Valerija Djanješić mlada je umjetnica koja je zvanje magistre edukacije likovne kulture stekla na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2020. godine. Uz svoj edukativni rad redovito izlaže i stvara video radove, kao i multimedijalne instalacije kojima se ovaj tekst bavi. Motiv okvira, shvaćen u najširem smislu, te jasno određivanje granica u kojima se odvija stvaralački proces značajne su karakteristike ranog opusa umjetnice. Izbor Valerijinih radova stoga se temeljio na predstavljanju i razvoju takvog pristupa.
Potaknuta preseljenjem i krajem dugogodišnje veze, umjetnica 2019. godine stvara rad Selidba. Valerija je u izložbeni prostor postavila mnoštvo sivih kartonskih kutija koje se koriste za pakiranje. Postavljene prazne kutije simbolički predstavljaju sve one prešućene stvari koje se nakupljaju u nama i koje nam u pojedinom odnosu stvaraju napetost i osjećaj opterećenosti. Na jednoj od kutija nalaze se slušalice koje su žicom priključene za unutrašnjost. Stavljajući ih na uši, čujemo glas umjetnice koja progovara o osjećajima koje pobuđuje trenutno stanje. Umjetnica iznosi slušatelju svu prtljagu sakupljenu u netom završenom životnom razdoblju i postavlja pitanje što će prtljaga značiti na novom, možda još nepoznatom odredištu.
Proces samoistraživanja nastavio se kroz rad Valerija kao mjerna jedinica prostora. U razdoblju od godinu dana autorica je promatrala svoje svakodnevne radnje i vodila bilješke kako bi razlučila osnovne elemente svoje ličnosti. Rad je prvi puta izložen u jesen 2020. godine u Galeriji Šira, a zatim i ljetos na izložbi Zlatna lubenica 5.0 u sklopu festivala Media Mediterranea. Taj je rad koncepcijski srodan onome umjetnice Mone Hatoum – Corps étranger (hrv. Strano tijelo) – kojim autorica stvara zatvoren prostor u kojem promatrač gleda endoskopske snimke njezina tijela. Za razliku od prostora koji dopušta fizički ulazak, kakav stvara Hatoum, Valerijin rad dopušta samo pogled kroz špijunke na četirima vratima postavljenima jedna do drugih tako da tvore stranice uspravnog kvadra. Kroz svaku špijunku može se vidjeti ekran s videom koji prikazuje jednu sobu u Valerijinom stanu u kojoj umjetnica utjelovljuje jednu od svojih dominantnijih osobina. Promatranjem same sebe umjetnica je pronašla osnovne crte svoje ličnosti koje su pretočene u likove i stavljene u interakciju. U prostor svake „Valerije“ ulaze ostale „Valerije“, nameću se i pokušavaju ispraviti karakteristike one prve. Njihove su kretnje simboličke te iznose želje, interese i strahove umjetnice koji se inače isprepliću duboko iza vidljivog, na jednostavan i čitljiv način.
Valerija Djanješić, Valerija kao mjerna jedinica prostora
Pitanje prostora video je rad inspiriran istraživanjem mogućnosti prostora, a rezultirao je time da je umjetnica u razdoblju od godinu dana promijenila raspored predmeta u svome stanu preko deset puta. Zaustavila se na situaciji u kojoj se kauč nalazi u središtu te je spontano preuzeo ulogu reprezentiranja ostatka stana. Umjetnica propituje koliko se radnji može odvijati u jednom prostoru ako smo na to prisiljeni. Rad se sastoji od mnoštva snimki koje se preklapaju, a na kojima umjetnica na kauču jede, osmišljava rad, piše u bilježnicu i odmara se. Isti prostor postaje radni, kreativni, osobni i intimni. Video je reproduciran na kauču postavljenome u galeriji tako da se virtualna i stvarna razina miješaju. U radu se tematizira virtualna prisutnost koja je u zadnje vrijeme zbog zdravstvene krize postala norma. Koliko god projekcija nanizali na kauč, on još uvijek u suštini ostaje prazan i ne postoji način na koji možemo zamijeniti mnoge posebnosti i prednosti njegove fizičke prisutnosti. Pojavljujući se virtualno, uvijek ostajemo u energiji svojeg prostora što pruža veliku sigurnost. U velikoj mjeri sami oblikujemo našu pojavu birajući kadar kojim smo viđeni. Prateći ideju stješnjavanja prostora, umjetnica propituje naviku da razmišljamo o sebi kao jedinki, a o prostoru kroz koji se krećemo kao raznolikom, iako naše okruženje stabilnije održava karakteristike koje ga čine cjelinom. Zadajući si jedinstven prostor, umjetnica otkriva sebe kao mnoštvo i istovremeno istražuje koliko prostor utječe na njenu koncepciju sebe kao osobe koja supostoji u mnoštvu inačica.
Valerijini radovi posjeduju jednostavnost izraza i razvijenost forme te mi se čini da spoj tih dvaju elemenata čini njihovu glavnu vrlinu i temelj umjetničina rada. Ideje pronađene tijekom istraživanja u umjetničinoj su viziji vrlo jasne i čvrste kako bi mogle ostati nepromijenjene i razumljive kroz zahtjevan stvaralački proces. Ono što na kraju nastaje je umjetnost koja je istovremeno kompleksna i lako čitljiva, jednostavna i posebna.
