Graffiti na gradele

Ljeto i more, a oko tebe umjetnost

Zamisli ovo: ljeto, sunce i more, a oko tebe mnoštvo mirisa i boja, pravi napad na osjetila.

Iako je još proljeće, a sunce tek počelo izazivati, na trenutak smo prizvali ljeto i osjetili miris mora u zraku. Gdje? Upravo tu u Zagrebu. Utišali smo tramvaje i automobile. Usporili gužvu i prizvali more.

A sve to dok smo ispijali kavu tijekom zanimljivog razgovora s ekipom iz Graffita na GradeleAntonijom Bačić i Markom Bokom, jednima od idejnih osnivača festivala.

Graffiti na Gradele regionalni je street art i graffiti festival koji će ove godine po peti put okupiti mnoštvo mladih umjetnika na jednom mjestu. Do sada su na festivalu svoje umijeće pokazali graffiteri writeri iz cijele regije – Chez, ArtuDitu kolektiv, Azram, Zipo, Arot, Royal, Sarme, Artez, Junk, Holick, Modul, Bare i mnogi drugi, a ove godine očekuje se još više umjetnika s jednako maštovitim djelima. Od 28. do 30. srpnja Bol će oživjeti i ugostiti umjetnost, dobro raspoloženje i mladost.

Naš razgovor započeo je sasvim spontano prisjećajući se trenutaka kada su i Antonija i Marko došli u prvi doticaj s graffitima te uronili u svijet umjetnosti. Marko je iz Bola na Braču, dok Antonija dolazi iz Zagreba, ali čini se da su se oboje na sličan način upoznali sa svijetom graffita i street arta.

A kada pričaš o onome što voliš, riječi nikada ne može biti previše.

‘Ja sam se još kao osnovnoškolac zakačio na graffite kojih tamo dolje na otoku nije bilo, niti sam imao to gdje vidjeti ni upoznati se s nekim iz tog kruga da ponešto naučim. Graffite sam viđao kada bih kao klinac išao u Split i to bi svaki put bio mali praznik za mene, upijao bih sve što je po zidovima. Tako da znam kako je to biti dolje, sam na otoku bez kontakata ljudi s istim interesima, u doma bez društvenih mreža. Ne znaš gdje kupiti sprej ni kapicu ni marker. Moj prvi marker bila je crna pasta za cipele, za koju su mi kasnije prijatelji iz Zagreba (Poz Vanja i Bigi!) rekli da je moram pomiješati s puderom za bebe, kako bi postala gusta kao prava tinta. To je bio moj prvi marker.’ Tako se Marko, uz smijeh, prisjetio nekih svojih početaka, na što se Antonija prisjetila sebe kao klinke.

‘Frendica i ja bismo ponekad, dok bi crtale, znale na cesti vidjeti neke od „writera“ te bi ga doslovno pratile po gradu. To ti je ta dječja zaluđenost. A moje crtanje nastavilo se sve do srednje škole.’

Antonija trenutno završava Likovnu akademiju u Zagrebu te je njezin put i daljnji razvoj nekako već određen u samoj srži cijele priče, dok su Marka obrazovanje na Fakultetu političkih znanosti i građanski aktivnizam malo zauzeli, pa kaže ‘sada kada nemam vremena za crtanje i razvoj svog stila radim nešto za prijatelje i graffiti scenu na ovaj način, ne moram nužno crtati.’

A sve je započelo početkom 2012. godine jednom idejom i mladim ljudima koji su željeli mijenjati stvari.

‘Pa da, ja sam s Brača, a Antonija je iz Zagreba kao i većina graffitera iz mog kruga poznanstava. Ja sam 2009. došao na faks u Zagreb i od tada sam praktički tu. Samo se ljeti vraćam dolje, gdje sam krajem osnovne škole upoznao dva graffitera koja su ljetovala u Bolu. Otprilike smo istog godišta i oni su mene lagano uvukli u to. Tada još nije bilo Facebooka, no sjećam se Myspacea, foruma i te spike, dobio sam poziv na jedan zagrebački underground graffiti forum i to je bilo whole world to me. Njima je bilo zanimljivo imati nekog tko crta graffite dolje na Braču, a za mene je ovo gore bilo wow, novi svijet, puno savjeta, uputa, informacija i sl. Dolazio sam s otoka kao petnaestogodišnjak gledati graffiti jamove, a ne sudjelovati na njima kao crtač.’

