Ponekad naslonim dlanove na svoj vrat pa osjetim bȉlo, neko podrhtavanje, mislim da čujem šum i zvukove kolanja tvari pa najednom postanem svjesna sve usklađenosti svoga tijela. Osjećam neprestani ritam svih procesa koji se neumorno odvijaju dok razmišljam o tekućim obavezama, osjećajima onih oko sebe, svojoj ulozi u svijetu ili apstraktnim pojmovima poput umjetnosti. A onda se sjetim da sve ovoga časa jednako tako skladno titra – trava u mom vrtu i život u zemlji, malene životinje u zimskom snu na Sljemenu, mikroorganizmi u dubini oceana. Mogu disati jer diše netko drugi. Tada osjetim da sam dio ekosustava.
Rad mlade umjetnice Teute Gatolin nalikuje na veliku paučju mrežu. Predmeti koje pažljivo i polagano sakuplja i stvara međusobno su povezani u veliku priču koju s marom plete. To je priča o slušanju svijeta oko sebe i pokušajima da zamislimo budućnost drugačiju od one distopijske, kakva nam se često nadaje kao jedina. Teuta svojim radovima ukazuje na mogućnost da promijenimo ustaljene obrasce svoga razmišljanja i govorenja te ih preusmjerimo u narativ o suživotu s prirodom i sustavima u kojima se nalazimo. Premda se takvo nastojanje može učiniti odviše složenim – odakle uopće krenuti? – vrlo je utješno što su svi mehanizmi za dugotrajno življenje s prirodnom i održivo raspolaganje njenim resursima već odavno ovdje. Treba tek zaviriti u drevnu mitologiju ili bajke te prepoznati figuru lukavca kao onu koja vješto upravlja resursima, redistribuira ih, snalažljivo uči, okretno se prilagođava i koristi riječi kako bi pronašla rješenje za nevolju. Tako pripovijedanje postaje ključno sredstvo za razumijevanje sebe kao dijela ekosustava, kao zajednice koja postoji samo zahvaljujući uzajamnosti.
Teutin umjetnički rad svojevrstan je način nošenja s osobnom eko-anksioznošću: „Rad je krenuo iz toga da ja ne znam kako točno da živim na planetu čiji se ekosistem raspada i čiji glavni politički sustav nedovoljno brine za dobrobit većine ljudi koji ondje žive. Ali mislim da smo svi trenutno tu negdje po tom osjećaju.ˮ Upravo taj unutarnji nemir postaje pokretač za zamišljanje i artikulaciju nekih novih modela.
Diplomski rad umjetnice, objedinjen pod nazivom Era presvlačenja paukova, modularni je rad sastavljen od više manjih radova koji se međusobno nadopunjuju, isprepliću i izlažu prema mogućnostima prostora. Mijenjanje hitinskog oklopa paucima predstavlja nužan, ali istodobno po život opasan postupak u kojemu Teuta pronalazi analogiju s preživljavanjem trenutne ekološke krize: „Simbolički, antropocen smatram procesom presvlačenja paukova, u kojem možemo postati ili novorođeni pauk – pričatelj priča, vezitelj događaja i budućnosti – ili njegova stara ljuštura.ˮ
Naime, preživljavanje ere presvlačenja paukova ovisi o empatiji i komunikaciji. Umjetničke knjige naziva Od Zemlje i instalacija Objekti brige svjedoče o Teutinom prepoznavanju jezika i govora kao temelja za življenje održive budućnosti, dok instalacija O drveću i vremenu upućuje na slušanje prirode kako bismo uopće znali što i kako govoriti.
Teuta Gatolin, Od Zemlje (foto: Teuta Gatolin)
Knjige poezije Od Zemlje nastale su intervencijama u esej The Theory of Earth (1788) Jamesa Huttona, jednog od utemeljitelja moderne geologije. Umjetnica odabire ovu publikaciju zbog njezine aure autoriteta koju na ludički način propituje ili barem pokušava utvrditi koliko je čvrsto usidrena. Izvorni sadržaj Huttonove knjige reinterpretira zacrnjujući ili izbjeljujući dijelove teksta, te ga usto ponovno generira ponavljajući određene segmenata ili mijenjajući pojedine riječi po fonetskom ili grafemskom ključu. Njezino je stvaranje i uređivanje intuitivno, oslonjeno na ritam i osluškivanje teksta kao sredstva kojim se dolazi do novih značenja i ideja. Engleski izvornik potom slobodno prevodi igrajući se s izmjenama značenja te prebacujući pojedine uloge iz muškog u ženski rod (primjerice – filozofkinja). Stoga nije neobično što ovom gotovo dadaističkom igrom nastaju novotvorenice kojima bi se mogli izraziti određeni osjećaji, problemi i njihova rješenja ili što se poseže za arhaizmima koji upućuju na to da su odgovori već odavno prisutni u jeziku – ali zaboravljeni. Potreba za odabirom pravih riječi i iznalaženjem nove terminologije očituje se i u Teutinom preuzimanju koncepata svjetovanja (worlding), odnosno bajanja (speculative fabulation) znanstvenice i feministkinje Donne Haraway koje umjetnica nastoji adekvatno prevesti i koristiti u svome radu.[1] Upravo se ti pojmovi odnose na stvaranje drugačijih čitanja u svrhu prilagođavanja promjenama i nošenja s nevoljama u kontekstu ekološke krize.
