Opatija Sv. Marije na otoku Mljetu vrijedno je nasljeđe domaće kulturne baštine, koje je prvi put cjelovito obrađeno u monografiji doc. dr. sc. Ivane Tomas s Katedre za umjetnost romanike i gotike na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tomas se bavi se srednjovjekovnom spomeničkom baštinom istočnog Jadrana, te je u tom kontekstu nastalo i monografsko djelo o opatiji Sv. Marije na otoku Mljetu.
Kada je započelo Vaše proučavanje ovog spomenika? Što je iniciralo Vaš interes za dublje istraživanje i konačno objavu ovoga djela? Što Vas je potaknulo na pisanje ove knjige, a kojoj ste ga publici namijenili?
Proučavanje srednjovjekovne crkve Sv. Marije na otoku Mljetu započela sam prije desetak godina, a spomenik sam obradila i u doktorskoj disertaciji pod nazivom Srednjovjekovne jednobrodne crkve s kupolom južne Dalmacije i Boke kotorske izrađenoj pod mentorstvom prof. dr. sc. Predraga Markovića. Romanička crkva na Mljetu ubraja se u red istaknutijih spomenika srednjovjekovne graditeljske baštine na istočnom Jadranu, a osobito je važna za prostor Dubrovnika i njegove okolice jer se radi o jedinoj sačuvanoj reprezentativnoj romaničkoj građevini na tom prostoru. Osim dobro očuvane srednjovjekovne crkve treba istaknuti i značaj utvrđenog novovjekovnog samostana podignuta krajem 15. i tijekom 16. stoljeća. Riječ je o opsežnijem graditeljskom projektu koji korespondira s reformom dubrovačkih benediktinaca i osnivanjem Mljetske kongregacije (Congregatio Melitensem, Melitanum) na čelu s predsjednikom, odnosno mljetskim opatom. S ciljem cjelovitije obrade tog iznimno vrijedna spomenika naše baštine pozornost sam posvetila podrobnijem proučavanju bogate prošlosti opatije Sv. Marije od njezina osnutka pa sve do ukinuća početkom 19. stoljeća, a nastojala sam detektirati i prostornu i graditeljsku transformaciju čitava samostanskog sklopa od oko 1200. godine pa do kraja 18. stoljeća. Glavni poticaj za pisanje ove knjige bila je činjenica da toj višestoljetnoj graditeljskoj cjelini iznimne umjetničke, povijesne i ambijentalne vrijednosti dosad nije bila posvećena zasebna znanstvena monografija. Vjerujem da će knjiga biti korisna stručnjacima povijesnih disciplina, ali i svim zainteresiranim čitateljima koji gaje želju da doznaju više o tom vrijednom spomeniku naše povijesno-kulturne baštine.
Kakvu ste vrstu terenskog rada proveli proučavajući ovaj spomenik?
Osim, naravno, terenskog istraživanja samostanskog sklopa na otoku Mljetu izučila sam i brojne druge spomenike koji su se dovodili u vezu s romaničkom crkvom Sv. Marije. S tim u vezi treba istaknuti terensko istraživanje spomenika u južnotalijanskim regijama Apulija i Abruzzo, potom u Srbiji te na istočnoj obali Jadrana od sjeverne, srednje i južne Dalmacije pa do Boke kotorske. Također posebnu pozornost posvetila sam i proučavanju dokumentacijske građe o ranijim istraživanjima i provedenim intervencijama na spomeniku. U tom pogledu treba istaknuti iznimno vrijednu dokumentacijsku građu u Konzervatorskom odjelu u Splitu i Konzervatorskom odjelu u Dubrovniku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, gdje se osim pisane građe nalazi i referentni vizualni materijal važan za razumijevanje spomenika. Posebno bih skrenula pozornost na obnovu koja se dogodila neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je zapušteni samostanski sklop povjeren Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU) jer se zapravo radi o krucijalnom trenutku u istraživanju te impresivne spomeničke cjeline. Spomenutu obnovu potaknula je i financirala sama Akademija od 1948. do 1951. godine, a zaštitne i istraživačke radove povjerila istaknutom povjesničaru umjetnosti i konzervatoru akademiku Cviti Fiskoviću, ondašnjem ravnatelju Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu. Naime u tom je razdoblju veći dio samostanskog sklopa istražen i arhitektonski snimljen, a otkriveni su i dotad nepoznati dijelovi srednjovjekovne crkve, predvorja i samostanskih zgrada, što je uvelike izmijenilo tadašnje spoznaje o prvotnom izgledu spomenika, a napose romaničke crkve. Moram naglasiti i kako su mi upravo Fiskovićevi radovi bili temeljno polazište u daljnjem izučavanju i tumačenju mljetskog spomenika.
Koje su odlike ovog spomenika naše kulturne baštine da, po Vašem mišljenju, zavređuje vlastitu monografiju?
