Prva u nizu ciklusa izložbi DUAL, ona Nikice Jurkovića i Gorana Trbuljaka, otvorena je 11. travnja u zagrebačkoj galeriji LEXART. Svaka se izložba DUAL-a razlikuje od prethodne te im je zajednička tek okosnica — sučeljavanje umjetnika mlade generacije s onima starije (ili srednje) generacije. Ipak, sučeljavanje ovdje treba shvatiti tek olako jer je kontroliranje svakog elementa postava prebačeno upravo na umjetnike, kao i odluka hoće li oni, i u kojoj mjeri, surađivati i komunicirati prilikom izgradnje izložbe. Duali su odabrani gotovo intuitivno, a produkt njihove kolaboracije otkriven je tek na sam dan postavljanja izložbe te se zapravo moment recepcije ističe kao jedan od najbitnijih elemenata koncepta.

Promatrajući tako sučeljavanje Jurkovića i Trbuljaka bez prethodne informiranosti o tome što ono jest, lako bi se došlo do ideje da iza izložbe stoji kustoska intervencija ili da su radovi na neki način tematski povezani. Unatoč tome, njihova povezanost leži upravo u izostanku teme — pristup ritualima svakodnevnog života uz dozu humora, naglašavanje njihove repetitivnosti i sveukupno zaziranje od ozbiljnosti u jednakoj su mjeri prisutni u radovima obojice te su neupućenom oku tek legende način da uopće razluči autora pojedinih djela. Iako im je generalno to i jedina funkcija, legende u ovoj izložbi dobivaju na značaju te se Jurković u nekoliko navrata kroz njih referira na Trbuljaka, što se najbolje očituje u njegovom radu Legenda o legendama. U tome radu legendi Trbuljakova rada Umjetnik u krizi pridružuje i legendu svog rada Dijalozi potičući publiku na aktivno sudjelovanje u vidu razgovora o samim radovima, nekad izloženim u istom prostoru.

Slika 1. Nikica Jurković, Legenda o legendama

U skladu s nekonvencionalnošću izložbe nastao je i intervju s umjetnicima – svaki je odgovarao na ista pitanja ne znajući odgovore drugoga.

Kako je ovakav pristup izložbi utjecao na Vaš proces pripreme radova za izlaganje, a u konačnici i na sam izbor radova?

JURKOVIĆ: Nikad se nešto pretjerano ne pripremam, već mi se doima da su mi svi radovi, koje sam sada izložio, a i koje inače izlažem, nastali sami. Kao da ništa ni ne radim, već samo u određenom trenutku osvijestim taj moment i pustim ga, s idejom da rad možda dovršim do trenutka izlaganja, a možda i ne. Nekoliko mi se puta tako dogodilo da završim s određenim brojem radova koji su nastali unutar perioda u kojem sam znao da ću imati izložbu, ali ne i što na njoj točno želim izložiti. Jako sam zadovoljan ovom izložbom jer osjećam da je tako trebalo biti. Jedan dio radova nastao je u trenucima banalnosti, drugi isto tako uz minimalan trud, ali sustavno je ipak trebao nekakav duži period da se oni realiziraju. Razgovarao sam s Trbuljakom i shvatili smo da se kužimo. Cijeli se proces odvijao intuitivno i jako organski pa nije ni bilo potrebe za pripremom, a nije bilo ni pretjeranog razmišljanja — jednostavno je to prošlo kroz mene. Odlučio sam da neću ništa uljepšavati ni dekorirati, već da ću radove preseliti u galerijski prostor upravo onakve kakvi su i stajali u mom ateljeu. Rekao bih da je sve zajedno dosta čisto, neopterećeno i sirovo.

TRBULJAK: Nismo imali ozbiljan dogovor koji bi podrazumijevao jače oslanjanje na sličnosti ili razlike u radovima. Mislim da smo se složili oko toga da svaki izloži ono što ga veseli u tom trenutku.

U kojoj se mjeri, po Vašem mišljenju, vaši radovi izloženi u ovakvom kontekstu međusobno nadopunjuju?

