U Galeriji LEXART, ciklus Duali postavlja dvoje umjetnika u dijalog koji otvara mogućnosti rezonancije nekih novih, možda ranije prigušenih slojeva izlaganih radova. Do sada se izbor umjetnika temeljio na dijakronijskom podudaranju motiva koje se može tumačiti i kao sličnost izraza različitih generacija. Izložba Zapisi za svakoga i ni za koga od toga odstupa time što su Jelena Perić i Anto Jerković u zajedničkom radu formirali svoja uvjerenja, pa i svoj likovni izraz. Kroz godinama razvijan opus, temeljen na minimalizmu i postkonceptualnoj umjetnosti, ovo dvoje umjetnika razvilo je princip dualnosti u jednu od osnovnih karakteristika svojih opusa, a presijecanja među njihovim radovima kao snažne generatore likovnih učinaka. Zajedno su izlagali desetak puta, a njihova posljednja izložba u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, održana 2000. godine, sastojala se od interijera napunjenog s dvije tisuće plavih balona koje je izveo Anto Jerković te intervencija na prozorskim okvirima koji čine pravilan raster na pročelju zgrade, a Jelena Perić ih bojanjem iz uobičajene gradske vizure pretvara u zanimljivu sliku.
Nakon smrti Ante Jerkovića 2005., ove je godine voditelj Galerije LEXART Dean Jokanović Toumin pozvao Jelenu Perić da se vrati tome dugogodišnjem dijalogu. Izložba Zapisi za svakoga i ni za koga sastoji se od dvaju segmenata od kojih jedan predstavlja Antu, a jedan Jelenu, iako su oba zapravo rad umjetnice. Na zidovima galerije, malo iznad pogleda promatrača, nalaze se sintagme ispisane plavom bojom: Bez riječi / nema problema / Zarathustra / Oh beautiful world / Interesantno / Sempre lo stesso. One su nastale ispunjavanjem šablona, koje su ostale kao nusproizvod Antinih radova, njegovom karakterističnom ultramarin plavom bojom. Drugi je dio rada vizualan prikaz zvučnog zapisa nastalog tijekom uspona na Medvednicu 28. ožujka 2023. Jelene Perić i njenih prijatelja. Na donjem dijelu zidova, poredani u nizu nalaze se stupci koji pokazuju jačinu i ritam koraka. Plavi pigment nježan je i blijed na zidu, a ispod svake riječi nalazi se mali talog otpalog plavog praha baš tamo gdje stupci počinju rasti iz poda.
U razgovoru s Brankom Stipančić iz 1993., Jelena Perić elemente svojeg rada opisuje kao „energetske čvorove u prostoru“. Ako pokušamo razmrsiti čvor Zapisa za svakoga i ni za koga najjednostavnije je početi od Antine ultramarin plave koja za njega predstavlja „samu ideju spiritualnosti, nebesku nedokučivost i neobjašnjivost.“ Jerković crpi iz duge likovne tradicije upotrebe ove boje od čega je najprepoznatljiviji dio svakako opus Yvesa Kleina. Izbor Jelene Perić da koristi šetnju kroz prirodu kao početnu točku svoga rada asocira na Antinu akciju Nebo u kojoj je pozvao prijatelje na šetnju do Cmroka da se na nekoliko trenutaka zagledaju i prepuste nebu. Pisanje riječi plavom bojom na zidu strategija je koja je temeljna za izložbu Cafe Nihilismus iz 1998., a riječi koje Anto Jerković izabire kao „verbalni ready made“, različiti su iskazi o ništavnosti, primjerice utopija i ex nihilo. Princip preuzimanja leksika zapadnjačke kulture i umjetnosti temelj je radova umjetnika i umjetnice koji koriste značenja stvarana stoljećima i oživljavaju ih, nadopunjuju, puštaju ih u neki drugi kontekst. No, u slučaju korištenja Jerkovićeve strategije pisanja slova na zidu, rad se u ovoj inkarnaciji nadopunjuje osobnim značenjskim kompleksom autorice. Primjerice, izraz sempre lo stesso koji znači „uvijek isto“ umjetnicu podsjeća na višemjesečni boravak u Rimu s Antom za vrijeme kojega su u obližnjoj prodavaonici za doručak naručili una piccola mozzarella e due etti mortadelete. Sljedeći dan, prodavač ih je, prepoznavši, pozdravio sa: „Sempre lo stesso!“ i tako se to ponavljalo iz dana u dan. Nakon nekoliko tjedana htjeli su promijeniti narudžbu, ali prodavač je kao i svakoga jutra uzviknuo: „Sempre lo stesso!“ na što su oni samo kimnuli glavama.
Iako nisu fizički razdvojeni Zapisi za svakoga mogu se čitati kao segmenti izložbe koji se pojavljuju otvoreno, čitljivi onome koji im posvećuje pažnju. Riječi, boje i oblici posjeduju pristupačnost koja svakome promatraču može stvorit asocijacije, osjećaje i ostale reakcije koje su daleko od intencija umjetnika. S druge strane Zapisi ni za koga nisu usmjereni promatraču, oni ne pozivaju, ne izazivaju, ne obraćaju se, samo se pojavljuju. U tome da su ovi radovi i jedno i drugo, a u tome vidim najveću vrijednost ove izložbe te u ovome spoju njenu srž. O dvojnosti svojih radova ovako govori umjetnica: „Iako moji radovi često predstavljaju određene procesualne nizove, naizgled s nekom matematičkom logikom, geometrijskim uzorkom i racionalnim pristupom, to je suštinski mimikrija intuitivnog procesa.“
U romanu Godine Annie Ernaux svoja razmišljanja o romanu koji u tome trenutku još nije napisan opisuje riječima: „Rado bi te mnogostruke, nevezane i neusklađene slike sebe spojila nitima neke priče, vlastita postojanja… Postojanja koje je jedinstvo, ali se pritom stapa s kretanjem cijelog naraštaja.“ Nakon mnogo godina knjiga je dobila oblik, ali priča koja ju je uobličila nije čvrsta narativna fabula, nego niz bljeskova sjećanja. Uloga autorice nije stvaranje čvrstih, opipljivih literarnih formacija poput likova, događaja, ambijenata, nego postavljanje autorice kao membrane koja propušta i zaustavlja prijenos sjećanja iz svoga života u tekst i time ocrtava nevidljiv, ali nekom osjetilu primjetan autoportret. Ernaux to opisuje kao poziciju pripovijedanja smještenu između „ja“ i „ona“. Jelena Perić, također, se smješta između iskrenosti i kodiranja svojih doživljaja kao modernističke primarne strukture. Zapisi za svakoga i ni za koga su istovremeno katalog uspomena i vizija umjetnosti jedne generacije izvedena bez poze i taštine. Smirenost je preduvjet ravnoteže, a ono čemu se divim je umjetnica sama opisala kao „ljepotu ravnodušnosti“.
Foto: Jovan Kliška
