Tražeći najmarkantnije teme koje obilježavaju određene društvene sredine, amaterski, ali vrlo produktivan, redatelj Želimir Žilnik, rođen u Nišu 1942. godine, u svojoj bogatoj karijeri koju je započeo u Jugoslaviji šezdesetih godina, režirao je više od pedeset filmova snimljenih za domaću i inozemnu scenu. Međunarodno priznati autor radovima u središte zanimanja stavlja pitanja politike, društvene nejednakosti i hijerarhijskih platforma koja su naišla na protivljenje ne samo jednog nego i dvaju političkih establišmenta, jugoslavenskog i njemačkog, a mnogi su njegovi filmovi bili cenzurirani i zabranjeni. Žilnik se bavi temama iznutra oblikovanog mikrokozmosa obiteljskih sistema koji se (dis)harmonično, s više ili manje uspjeha, nepogrešivo uklapaju u širi društveni kontekst. Tako uspostavljena (većinska) sredina ima utjecaj i upravlja životom margine, to jest nevidljivim pojedincima, migrantima, gastarbajterima, tzv. malim ljudima – građanima koji su tek dobili zadnju šansu da se predstave u najboljem svjetlu u sklopu dviju izložba s upečatljivim nazivom Građani iz sjene.
Žilnikov je opus u suradnji s kustoskim kolektivom WHW / Što, kako i za koga iz svih stvaralačkih faza opširno predstavljen na izložbi Shadow Citizens u njemačkoj galeriji Edith-Russ-Haus für Medienkunst u Oldenburgu u proljeće 2018. godine. Međutim, njegovo filmsko stvaralaštvo, prezentirano na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Nova, otvorenoj od 22. studenog 2018. do 2. veljače 2019. godinedaje veći naglasak na njegov, nešto manje poznati, njemački opus iz sedamdesetih te TV filmove iz osamdesetih godina.
Budući da gradska Galerija Nova ne raspolaže velikim prostorom, odabrani je dio Žilnikova opusa predstavljen vrlo kreativno. Centralni pravokutni izložbeni prostor (kraće stranice na sjeveru i jugu, a duže na istoku i zapadu) optički je uvećan time da je dio zapadne, odnosno ulazne strane galerije staklen pa tako propusniji za radoznalo promatračevo oko. Odmah nakon ulaska kroz staklena vrata, posjetitelj se nalazi u velikoj prostoriji gdje njegovu pozornost privlači filmski segment koji se stalno ponavlja na sjevernom zidu. Kustosice su se, pregledavajući Žilnikov golemi filmski opus, odlučile za ključne isječke iz dvanaest filmova od kraja šezdesetih pa sve do najsuvremenijih radova (Vera i Eržika, Marble Ass, Brooklyn – Gusinje, Kenedi se vraća kući, Žurnal o omladini na selu, zimi, Prvo tromesečje Pavla Hromiša, Dragoljub i Bogdan: Struja, Gde je dve godine bio Kenedi, Rani radovi, Lijepe žene prolaze kroz grad, Bolest i ozdravljenje Bude Brakusa i Kenedi se ženi) koje su združile u jednu cjelinu i time sažele glavna autorova nastojanja iz sedamdesetih i osamdesetih.
Na zidu nasuprot ostakljenog ulaza nalazi se crvenom bojom ispisan Žilnikov citat iz 2005. godine: U filmovima, ja skidam kapu pred seljakom, pred radnikom, pred nezaposlenima, i pred majkama i očevima sa decom koju školuju… saginjem glavu pred njihovim umećem i izdržljivošću da prežive sve nedaće koje nam priređuje vladajuća klasa. Ispod njega nalazi se uvećana crno-bijela fotografija sa snimanja Ranih radova iz 1969. godine gdje su tri glumca preciznošću snajperista uperili puške prema iznenađenom redatelju, koji podignutih ruku čeka hoće li fotografija biti snimljena. Time je Žilnik simbolično izložen na milost i nemilost kritičkog prosuđivanja široke publike, odnosno u tom slučaju posjetitelja izložbe. Na isti je zid postavljen još jedan manji TV ekran na kojem se u jednom trenutku pojavljuje isječak iz Crnog filma iz 1971. godine na kojem se autor englesko podnaslovljenim riječima predstavlja jednako kao i ljudi koje je za taj film intervjuirao: Ja sam Želimir Žilnik, dvadeset i osam godina, sedamdeset i dve kile, sto šezdeset i šest / sto šezdeset sedam visok, pravnik po zanimanju, bavim se filmom, imam jednu ženu i jedno dete.
