Cabanel slika gotovo aristokratski, a Bukovac je pučanin od glave do pete, samo se prilagođavao velikom svijetu, izjavio je Igor Zidić, jedan od autora izložbe. U Umjetničkom paviljonu 3. listopada 2018. otvorena je izložba posvećena jednoj od najvažnijih ličnosti hrvatskog slikarstva, Vlahu Bukovcu, te njegovom učitelju, Alexandru Cabanelu. Izložba je organizirana povodom 120. obljetnice osnutka Umjetničkog paviljona koja je obilježena 15. prosinca 2018. te su za ovu prigodu odabrana upravo djela Vlaha Bukovca, jednog od osnivača ove institucije. Iako su Bukovčeva djela već nebrojeno puta izlagana u Hrvatskoj i inozemstvu, po prvi je puta organizirana zajednička izložba s njegovim učiteljem, Alexandreom Cabanelom. Dok je Bukovac obilježio hrvatsku modernu, Cabanel se afirmirao kao akademski realist druge polovice 19. stoljeća u Francuskoj gdje je, između ostalog, bio član žirija Pariškog salona (kasnije i predsjednik žirija) te profesor slikarstva na prestižnoj École des Beaux-Arts, gdje se školovao Vlaho Bukovac.
Foto: I. Rogač
Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. u Cavtatu kao Biagio Faggioni (tal. faggio – bukva) u hrvatskoj obitelji talijanskog podrijetla. Djetinjstvo te osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje proveo je u Pučkoj školi u Cavtatu i popravnom domu u New Yorku. Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja položio je kadetski ispit te se zaposlio na mornarici, no ubrzo je morao odustati od karijere zbog ozljede glave te je nekoliko godina proveo u Peruu i SAD-u kao konobar i pismoslikar. U dobi od 20 godina, po prvi puta počinje uzimati privatne poduke slikarstva te razmišlja o upisu na parišku akademiju École des Beaux-Arts, što je naposljetku i učinio.
Bukovac dolazi u Pariz u dobi od 22 godine u želji da upiše klasu profesora Alexandrea Cabanela. Rečeno mu je da je “prestar” te da je Cabanelova klasa već popunjena, no da se može pokušati upisati u klasu drugih profesora. Odlučan u namjeri da se upiše upravo u Cabanelovu klasu, Bukovac odlazi direktno do njega. Iako se ovakav postupak smatrao kršenjem etičkog kodeksa Akademije, Cabanelu se svidjela Bukovčeva upornost te mu predlaže neka mu donese dva svoja rada. Jedno od djela koje je Bukovac donio Cabanelu bila je Ruka, djelo koje je kasnije postalo simbol Bukovčeve upornosti. Prisjećajući se tog trenutka, Bukovac u svojoj autobiografiji piše da mu je prilikom predaje rada Cabanel odgovorio: Ovo uopće nije loše!
Vlaho Bukovac, Ruka, 1877.
Foto: I. Rogač
Od samog početka Bukovčeve karijere na Akademiji postalo je jasno kako njegov najveći talent leži u portretiranju te se nerijetko isticalo da je već u ranijim fazama stvaralaštva nadrastao svog učitelja u portretiranju. Iako je Bukovac štošta imao priliku naučiti od Cabanela te je nerijetko u njegovim djelima i nalazio inspiraciju, nije ga nikada pokušavao imitirati te se stilski donekle i udaljava od njega. No, iako je Bukovac uvelike nadrastao Cabanela u portretiranju, u kompozicijama to nikada nije uspio te Cabanelov talent najviše dolazi do izražaja upravo u složenim prostornim planovima. Bukovcu su kompozicije predstavljale problem u prikazu međusobne udaljenosti i proporcijama likova, no Cabanel je bio izrazito talentiran upravo za prikazivanje dubokih i složenih prostornih kompozicija s mnoštvom ljudskih figura u pokretu, pri čemu je znao vješto prikazati skladne proporcije tijela i udaljenost između likova.