Mljetski benediktinski samostanski sklop sa srednjovjekovnom crkvom Sv. Marije i novovjekovnim samostanskim zgradama dobro je očuvana višestoljetna graditeljska cjelina od izrazite umjetničke, povijesne i ambijentalne vrijednosti, pa se s pravom ubraja u red znamenitijih spomenika graditeljskog nasljeđa na istočnoj obali Jadrana. Premda su domaći i strani stručnjaci zarana prepoznali značaj mljetskog samostana, a poglavito romaničke crkve, izostala je zasebna znanstvena monografija u kojoj bi se na jednom mjestu predočila višestoljetna prošlost mljetske opatije, kao i povijesno-graditeljske etape te izrazito vrijedne spomeničke cjeline naše starije baštine. Posebno bi u tom pogledu naglasila značaj romaničke benediktinske crkve jer je njezina arhitektonska kompozicija jedinstvena u srednjovjekovnoj graditeljskoj baštini benediktinaca na našoj strani Jadrana, ali i u Apuliji – talijanskoj regiji s kojom se Sv. Marija često dovodila u vezu. Stoga to sakralno zdanje ima izričitu važnost za razumijevanje onovremenog benediktinskog graditeljstva na širem prostoru Jadrana. U kontekstu srednjovjekovnog graditeljskog nasljeđa istočnog Jadrana potrebno je naglasiti kako je dekorativna mljetska podnica s ocrtanom rozetom u potkupolnom traveju i biforom u zapadnom traveju jedini očuvani primjer takva popločenja na tom prostoru. Vrsna izvedba svih klesanih elemenata od načina zidanja do obrade arhitektonske plastike ukazuje na njezinu srodnost s ostalim istočnojadranskim spomenicima podignutim oko 1200. godine, a osobito s reprezentativnim katedralama sjeverne i srednje Dalmacije. U kontekstu pak romaničkog graditeljstva dubrovačkog prostora potrebno je istaknuti kako je Sv. Marija jedan od rijetko sačuvanih spomenika toga doba jer su onovremena zdanja u Gradu i okolici uglavnom nestala u Velikoj trešnji 1667. godine. Stoga je mljetska crkva od iznimna značaja i za razumijevanje romaničke graditeljske baštine na ovim prostorima, a osobito u dubrovačkom kraju.
Kakvo je aktualno stanje spomenika u Nacionalnom parku Mljet? S obzirom na trenutno stanje u kojemu se nalazi opatija Sv. Marije, što biste savjetovali budućim proučavateljima tog spomenika i konzervatorima?
Premda je u ranije spomenutoj obnovi provedenoj sredinom 20. stoljeća postojala inicijativa da se nekadašnji benediktinski samostanski sklop na otočiću sred Velikog jezera prenamijeni u Akademijin znanstveno-istraživački institut, to se nije ostvarilo. Nažalost, 1958. godine započet je rad na projektu prenamjene renesansnih samostanskih zgrada za potrebe turističko-ugostiteljskog sadržaja, a od 1960. godine taj projekt zaživio je kao Hotel Melita, koji je bio u funkciji sve do 1991. godine. U tom razdoblju dogodile su se najveće devastacije sklopa, i to upravo renesansnih samostanskih zgrada koje su doživjele značajnije izmjene unutrašnjeg rasporeda prostorija i trajno izgubile kamenu opremu (kamine, zidne ormare, nape) koja je nekada resila njihove interijere. Samostanski sklop vraćen je Dubrovačkoj biskupiji 1998. godine, a otada Biskupski ordinarijat nastoji revitalizirati taj vrijedan spomenik nacionalne baštine. Godine 2002. utemeljena je i Zaklada Sv. Marije, koja se brinula za očuvanje te višestoljetne spomeničke cjeline mljetskih benediktinaca, pa su na njezin poticaj poduzeta i recentnija arheološka istraživanja na otočiću u razdoblju od 2006. do 2008. godine. U novije vrijeme postoji ideja da se pojedine prostorije u samostanskim zgradama prenamijene u muzejsko-galerijski centar, gdje bi se prikazala bogata povijest samostanskog sklopa i adekvatno prezentirana kamena oprema iz renesansnog i baroknog razdoblja, što u potpunosti podržavam.
Kakva je bila uloga benediktinaca na području južne Dalmacije? Kakva je funkcija opatije Sv. Marije bila u tom kontekstu?
Benediktinski samostan na otoku Mljetu zajedno je s najstarijim dubrovačkim benediktinskim samostanom na otoku Lokrumu najvažniji spomenik graditeljskog nasljeđa benediktinaca na dubrovačkom prostoru. Ipak, treba naglasiti da romanička crkva na Mljetu za razliku od one na Lokrumu nije stradala u Velikoj trešnji 1667. godine i da se radi o jedinom sačuvanom reprezentativnom romaničkom zdanju na širem dubrovačkom prostoru. Mljetska opatija imala je i važnu ulogu u novovjekovnom razdoblju jer je 1530. godine osnovana Mljetska kongregacija na čelu s predsjednikom, odnosno mljetskim opatom, a održala se sve do početka 19. stoljeća. Riječ je o jedinoj domaćoj kongregaciji benediktinaca na istočnom Jadranu jer su tijekom ranog novog vijeka benediktinski samostani na našoj strani Jadrana bili vezani uz talijanske kongregacije. Mljetska kongregacija nastala je na poticaj dubrovačke Vlade sa željom da se reformiraju i udruže svi muški benediktinski samostani dubrovačkog kraja u jednu, domaću kongregaciju. Zanimljivo je spomenuti da u tu kongregaciju nije bila uključena najstarija dubrovačka opatija na Lokrumu jer je lokrumski samostan bio unutar Kongregacije Sv. Justine u Padovi. Od znamenitijih mljetskih opata, tj. predsjednika Mljetske kongregacije, treba spomenuti istaknute dubrovačke književnike Mavra Vetranovića Čavčića i Ignjata Đurđevića te učenjaka Krizostoma Calvinija, kasnijeg dubrovačkog nadbiskupa.
