ljeto nisam vratila doma. I tako sam se počela kupati na dnevnoj bazi u jezeru Vierwaldstättersee. Naravno da je hladnije nego more, ali ugrijalo se. Ima nekih plaža kao u Zadru gdje pet, šest ljudi dođe svaki dan u isto vrijeme, i stave šugaman na isto misto, dok se svi ostali ‘neredovni’ kupači se oko tih ‘stalnih’ šugamana rotiraju. To simpatično, nepisano pravilo da „na njihova mjesta“ ne smije netko drugi staviti šugaman sam uočila također u Luzernu. Kultura plivanja je međunarodna te postoji na obalama rijeka i jezera, ne samo mora. Tada mi je sinulo kako puno žena, koje sam upoznala kroz školovanje u Italiji i Americi, ne zna plivati. One bi mi spomenule to kroz razgovor, ali ja to nisam nikad dalje propitivala, bilo mi je nekako preintimno. U tom trenutku možda nije bio trenutak, a sad sam primijetila da moram dalje postavljati pitanja. Zašto je meni plivanje tako dostupno, a nekima nedostižno?

Tko su žene s kojima si pričala i kako ste komunicirale?

Prvo sam kontaktirala bliske prijateljice kroz WhatsApp,  a  krug kontakata širio se sam od sebe. Razgovarala sam s dvadeset žena koje ne znaju plivati i koje su bile voljne o tome komunicirati preko interneta ili telefonski. Ovih dvadeset žena dolazi iz petnaest različitih zemalja: Indije, Gvatemale, Kolumbije, Sudana, Kameruna, Libanona, Južne Koreje, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, itd. No, bitnije od njihovih putovnica zapravo su njihove raznovrsne ekonomske, religijske, rasne, kulturne i geografske prilike te kako su kombinacije istih utjecale na njihovu nemogućnost plivanja. Mislim da i ovako mali broj sudionica može potaknuti na razgovor koji nadalje može biti formuliran kao jedno umjetničko i društveno istraživanje. Puno sam puta čula da netko ne zna plivati, ali to, onako, ‘kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe’. Zapravo se radi o jako bitnom aspektu kroz kojeg možemo bolje razumjeti društvene podjele moći. Ovo je sociološka, feministička, ekonomska, politička i ekološka tema. Htjela samu ju bolje istražiti, dublje ispitati i umjetnički prikazati kroz knjigu i ilustracije, a samim time privući publiku da više razgovara o tome zašto neke žene ne plivaju.

Ilustracije su nastale kombinacijom grafike i crteža, a kasnije su digitalno posložene.

Kako su sudionice reagirale? Jesu li bile iznenađene?

Itekako. Većinom su bile u čudu i rekle ‘ovo me malo tko pita!’. Mnoge od njih smatraju da je razlog za njihovu nemogućnost plivanja jednostavno objasniti; ‘Žene moje generacije ne plivaju, tako sam odrasla, to je tako u našoj kulturi.’ Međutim, one bi ponosno naglasile kako „moja kćer pliva“ ili „ako budem imala djecu, ona će plivati.“ Dakle, osjećaju nepravdu. Tako je bilo u svim slučajevima. Zbog toga je naslov djela I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too – kako bih istaknula intergeneracijski problem i promjene društva te, naravno, bunt! Ove neplivačice znaju da im je nešto istrgnuto iz ruku. Plivanje nije samo sport. Nije to kao košarka ili tenis (ništa protiv košarke ili tenisa), ali plivanje je bitno za ono najjednostavnije preživljavanje. Plivanje je ljudsko pravo. Prvotni evolucijski pokreti su bili trčanje, plivanje i penjanje, kako bi ljudi ulovili i sakupili hranu.

Osim toga, za plivanje je potrebno pokazati više tijela ili kože nego za većinu drugih aktivnosti pa je, naravno, taj tabu pokazivanja tijela prevalentan. Neke žene spominju i menstrualno siromaštvo kao prepreku za plivanjem. Nekima predstavlja veliki problem znati što je ‘u redu’ nositi, kako ostati skroman i ne privlačiti pozornost plivanjem.

Plivanje je zbog svega toga bolna tema mnogih žena jer se ne osjećaju samostalno u tom pogledu. Razlozi za ne-plivanje kod žena, prema ovom mojem malom iskustvu, ponajviše su nedostatak pažnje, brige i poticaja za tu aktivnost. To je, naravno, rezultat patrijarhalnih struktura društva. Strah od vode istaknutiji je kod djevojčica i žena. Svaku sam ženu pitala znaju li muškarci u njihovom okruženju plivati, na što su sve potvrdno odgovorile. Muškarci, čak i kada su preplašeni, potaknuti su potencirati adrenalin. ‘Ne plači, budi hrabar.’ Takav je stav također nepravedan. Strah ili fobija od vode nemaju veze s religijom ni financijama, nego s društvom.

Bit knjige nije drugo nego istaknuti probleme strukture društva, politike i ekonomije koji onemogućavaju ženama da nauče plivati. Dakle, bitno je staviti reflektor na nedostatke i prepreke, a ne samo sažalijevati žene radi njihovog neplivanja i praviti od njih žrtve.

Ova tematika Anđelu je odvela i na istraživanje povijesti plivanja.

