Božesačuvaj

Razgovor s Binom i Borom

Albino Uršić i Boris Kuk, poznati kao umjetnički tandem Božesačuvaj, izrađivali su kontroverzne i ironične plakate devedesetih godina. Prvi puta pred širom javnosti predstavili su se u Muzeju za umjetnost i obrt 1992. godine, a njihova posljednja izložba održala se 1997. godine u HDLU, nakon čega je došlo do stagnacije u njihovoj suradnji. U nastavku slijedi razgovor s njima.

Dakle, kako je došlo do ove izložbe?

BORO:  Nemamo pojma, cure su nas nazvale, pripremale su seminarski rad, mi smo samo manekeni. Marta je nazvala prije jedno tri mjeseca i pitala kao jel se slažemo s time pareko ne znam, pitat ću Binu, a Bino veli može i evo nas sad, tu smo di jesmo.

Što posjetitelji mogu očekivati da će vidjeti na vašoj izložbi?

BINO: Pa vidjet će puno poznatih prijatelja, a ovo ovdje sve već valjda znaju… I vidjet će zgodne mlade studentice.

BORO: Na otvorenju će vidjeti gužvu, a ako im se da poslije doći na samu izložbu, onda neće vidjeti više ništa.

Kako je došlo do vaše suradnje i osnivanja tandema Božesačuvaj? Tko je osmislio ime?

BORO: Odrasli smo maltene zajedno, iz istog smo kvarta i prije ovog našeg grafičkog djelovanja radili smo svašta, al’ uglavnom pizdarije. Jednom smo se okušali u jednom literalnom pravcu, pokušali smo napisati jedan roman i tada nam je palo na pamet da tu biblioteku u kojoj bi roman trebao izaći nazovemo Božesačuvaj. Kasnije, kada smo htjeli biti grafičari i postali grafičari, počeli smo koristiti taj Božesačuvaj. Ideja je bila da se ustvari nas dva anonimusa skrivamo iza potpisa Božesačuvaj, ono kao što danas radi Banksy, međutim u malom smo gradu i odma’ su nas provalili.

BINO: Moraš znat’ da puno pijemo!

Kakva je bila podjela uloga tijekom vašeg stvaranja? Jeste li zajedno osmišljavali plakate?

BINO: Ma da, pa to je sve nekakva zajebancija…

BORO: Ali ne samo mi nego i društvo, kad se zarola nekakva ideja, nas dvoje bismo je onda grafički oblikovali.

Postoji li za vas neki određeni izvor inspiracije?

BINO: Ono što se događa treba razumjeti i interpretirati drugima. Što se samih ovih Božesačuvaj radova tiče, oni su više bili komunikacijski napredni nego vizualno. Znači vizualno, to su bile parafraze različitih stilova, kako je koji plakat imao tematiku, tako je on bio naslonjen na taj vizualan stil o kojem govorimo, tako da je veća vrijednost toga, velim, komunikacijska. Treba znati da kada smo počeli nije bilo interneta i sva informacija i relevantna događanja oglašavali su se preko plakata i takvih medija u gradu…nije bilo jumbo plakata još, tek su počinjali. I komunikacija je na tome uvijek bila kao ono „Vatroslav Lisinski predstavlja…“ ili neka štura informacija, a mi smo to stavili u jezik ulice, jezik onima kojima je to namijenjeno. To su bile gotove forme, već  viđene forme. Recimo, uzmemo naslovnicu u novinama i promijenimo joj zaključak, uzmemo reklamu za putar i okrenemo joj smisao i tako dobiješ tu parodiju. Bio je zgodan onaj plakat-poziv na opću mobilizaciju iz 1992. godine. Polijepili smo ga po gradu i ono što ti prvo vidiš iz tramvaja je poziv na opću mobilizaciju, znači rat…i nije bilo smiješno nikome, a u stvari mi pozivamo, sve mobiliziramo da dođu na naš rođendan.

Što smatrate svojim najprovokativnijim radom?

BINO: Cijelo postojanje, ne znam, pa mislim, kad gledaš to s odmakom od 20 godina, mislim u principu to je onak’ jednome i drugome u karijeri jedan projekt. Prije toga i poslije toga radili smo stvari koje su više ili manje intrigantne, u principu je tocijeli projekt Božesačuvaj. Ne znam dal’ bi tu trebalo izdvajati nešto, nekome se više sviđa nešto, nekom drugom nešto drugo.

BORO: Interesantno je kako je publika reagirala, recimo nešto što nas dvojica smatramo vrlo intrigantnim prošlo bi bezveze, a onda se pak zakače zbog gluposti.

Možete li nam ispričati neku zanimljivu anegdotu koja se dogodila tijekom vašeg zajedničkog rada?

BINO: Joj ne, opet ćemo završiti na sudu… Pa bilo je svašta, mislim ganjali su nas, htjeli su nas tući, sudili su nas

BORO: Čak smo na stražnji izlaz galerija znali bježati.

BINO: Na sreću, ima ljudi koji to ne razumiju pa vrlo burno reagiraju, a to nam je bilo baš fora! Postoji ekipa koju sama pojava nečeg drugačijeg vrijeđa i nisu ni svjesni koliko rade dobar marketing samim tim tužbama.

Mnogo djela ste izradili za glazbeni klub Jabuku, koliko vam to mjesto znači danas?

