Izložba Zagreb, grad umjetnica otvorena je 5. veljače i kroz 73 rada iz područja slikarstva, kiparstva, videoperformansa, zvučnih i videoinstalacija donosi povijesni presjek likovnog stvaralaštva i revalorizaciju rada manje zamjećivanih umjetnica. Ograničene veličinom izložbenog prostora, autorice su odabrale samo najznačajnije radove umjetnica objedinjenih gradom Zagrebom kao prostornim i društvenim okvirom unutar kojeg su ostvarivale javnu prisutnost od kraja 19. stoljeća do suvremenog doba. Ovo je prva takva izložba od samostalnosti Republike Hrvatske, a priređena je u čast Zagrebu kao gradu iz kojega će Vlada Republike Hrvatske predsjedati Vijećem Europske unije. Idejna autorica izložbe je ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki Stošić. Autorica prostorne koncepcije i likovnog postava je arhitektica Morana Vlahović.
Široki vremenski raspon koji obuhvaća brojne generacije umjetnica podijeljen je u tri cjeline. Prva obuhvaća generacije koje su djelovale do Drugoga svjetskog rata i priredila ju je znanstvena suradnica Strossmayerove galerije starih majstora dr. sc. Ljerka Dulibić koja ističe kako je likovno stvaralaštvo umjetnica toga razdoblja posebno obilježila asimetričnost odnosa privatne i javne sfere života. Profesionalno bavljenje likovnim stvaralaštvom podrazumijeva veliki iskorak u javnu sferu što je ženama tada bilo sustavno otežavano, a kada bi u tome i uspjele, radilo se gotovo isključivo o ženama iz viših slojeva društva. Procesu institucionalizacije i profesionalizacije umjetničkoga djelovanja žena i povećanju njihove afirmacije u javnosti izrazito je doprinijela činjenica da je zagrebačka Likovna akademija već u prvoj generaciji omogućila upis studenticama. Za ovo je razdoblje značajna slikarica Slava Raškaj, na izložbi predstavljena akvarelima Lopoči u Botaničkom vrtu I. i II. Uz nju se ističu Nasta Rojc i Lina Crnčić-Virant kao osnivačice Kluba likovnih umjetnica. Klub je osnovan u Zagrebu 1927. godine po uzoru na londonski Women's International Art Club, a riječ je o prvom i jedinom ženskom likovnom udruženju osnovanom na području Hrvatske. Prva izložba Kluba održana je 1928. godine upravo u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Početkom 1940. godine Klub mijenja naziv u Društvo hrvatskih likovnih umjetnica, u Osijeku je potom održana posljednja izložba, no nedugo zatim Društvo prestaje postojati.
Slava Raškaj, Lopoči u Botaničkom vrtu I.
Drugom cjelinom predstavljene su umjetnice koje su na scenu stupile nakon Drugoga svjetskog rata, a njihove je radove odabrala dr. sc. Ivana Mance iz Instituta za povijest umjetnosti. Riječ je o umjetnicama koje su svoje umjetničke nazore formirale prije pojave feminističkog diskursa u povijesti umjetnosti i likovnoj kritici. Kulturno okružje njihova djelovanja bilo je umjetnički određeno modernizmom, a politički socijalizmom. Institucionalna uređenost sistema omogućila je naprednije uvjete djelovanja ovim generacijama umjetnica. Izlagale su na samostalnim i skupnim izložbama, usavršavale se u majstorskim radionicama i boravile u inozemstvu, sudjelovale na javnim natječajima i imale mogućnost stjecanja socijalnih i materijalnih prava na osnovi vlastitog umjetničkog rada (zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sustav dodjele atelijera, olakšice pri nabavci materijala, praksa državnih otkupa djela, sustav nagrađivanja itd.) Unatoč odsustvu nametanja estetske norme, o apstraktnoj se umjetnosti uvelike govori i piše. U ovom se razdoblju, uz slikarice, afirmira i velik broj kiparica.
Miranda Morić, Keramička figura I.