Marko se s Antonijom i cijelom ekipom upoznao na jednom graffiti festivalu u Splitu. Od tada su se sastajali, crtali graffite i nekako se sve lagano slagalo i prirodno vodilo do nastanka cijelog festivala 2012. godine.

Posebno me zanimalo kako je cijela ideja uopće nastala.

‘Ljeti sam se vraćao na Brač raditi sezone, a ljeti se dolje za mlade naših interesa događa jako malo, pa smo dva prijatelja i ja rekli: ‘Pa daj, ono, mogli bi bar neko crtanje organizirati, mi sami, za ekipu.’

I tako smo jedne godine oslikavali zid ispred moje zgrade, pa smo rekli da ćemo  dogodine probati organizirati baš pravi graffiti jam. Tu zimu sam se javio Ivani, ravnateljici općinskog Centra za kulturu s idejom i ona je odmah pristala, jer je i sama radila program kulturnog ljeta, ali je shvatila kako za mlade gotovo da i nema sadržaja. Shvatila je da je Bolu potrebno ‘to nešto’ za mlade i dala nam je poticaj.

Prve  godine je to izgledalo tako da sam ja kroz jutro bio na poslu, popodne trčao s posla na jam, nosio zvučnike, sprejeve, roštilj, glazbu. Sve smo to stavili uz more i zid od 100 kvadrata. Počela je polako dolaziti ekipa, ljudi s klincima, a mi smo crtali i uživali. Bio je to poludnevni graffiti jam gdje smo oslikali jedan zid, pekli ribu, slušali glazbu i super.

Dogodine je sve skočilo na tri dana, doveli smo i bendove, više graffitera, više sprejeva. Napravili smo bolju sliku na zidu, sve se to nekako strukturiralo. Treće godine smo još malo narasli, malo po malo.

Ali sve je krenulo od ideje da dolje nema nikakvih sadržaja za mlade pa idemo skupiti se i družiti se s prijateljima iz cijele regije.

Antonija je također spomenula vrlo bitnu stvar: ‘Fora je to što ti ta ekipa koja se e bavi street artom većinom ide na more tak da idu pješke ili biciklima. Jednostavno ‘kruzaju’ po obali i znali smo da ce sigurno doći i da ce to biti najbolja fešta i to se dogodilo.’

Ono što me posebno oduševilo je slika starice koja se pridružila cijeloj ekipi te se sama okušala u crtanju, a na koju sam naišla dok sam se upoznavala s cijelim konceptom GNG-a. Upravo je to nekako prirodno nametnulo pitanje o feedbacku, odnosno reakcijama okoline.

‘Pa na početku su bile uglavnom pozitivne, ali uvijek nađe pokoji hejter. Malo je to mjesto. Njima je to što smo nacrtali bilo bezveze. Valjda su očekivali da im nacrtamo Dalmaciju, maslinu i takvu spiku. Ljudi se razlikuju, ne razumiju svi našu priču.’

Ali kako je festival počeo rasti, reakcije su bivale sve bolje, a festival sve posjećeniji. 

‘Da, promijenilo se na bolje. Ljudi su počeli shvaćati da ono što je krenulo kao zabava, u sebi nosi puno dublje razloge.’

Polako smo počeli pričati i o samom festivalu, odnosno o njegovoj današnjoj formi.

‘Sve se odvija u Bijeloj kući, starom, napuštenom i devastiranom hotelu o kojemu nitko ne vodi računa. Taj je prostor napušten od ’92. i mi ti svako ljeto ulazimo u njega, čistimo ga, oslikavamo površine koje nisu od kamena, da ih ne oštetimo. Tamo radimo koncerte, radionice i oživimo taj prostor, a fokus je revitalizacija te napuštene infrastrukture na način da kažemo:

‘Ej tamo se može događati kulturni rad, rad s mladima, zabava. Postoji super potencijal da se tu nešto događa.”