Južni dio spomenute pravokutne prostorije upotrebljenim kulisama postaje višedimenzionalan. Jednostavnom je bijelom rešetkastom ogradom, postavljenom na betonske baze, poprečno podijeljen na dva dijela. Ovaj, pozorno odabran, skroman rekvizit aludira na Žilnikovu aktivističku djelatnost u vezi s pitanjem migracija. Time se, naime, oslikava atmosfera državnih granica pri čemu ograde odlučno sprečavaju ulazak migranata u stranu zemlju, no ipak dozvoljavaju da se barem njihov pogled slobodno ušulja na drugu stranu, kao što posjetitelj kroz rešetke može viriti na ostatak prostorije. Na toj se ogradi nalazi jedan TV ekran s isječkom iz filma Marble Ass s napisanim sadržajem te nekoliko kopija članaka o Žilnikovu radu što proširuje kontekst shvaćanja njegovog filmskog stvaralaštva.
U prvome se poprečnome dijelu nalaze tri TV ekrana, no dva ispred sebe imaju dvije fotelje čime se imitira domaća atmosfera gledanja filmova s kauča. Ta je scena popraćena kopijama članaka o Žilnikovu radu i polemikama iz različitih izvora na različitim jezicima nalijepljenima na zidu. Iznad njih nalazi se uvećana zidna fotografija djevojčice preuzeta iz nedovršenog filma Sloboda ili strip iz 1972. godine koji prikazuje život lika Svetozara, privatnog trgovca iz Vojvodine koji vrlo uspješno prodaje svoju robu diljem Jugoslavije. U glavnim gradovima federativnih republika – Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skopju – ima izvanbračnu djecu koju okuplja svake godine za vrijeme raspusta, no u međuvremenu je njegova tvrtka zbog političke akcije protiv uspješnih privatnika zatvorena. Svetozar je uhićen, a djeca se vraćaju majkama.
Na fotografiji ispod nalazi Svetozareva kći, djevojčica tamne kose, obučena u tamno odijelo s pričvršćenom jugoslavenskom zastavom. Snažno puše u nešto ispred sebe što promatraču nije sasvim vidljivo, no implicitno možemo pretpostavljati da je riječ o slavljeničkom ozračju, unatoč gorkoj situaciji turbulentnih političkih događaja kojima prisustvuje Svetozareva proširena obitelj tijekom 1971. godine. U tom vremenu već odrasla djeca zbog političke nestabilnosti odlaze u zapadnu Europu tražiti posao da bi se nakon nekoliko mjeseci željela vratiti kući. Kad u jugoslavenskoj ambasadi u Stockholmu žele dobiti svoje putne dokumente, nađu se usred terorističkog napada na ambasadu te nesretno pogibaju. Odabrana se fotografija nadovezuje na Žilnikove radove o pitanju radnika koji u potrazi za boljim životom migriraju u inozemstvo da bi se nakon desetljeća vratili svojim kućama što nosi ozbiljne posljedice ne samo za njih nego i za njihovu obitelj, pogotovo za mlađe naraštaje djece koja su se već asimilirala, naučila jezik te zaboravila na život svojih roditelja u bivšoj domovini. Domaća je slavljenička atmosfera tako popunjena gorkim prizvukom nesretne životne situacije.
Put nas dalje vodi do drugog poprečnog prostora uz istočni zid gdje se nalazi još jedan TV ekran s minimalistički plastičnim stolcem. Na tom se ekranu prikazuje crno-bijeli film s nazivom June Turmoil koji govori o studentskim demonstracijama u Beogradu 1968. godine. Taj revolucionarni čin beogradskih studenata nije bio ograničen samo na Jugoslaviju, nego se može govoriti i o globalnoj pojavi. Naime, u razdoblju od 1968. do 1972. godine studenti su iz različitih razloga protestirali diljem Europe (Italija, Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal, Velika Britanija, Grčka, Turska…), u SAD-u, Južnoj Americi, Aziji… U Beogradu su protesti bili vezani uz kritiku sistema i ekonomske reforme te velik broj nezaposlenih koji su promijenili svoj status u status radnih migranata. Žilnikova je snimka jedna od rijetkih sačuvanih i često prikazivanih snimki u posljednjih pet desetljeća. U istom su dijelu prostorije kustosice na tanke konopce objesile kopije nekoliko novinskih članaka i priloga na različitim jezicima koji izvješćuju o sudskim procesima protiv Žilnika u Jugoslaviji i u Njemačkoj. Budući da je Žilnik studirao pravo, njegov je buntovan način života dosegao vrhunac borbe malog čovjeka na institucionalnoj razini kako bi se kao pojedinac odlučno suprotstavio navodno nepokolebljivom sistemu.
Napeta buntovničko-aktivistička atmosfera prezentiranih filmova i novinarskih tekstova eskalira u fotografiji na južnome zidu, također preuzetoj iz nedovršena Žilnikova filma Sloboda ili strip. U tom se dijelu nalaze i posljednja dva TV ekrana s dvjema stolicama – jedan ispod spomenute fotografije, a drugi na ogradi, popraćen još nekolicinom kopija.