Treću cjelinu pripremila je Iva Radmila Janković, viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i sastoji se od generacija umjetnica koje počinju djelovati od sedamdesetih godina nadalje te uglavnom djeluju i danas. Prijelomnom točkom smatra se 1968. godina, društveno i politički obilježena studentskim nemirima, koja je u umjetnosti donijela prekid s tradicionalnim estetskim vrijednostima visokog modernizma. Kroz razne medije umjetnice progovaraju o svom položaju u društvu i prvi put, glasno, o borbi za rodnu ravnopravnost. Pitanjima rodnih uloga i ženskom seksualnošću umjetnice se prvi put otvoreno bave od kraja sedamdesetih godina. Nekada to čine s feminističkih pozicija, nekada suprotstavljajući im se. U radovima počinju koristiti fotografije, video, filmove i tekstove. Multimedijalna umjetnica Sanja Iveković smatra da umjetnost mora progovarati o važnim političkim temama, osobito feminističkim. Na izložbi je predstavljena videom Make up make down, a u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju iz 2019. godine kaže: Ja sam odrasla u Jugoslaviji i službena politika jest bila politika ravnopravnosti spolova. No ta je ravnopravnost bila na tankom ledu ispod kojeg je čvrsto stajao dominantni patrijarhat, koji se održao i do danas. I tad i sad, teza da su ženska prava ostvarena čista je floskula… Ja mogu svoj otpor neofašizmu učiniti vidljivim jedino kroz umjetnost. Umjetnice u performansima koriste i vlastito tijelo, poput Vlaste Delimar, poznate hrvatske konceptualne umjetnice, koja je često kritizirana i od strane feministkinja. Riječima povjesničarke umjetnosti Ljiljane Kolešnik: Ono što je u njoj kontroverzno s pozicije feminističke likovne kritike jest potpuno odsustvo ideološkog angažmana iako je zatvorenost u krug intimnih iskustava samo prividna, jer se, kao što smo vidjeli, ona gotovo neminovno i nužno prostiru preko granica osobnog i dotiču univerzalnih pitanja. U jugoslavenskoj se umjetnosti period osvajanja novih umjetničkih sloboda u razdoblju od 1966. do 1978. godine naziva Novom umjetničkom praksom, u okviru koje broj aktivnih umjetnica ipak nije značajno porastao. Iako nisu bile brojne, zagrebačke umjetnice ostvaruju neka od najprogresivnijih djela na samom kraju visokog modernizma, ali i tijekom radikalnih promjena u umjetnosti sedamdesetih godina. Povratak slikarstvu unutar postmodernizma osamdesetih donosi velik broj umjetnica i njihova se zastupljenost na sceni nastavlja povećavati i kroz devedesete godine. U središnjem dijelu izložbenog prostora nalaze se dvije crne kutije, u jednoj se nalazi video instalacija Magdalene Pederin iz 2006. godine Ime je anagram, a u drugoj hologramska projekcija Martine Mezak G8 iz 2008. godine. Radi se o impresivnim i sasvim recentnim djelima koja su, uz mnoge druge predstavljene na izložbi, još uvijek u privatnom vlasništvu umjetnica. Ta činjenica ironično svjedoči o i dalje nedostatnom institucionalnom vrednovanju ženskog likovnog stvaralaštva.
Magdalena Pederin, Ime je anagram
Ovo nikako nije prva izložba posvećena samo radu umjetnica niti je po tome posebna. Značaj izložbe je u tome što nudi povijesni pregled ženskog likovnog stvaralaštva kroz izrazito dug vremenski period. Iako su autorice vrlo uspješno i sažeto stavile u kontekst i razjasnile stvaralaštvo umjetnica u pojedinim vremenskim cjelinama, izložba nije feministički intonirana i koncepcija izložbe ne donosi neku novu kritičku perspektivu na problematiku reprezentacije ženskog likovnog stvaralaštva kroz povijest i danas. Vjerujem da bi taj problem mogao biti riješen kroz panel diskusije koje su planirane kao popratni sadržaj izložbe. Održavale bi se u svrhu obuhvaćanja šireg društvenog konteksta položaja žena u 21. stoljeću i pokušaja utvrđivanja položaja umjetnica u Hrvatskoj 2020. godine. Međutim, te su diskusije zbog pandemije koronavirusa otkazane tako da možemo samo nagađati.
Izložba prema sadašnjim informacijama ostaje otvorena do 12. travnja 2020. godine, no s obzirom da je zbog mjera zaštite od virusa COVID-19 i oštećenja nastalih u potresu Umjetnički paviljon zatvoren do daljnjega, nije poznato hoće li pri ponovnom otvaranju biti moguće pogledati izložbu. Do tada, kratak video izložbe i radova pogledajte na Facebook stranici Umjetničkog paviljona.
Fotografija naslovnice: Nevenka Arbanas, Vrpčasta
Fotografije: Laura Brajak