Osim toga, festival je i mjesto susreta i dogovaranja mnogih suradnji između umjetnika koji se možda nikada ne bi ni sreli, što je Antonija lijepo istaknula.

‘S obzirom da sam iz tog umjetničkog svijeta, shvaćam da nekima od nas nedostaje to, recimo skill, razmišljanje: ‘Hm, da, ako se ja ubacim tamo, povezat ću se s ovim, što će mi pomoći u ovom, hm…’ Mislim moraš razmišljati i o tom dijelu života, preživljavanju, koji je isto važan, ali uz kreativu kojim se inače baviš i koja te preokupira dok si na faksu zaboraviš na to.’

Marko se na to nadovezao kako je to još jedna strana festivala.

‘Umrežavanje umjetnika, kreiranje neke baze preko koje oni onda djeluju. Uspjeli smo im napraviti tu neku mrežu, odnosno potaknuti ih i olakšati komunikaciju.’

A to je, kako Antonija kaže, ono što je njoj najdraže u cijeloj toj priči.

Zanimalo me, također, kako je uopće raditi s umjetnicima budući da ću vjerojatno i sama jednog dana surađivati s njima.

‘Ajme super, korektna ekipa, svatko brije na nešto drugačije, a cilj je skupiti različite ideje, mišljenja, stavove i medije rada.’

Naime festival je postao mjesto okupljanja različitih stilova i profila umjetnika, što je Marko odmah potvrdio.

‘Upravo cijelom tom različitosti ljudi koje okupljamo želimo reći kako smo uspjeli na nekoj istoj domeni umjetnosti sakupiti različite stilove i medije komuniciranja.

Svjesni smo tih razlika i želimo pokazati ljudima s kim to sve radimo, odnosno da GNG nije isključivo graffiti i street art, već da tu ima i ljudi koji djeluju putem niza drugih medija, poput plakata, stickera, videa, zvuka, instalacija i sl.’

Kada smo se dotakli ovog dijela razgovora, mogla sam primijetiti s kolikim žarom  govore o svemu, ali ono oko čega su se oboje složili je:

‘Da ljudi koje zovemo budu sretni što dolaze, a ne da im je to tlaka. Uvjeti u kojima mi to radimo su ‘Do it yourself’. Spava se u srednjoj školi, nema skupih hotela i večera po restoranima, jer to ni ne možemo priuštiti. Mi im želimo da se osjećaju dijelom kolektiva, da osjete kako doprinose time i da je to njihova priča, a ne samo naša.

A upravo to i zvuči kao ljeto, ljeto u kojem stvaraš umjetnost. Nekako je prirodno bilo da ih priupitam i o samom nastanku graffita, odnosno imaju li graffiteri unaprijed zadanu temu.

‘Uvijek se kreće od početka, smisli se tko ce ići na koji zid i kako ce bit podijeljen i koncipiran prostor, ali u trenutku kada netko dobije svoj komad zida on ili ona rade sto žele. Kakva god slika bila na kraju, ljudi su skloni raditi probleme ni iz čega. Prošle godine je ArtuDitu kolektiv nacrtao lice, preko cijele zgrade, lice u dijelovima. Ljudi su to krivo protumačili i nastao je skandal. Nepotrebno.’

Ono što mi je posebno zanimljivo je da je GNG jedini baš graffiti festival, festival na kojemu se sve vrti prije svega oko vizualne umjetnosti, a onda svega ostaloga.

‘I usudili bismo se reći da smo rijetki takvi.’

‘Proširili smo se na trećoj godini na Sloveniju, ali u biti već od prve godine družimo se i radimo s ekipom iz BiH, pa su se uključili i Srbi i mi smo od malog festivala postali regionalni. A osim toga, banula nam je i ekipa s Islanda. Javili su mi se mjesec dana prije i došli, a bave se super inovacijama u dizajnu, jedan totalno kvalitetan i novi svijet.’