JURKOVIĆ: Meni se čini da se zapravo dosta nadopunjuju jer je dogovor bio takav kakav je. Sjeli smo na kavu i počeli razgovarati ni o čemu konkretnom: o dosjetkama, idejama… Kroz razgovor sam shvatio da je Goran već prije imao radove slične radovima koje ja sad radim, ali ih nikad nije izlagao pa ja za njih nisam ni znao niti sam ih ikada vidio. Jednostavno na sličan način percipiramo banalnosti svakodnevnih situacija, iz njih izvlačimo humor i mislim da se to nekako dobro nadopunjuje. Goran priča o ritualu ispijanja kave, ja pričam o ritualu pušenja i sakupljanja. Pričamo o nečemu što nam je poznato i što i društvo oko nas doživljava te izdvajamo taj moment koji je zanimljiv, iako prolazan i zapravo vrlo nebitan.

TRBULJAK: Odgovor na to može dati tek publika.

Vjerujete li uopće da, na široj razini, postoji razlika između 'starijih' i 'novijih' generacija umjetnika? Koji bi svoj rad izdvojili kao primjer duha svoje generacije?

JURKOVIĆ: Naravno da postoji. Oni su puno duže aktivni i prošli su kroz jedno i kroz drugo i kroz treće — znaju kako stvari idu. Imaju prednost jer su proživjeli i to vrijeme i ovo vrijeme. Ja ne znam kako je bilo tada, mogu samo nagađati ili na temelju onoga što sam čuo stvoriti sliku. To je možda bolje pitanje za Gorana jer on je bio i nov, a sad je star. Ja sam samo nov, ne znam kako je kad si star, ali valjda ću znati… Duh generacije prisutan je u svim mojim radovima, od rada VIK, preko Mobila za mačke i ljude, Autoportreta, Gumica… Sve je to moment u ovom vremenu, a izgleda li to tako – na drugima je da zaključe. Meni je to to, nema zapravo zeitgeista i iste motive ću komunicirati uvijek, to je za sva vremena. Mislim da je umjetnost uvijek dosta slična, možda se mijenjaju okolnosti, ali pristup i percepcija okoline ostaju isti. To ne kreće izvana, već kreće iznutra.

TRBULJAK: Razlike sigurno postoje. Mladi prihvaćaju nove medije bez treme ili pravljenja razlika u njihovoj važnosti — lako se sele iz jednog područja u drugo. Stariji su otkrivali nove medije i dosta su se bavili njihovim specifičnostima.

Slika 2. Goran Trbuljak, Kava I

Slika 3. Nikica Jurković, Autoportreti

Koju poruku bi DUAL mogao komunicirati trenutnoj publici i koji bi utjecaj mogao imati na daljnji razvoj scene?

JURKOVIĆ: Meni je velika privilegija da sam uopće dobio priliku izabrati bilo kojeg umjetnika i imao sam tu sreću da je Goran pristao jer nije moglo bolje, nisam imao dileme oko izbora. Od prvog sam dana Gorana shvatio kao kolegu, a ne kao nekoga pred kime se trebam dokazivati. Oboje se bavimo time čime se bavimo i zabavno je kada se možeš potvrditi s nekim, a taj ti netko i raširi vidike. Volio bih da svaki mladi umjetnik dobije takvu priliku, a isto vrijedi i za starije kolege jer možda bi i njima ovakva vrsta suradnje bila zanimljiva. Mislim da je to super stvar, zdrava motivacija koja te malo pogurne.

TRBULJAK: Publika voli grupne izložbe jer tu ima priliku vidjeti različite radove, razmišljanja, tehnike, poetike, a dva autora – to je već mala grupna izložba.

fotografije: Jovan Kliška

Nikica Jurković rođen je 1989. u Zagrebu. Završio je vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine. U sklopu Erasmus+ programa završio je preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu 2017. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, 2018. godine. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Zagrebu.     

Goran Trbuljak rođen je 21. travnja 1948. u Varaždinu. Diplomirao je grafiku 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti te filmsko i TV snimanje 1980. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Izlaže u zemlji i inozemstvu na samostalnim i kolektivnim izložbama. Živi i radi u Zagrebu.