BINO: Mi tamo stalno dolazimo od 1982. godine, znači sad će biti 35 ove godine. U principu ovdje mogu bezobrazno povući jednu paralelu s punkom u Londonu 70-ih godina, dakle to je bilo ono post novi val u Hrvatskoj, i s tom Jabukom i takvim načinom komuniciranja, izrasla je čitava ona scena rokenrola 90-ih, dakle Fiju Briju, to je ono naše dijete, Zagreb Gori i svi ti festivali su rivajval takvih bendova iz onog doba. Sve je bilo povezano,i audio i vizualno, znači scena.

BORO: Bitno je isto spomenut’ vrijeme, recimo u toj revoluciji 90-ih sve se obrnulo naglavačke… Svi klubovi su porikavali, bio je legendarni Lap, legendarni Kulušić, to je sve riknulo, a Jabuka se održala, ostali su posljednji Mohikanci za koje je na kraju i služila kao stožer takvih nekih frikova koji se nisu dali ukalupiti u novu konfekciju tako da je to velika stvar Jabuke, a mi smo se samo ušaltali kroz taj kanal s tim našim vizurama. Oni su to prepoznali, svaka njima čast što su to prepoznali i velim ti, vodili smo rat i dobili ga 90-ih jer je bila velika kampanja protiv cijele rokenrol kulture i cijele tada alternativne scene.

Što mislite o nedavnom incidentu s klubom?

BINO: Aktivno sudjelujemo u njemu i borimo se svim silama da stvari budu onakve kakve bi trebale biti, a to se za jedno desetak dana može očekivati… Uglavnom radimo na tom problemu.

BORO: Definitivno smo dužni posvetiti se tom problemu.

Bavite li se sada još nečime uz grafički dizajn?

BORO: Ja sam profesionalni grafički dizajner, volim reći da sam grafičar opće prakse, Bino je u industriji oglašavanja što je isto vrlo blisko u jednom segmentu, ili malo šire.

BINO: Ja sam tu znači od dizajna, pa sam malo dalje otišao u principu komunikacije, smišljam kampanje, uglavnom lažem ljudima.

Kakve su vaše grafike danas u odnosu na radove s kojima ste započeli?

BORO: Sada kada ih gledamo čak mi nije neugodno, ali tehnološki su definitivno napredovale, danas jedan prosječan mobitel napravi bolju grafiku nego što je tada vrlo, vrlo skupa tehnika radila. Možda jedna od vještina Božesačuvaj je kako smo mi uspjeli to tada realizirati bez love, sve zahvaljujući našim bendovima i time što su nas ljudi prihvatili i voljeli su sudjelovati u tom projektu, gomila tih tiskara, gomila kompjuterskih studija, naravno fotografa i to je sve rezultat toga, danas kad to gledaš, malo je naivno.

BINO: Kompjuteri na kojima smo to radili kad su se pojavili koštali su sto tisuća maraka, to je bio Macintosh IIfx i imao je nevjerojatnih 16 megabajta rama i disk od 80 megabajta.

BORO: Evo za ilustraciju 1 megabajt rama koštao je 100 maraka.

BINO: To ti je recimo stisneš neku naredbu i onda ga vrti, ne znaš šta da radiš, pa odeš pit’!

BORO: Ali pak sami naši početci su sitotisak, znači još prije pojave kompjutera, kompjuter smo služili samo radi tipografije, radi fonta kak’ vi danas kažete, a pripreme su rađene na paus papirima, a onda se to štampalo… Danas su svi plakati ful-kolor boje, a ovdje se pazilo, dvije ili tri boje. Koštalo je to za realizirati.

Kakvo je vaše mišljenje o trenutnoj sceni grafičkog  dizajna na našem prostoru?

BORO: Postoji taj teror slike…imamo talentiranih ljudi, ali i ovih drugih… danas kad prolaziš Zagrebom ili još bolje velikim svjetskim i europskim gradovima, koliko samo tih vizualnih informacija primiš, uopće ne znaš više koliko dopre do tebe, od tih šuma slika, koliko si ih zapravo zapamtio.

BINO: I tako u principu informacija koja se pulsira treba biti što jednostavnija, što jasnija za shvatiti, u ono vrijeme kada su počeli prvi jumbo plakati… Imao si proizvod i još par proizvoda, cijene, stare cijene, adresa, radno vrijeme, broj faxa i ime vlasnika firme i to je bilo nemoguće za poloviti. Zamisli  veliki format i sad ti možeš tu natrkeljati što hoćeš. Ima tu jedan naš rad iz toga vremena, gdje smo baš objašnjavali da jednostavno ne možeš to sve shvatiti jer kada ti projuriš s 80 ili 100 tamo po Slavonskoj, ne ubereš sve te informacije. Tražili su nas da za jednog klijenta koji prodaje dodatnu opremu za automobile napravimo jumbo plakat i onda smo uzeli jednog transvestita i obukli smo ga u ženu, plavušu u donjem rublju. Tek nakon jedno par tjedana ljudi su skužili da  je to muško i nastala čitava drama.U to vrijeme je bila popularna Latinica, emisija Denisa Latina, uglavnom cijela jedna epizoda emisije je bila posvećena tom našem plakatu i bili su neki stručnjaci i objašnjavaju šta smo mi željeli reći, sve su znali, objasnili su nama šta mi radimo.

BORO: Proučavali su kao kako se ta dodatna oprema automobila inače reklamira.

BINO: To obično reklamira neki zgodan komad.

BORO: Zgodan komad je široki pojam. Uzeli smo transvestita Kikija, koji je postao zvijezda nakon toga!

Moglo bi te zanimati