Osim regionalno, GNG se proširio u unutar samih granica Hrvatske. Budući da sam osobno iz Slavonije, nisam mogla ne spomenuti upravo tu „slavonsku suradnju“

‘To je sve počelo preko prijateljstava, družimo se međusobno ovdje u Zgrebu i tako smo se povezali. Festivali nam imaju sličan flow. Backyard Art festival, Ferragosto jam i mi. Sve su to friendly spike. Dijelimo publiku, ali umjesto da smo konkurencija, pomažemo si. Radimo nešto potpuno suprotno, surađujemo.’

Nekako prirodno povežete cijelo ljeto. Znam ljude koji prvo idu na Backyard, pa dolje do vas i na kraju zaokruže sve s Ferragostom.

‘Nadopunjavamo se i super je što su to sve mala mjesta. Nije da se radi o Zagrebu, Splitu i Rijeci.’ dodala je Antonija, i upravo je u tome sva čarolija.

‘Tri mala mjesta su se spojila i rasturaju zajedno. Pokazujemo „velikima“ kako „mali“ punk festivali, u smislu organizacije, mogu kvalitetno raditi.’

Ono po čemu se GNG festival razlikuje od većine je i to što ti kao posjetitelju daju sve, a od tebe očekuju, kako kaže Antonija, pozitivu i uvažavanje, i kako Marko kaže ‘da bude dobra atmosfera’, što i dobiju. Jer upad na GNG se ne naplaćuje, a svi su toliko povezani i solidarni da ne postoje ni zaštitari kao na većini današnjih festivala.

Kako kaže Antonija: ‘Stvori  se grupa ljudi koji se užasno vole. I onda doživiš da sretneš nekog u Zagrebu i ono “wow ljubav”. Tko god ti dođe postane ti prijatelj, dio cijele priče.’

Još jedna bitna razlika su i vrijednosti koje GNG zagovara: „Otvoreno zagovaramo antifašizam, potporu LGBT zajednici i sl. Dosta ljudi i zbog toga dođe. Tako da smo art kolektiv koji ima vrlo jasno političko opredjeljenje.

I tada se sve svodi na zabavu, promicanje vrijednosti, druženje, povezivanje ljudi, društvenu odgovornost, volontiranje i na tu napuštenu infrastrukturu. U biti, tu je puno je komponenata, ali prefiks su mladi, volonteri su mladi, izvođači su mladi, rad s klincima, a ponekad dođe i bakica pa nacrta nešto.“

Kako se kava polako približavala kraju, dotaknuli smo se i poneke želje, straha i budućnosti, ali i nadolazećeg GNG-a.

Marko je naglasio kako paze da se ne iskomercijaliziraju, odnosno: ‘Ne smijemo narušiti poruku koja stoji iza svega. Naglasak je na graffitima i likovnoj  umjetnosti. To ne smije patiti, ne smijemo stvoriti krivi fokus.’

Iako je im je popularnost sve veća, žele zadržati individualnost i posebnost, kako cijelog festivala tako i svakog umjetnika ponaosob. Ili kako je Antonija objasnila:

‘Želimo i pokušavamo biti samo nevidljiva opna oko svega. Povezivati i pustiti umjetnike da budu umjetnici.’

I nakon mnoštva poteškoća i prepreka, oni su i dalje tu, i dalje održavaju festival živim, i dalje posjeduju žar i volju. Sve je krenulo kao divno graffiti prijateljstvo, a pretvorilo se u nešto puno veće. Prijateljstvo koje danas okuplja mnoštvo ljudi i koje se obnavlja svake godine iznova, pod suncem i uz more.

Ono što im za kraj možemo poručiti je sreća i podrška jer nam ovaj festival nudi jedno veliko prijateljstvo, miris mora, mladost i umjetnost na dlanu.

I kako Marko kaže: ‘Ma nek’ nam uzmu pare, nek’ nam uzmu sve. Mi ćemo negdje kupiti sto sprejeva, nabavit ćemo kreč, 10 kila ribe, stavit to pored zida i dva zvučnika, ali neće nas ugasiti.’

Moglo bi te zanimati