Među više od 120 izloženih Bukovčevih djela nalazi se i nekolicina djela izloženih na pariškom Salonu, od kojih se svakako ističe Velika Iza, ključno djelo Bukovčevog opusa koje unosi elemente Orijenta u hrvatsku umjetnost. Početkom 1880-ih Bukovac nalazi inspiraciju u Manetovoj Olympiji i Cabanelovom Rođenju Venere te postaje zainteresiran za prikaze aktova, što se sukobilo s njegovim odbijanjem unajmljivanja živih modela zbog financija. Frustriran negativnim kritikama oko pogrešnih proporcija koje je doživio nakon prvih pokušaja akta, uništava neka od svojih djela te naposljetku upoznaje kurtizanu koja pristaje pozirati mu za akt u zamjenu za portret. Dok Cabanel u ovome razdoblju još uvijek ne odstupa od prikazivanja akta pod izlikom mitologije, Bukovac odlučno smješta akt u svakodnevno okruženje te izaziva šok na Salonu.
Krajem stoljeća, Bukovac obolijeva od teške bolesti te počinje gubiti vid. Uvjeren da će umrijeti, postaje fasciniran promišljanjima o smrti i zagrobnom životu te radi djelo Fantazija u kojem prikazuje obješene glave sebe i svoje obitelji. Ipak, zdravstveno stanje mu se poboljšalo, a ubrzo dobiva i ponudu da postane redoviti profesor na praškoj Akademiji te seli tamo sa svojom obitelji.
Alexandre Cabanel rođen je 27. rujna 1823. u Montpellieru kao deveto dijete u siromašnoj obitelji. Od najmlađe dobi Cabanel se isticao kao uzoran učenik te je u dobi od jedanaest godina primljen na podružnicu École des Beaux-Arts u svom rodnom gradu. U dobi od trinaest godina osvojio je stipendiju koja mu je omogućila da nastavi školovanje na podružnici akademije u Parizu. Godine 1841. Cabanel se prijavljuje za stipendiju Prix de Rome koja bi mu omogućila da nastavi školovanje u Rimu, no plasirao se šesti. Iduće godine prijavljuje se ponovno te se plasirao drugi. No, prilikom pregleda radova, tajnik Akademije primijetio je Cabanelov rad te je odlučio pozvati ministra unutarnjih poslova. Kada mu je pokazao Cabanelov rad, ministar se složio da je nedopustivo da Cabanel ne bude odabran te je odlučeno da će iznimno biti dodijeljene dvije stipendije. Za vrijeme svog boravka u Rimu, postaje inspiriran zbirkom poezije Les Orientales Victora Hugoa te radi jedno od svojih ključnih djela, Albaida. Za ovaj portret inspiraciju je pronašao u sljedećim stihovima: Jer bilo joj je petnaest godina, imala je smiješak mio, i voljela me bez zadrške, a kad bi prekrižila ruke na svojim nagim grudima, čovjek bi pomislio - anđeo!
Izložba Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel: Povijesni susret učenika i učitelja jedna je od četiri planirane izložbe posvećene Bukovcu u razdoblju od 2018. do 2020. u gradu Zagrebu, od toga jedina u Umjetničkom paviljonu te jedina koja ga direktno povezuje s njegovim učiteljem. Iako sama koncepcija izložbe ne uključuje jasnu prostornu podjelu između njihovih djela i faza, donosi kompletan i retrospektivan pregled svih faza Bukovčevog opusa, kao i ključna djela Cabanelovog stvaralaštva. Osim više od 120 iznimno vrijednih Bukovčevih djela, izložba je po prvi puta donijela čak dvanaest Cabanelovih djela na ove prostore, među njima i Rajski vrt, djelo u vlasništva Muzeja d’Orsay u Parizu koje se inače posuđuje isključivo za samostalne retrospektive posvećene Cabanelu. Ipak, činjenica da će se u jednome gradu u razdoblju od svega tri godine održati čak 4 izložbe posvećene Vlahu Bukovcu govori sama za sebe te svakako svjedoči o njegovoj iznimnoj popularnosti među širom publikom.