Većina literature kojom sam se koristila bazirana je na „mitologiji“ i macho uspjesima: tko će biti jači, snažniji i brži plivač; tko će preplivati La Manche i Bospor te ostale morske prolaze Europe i Sredozemlja. Sam naziv ‘Sredozemlje’ malo mi je smiješan. Sredina Zemlje nije zapravo sredina Zemlje. Posebno je tužno da je danas taj britanski kanal i Bospor, odnosno Sredozemlje općenito, mjesto gdje ljudi gube živote na dnevnoj bazi (izbjeglice). Ti neki romantični zaljevi ili kanali postali su mjesta gdje ljudi gube živote jer ili ne znaju plivati ili budu izmučeni plivanjem. Povijest plivanja je, kao i svaka povijest, napisana iz zapadnjačke perspektive. Postoje podaci koji nisu dovoljno istraženi. Navodno je plivanje nešto što je bilo jako snažno u domorodačkim narodima širom svijeta, pogotovo uz obale mora. Na engleskom su jeziku „muško plivanje“ nazivaju crawl, tj. puzanje. Prijašnji naziv bio je australian crawl, australsko puzanje, što je opet netočno, jer prvi ljudi koji su tako plivali nisu bili Australci nego Maori, domoroci Novog Zelanda. Također, izvorno stanovništvo Havaja prvi su ljudi koji su surfali. Puno je podataka da su prvi porobljeni Afrikanci iz zapadnog dijela Afrike bili zavezani na brodovima jer su bijelci znali koliko su dobri plivači i da bi mogli pobjeći tijekom plovidbe.

U razdoblju rasne segregacije u SAD-u patilo je i plivanje, a to je najbolje promatrati kroz korištenje i dostupnost javnih bazena. Od mnoštva „bjelačkih“, samo bi jedan bio „crnački“ i uglavnom s lošim higijenskim uvjetima. I danas je za jako puno Afroamerikanaca plivanje nedostupno. Otežavajuća okolnost je i njihova kosa, veliki ponos većini afričkih i afroameričkih žena (i muškaraca).  Tek je 2015. godine patentirana kapa koja njihovu kosu, koja jako teško podnosi klor, može u potpunosti prekriti. Ponovno, brojne djevojčice ne bi išle na plivanje, kako ne bi uništile svoju kosu i zbog toga podnosile drugu vrstu srama.

O povijesti plivanja žena u Europi možemo dosta naučiti kroz povijest progona vještica. Sve je počelo u kasnom srednjem vijeku, simultano s početkom kolonizacije i kapitalizma. Počeli su hvatati ‘vještice’, odnosno žene koje su bile duboko povezane s prirodom te seksualno emancipirane. U ovom dobu početka imperijalizma, kolonijalizma te prelaska na kapitalizam, spomenuta povezanost s prirodom i  kolektivni rad na selu trebali su se iskorijeniti. Žene je trebalo ukrotiti na sve načine. Silvia Federici piše puno o tome. Jedan od načina korištenih za testiranje ‘vještica’ bilo je plivanje. Moguću ‘vješticu’ bacili bi u bunar ili u najbližu vodenu površinu. Ako žena tone, onda bi je spasili jer je to bio znak da ona nije vještica, a ako pluta onda bi to značilo da je vještica. A zašto? Ako ona pluta, znači da se bori protiv vode, a voda je simbol krštenja pa time i kršćanstva kojemu se ‘vještica’ nije predala i prepustila. Odnosno, ona se plutanjem/plivanjem bori protiv boga. Zatim bi osuđenu izvadili iz vode, a potom zapalili na lomači. Ako pak žena potone, znači da se predala ‘božanskoj milosti.’ Tada bi ju spasili iz vode. Puno njih je i umrlo u tim pokušajima spašavanja. Zato je vjerojatno puno žena počelo razmišljati, „bolje da ja ne plivam da me ne proglase vješticom. Ili, bolje da ne pijem čajeve, da me ne proglase vješticom!“

U Danskoj postoje velike diskusije oko odvojenog plivanja po spolovima. Godine 2016. u gradiću Aarhus započeo je razgovor o lokalnom bazenu koji ima određene sate kada je samo ženama omogućeno plivanje. Puno muslimanki je tada dolazilo plivati. No, dolazile su i Dankinje, jer im je bilo ugodno bez „danskih galebova“. Desničari su se pobunili i rekli da takvo ponašanje: „nije dansko“, čime aludiraju da danski identitet nije fluidan nego statičan, da ti možeš biti samo plavokosi Danac ili Dankinja. A jasno je koliko se stanovništvo zapadne i sjeverne Europe promijenilo u zadnjih deset godina, primjerice zbog ratova na Bliskom istoku. Odvojeno se plivanje zabranilo jer nije kapitalistički progresivno, što je po meni opet način opresije, jer smo OPET zabranili plivanje ženama. U Francuskoj su prije mjesec dana počeli istraživati koliko je obitelji „falsificiralo“ doznake od doktora da je njihova djevojčica alergična na klor, kako bi time potencijalno počeli izbjegavati satove plivanja. To je čisti primjer islamofobije. Počeli su pratiti muslimanske obitelji, koliko njih laže da je dijete alergično na klor. Ne znam je li to točno ili netočno, ali nije način tako dovesti nekoga pred zid, umjesto omogućiti plivanje za sve, po njihovim pravilima. To je moje mišljenje.

Anđela Rončević prepoznala je nepravdu svjetske razine. Započela ju je raspletati fantastičnim prvim korakom: umjetnošću. Čitateljeva reakcija na knjigu jednaka je fizičkim zakonima spomenute sile uzgona. Mirno prepričana iskustva raznih sugovornica uzrokuju promjenu unutar samog čitatelja – nalet emocija od zgražanja do nade.

Knjigu možete kupiti preko Anđeline web stranice od 15. svibnja, a za novosti pratite Anđelu na njenoj Instagram stranici. Knjiga je izdana od strane Amsel Verlaga u Zürichu.