Uostalom, jezik je najčešće tek međa između mišljenja i djelovanja, a ponekad i djelovanje samo. Način na koji mislimo prirodu i koncipiramo njeno postojanje i ulogu u našim životima – kao nešto odvojeno od nas, od civilizacije, kao zaseban entitet i sl. – Teuti je presudan u stvaranju alternativnog narativa za našu budućnost. Dok autori poput Marka Fishera tvrde da kapitalizam onemogućuje zamišljanje drugačije budućnosti od one unutar sustava (kako dalje bez konstantnog napretka, utrke u radu, pokoravanja tržišta?), [2] umjetnica nastoji potaknuti odmišljavanje takvog scenarija, što je praksa koja zahtijeva vježbu. Umjesto toga, predlaže obuhvatno mišljenje, ono koje će nadilaziti granice sada i ovdje, koji su nam najčešće u fokusu, i sagledavati duboku povijest Zemlje sa svim entitetima koji su ju nastanjivali i koji će ju tek nastaniti. Svijet u kojem živimo svojevrsni je talog vremena i svega što je ono donijelo pa nam svijest o dubini njegovih slojeva omogućuje da apstraktne pojmove poput ekološke krize lakše prispodobimo te da u skladu s njima i djelujemo.[3]
Korištenje jezika za izmaknuće preprekama jedna je od taktika i arhetipskih lukavaca koje umjetnica pronalazi u mitologijama i bajkama različitih civilizacija. Njihova inventivnost, rječitost i okretnost odlike su pomoću kojih dolaze do rješenja i u najnemogućijim situacijama, a koje preuzima i umjetnica spretno subvertirajući dominantne narative, poput onoga geološkog Jamesa Huttona. Repeticije koje stvara u svojim umjetničkim knjigama dio su novog narativa o cikličnosti i dugotrajnosti, narativa koji upućuje na važnost proteklog i postojećeg i koji poziva na sporo čitanje, kontemplaciju i pamćenje. Pretvaranjem znanstvenog diskursa u poetski, Teuta, kako bi nastavila dalje unatoč tjeskobi i narušenim odnosima ekosustava, i sama postaje lukavac koji preraspoređuje resurse i prevrće postojeće strukture.
Osim što ponekad sami zauzimaju oblik teksta, Teutini su radovi duboko ukorijenjeni u literaturu. Ideje i pojmove koje koristi, permutira, modificira, kolažira ili izokreće umjetnica podupire temeljitim istraživanjem humanističke i društvene te prirodoslovne građe. Njezino referencijalno polje izuzetno je široko i interdisciplinarno – ondje se isprepliću misli Donne Haraway, Ursule Le Guin, Marine Warner, Lewisa Hydea, Timothyja Mortona, Arnea Naessa te još barem dvadesetak relevantnih suvremenih autora na koje se spretno i precizno referira. Velika je i razina samosvijesti umjetnice o vlastitom radu. Dugotrajan istraživački proces kojeg karakterizira poniranje u literaturu Teuta naziva podzemljem svoga rada, dok sami radovi predstavljaju njegovu površinu – izdanke koji su niknuli nakon brižnog dohranjivanja.
Ovisno o prostornim zadanostima, te su razine povremeno premrežene i samim postavom. Umjetnica stoga postavlja zidni kolaž misli i ideja o prirodi na koje je naišla prilikom istraživanja, čime posjetitelju rastvara proces nastanka radova. Iznošenjem kolažnog „vizualnog razmišljanjaˮ zamagljuje se granica između kontinuiranog istraživanja i dovršenog rada koji ne trpi daljnje intervencije. Sve je kod Teute otvoreno i spremno za propitivanje pa i knjige poezije Od Zemlje koje ne uvezuje kako bi ostale podatne za modificiranje, komadići drveta u instalaciji O drveću i vremenu koje neće pohraniti, nego će ih vratiti u prirodu nakon njihova „izlagačkog vijekaˮ. Narušava li se time potencijal muzealizacije takvih radova? Možda, no to je samo jedno od pitanja na koje struka još treba dati odgovor adekvatan vremenu i potrebi.[4] Teutini su radovi otvoreni i publici koja je, u maniri osluškivanja okoline, nerijetko pozvana ući u interakciju s njima – dotaknuti ih, okrenuti stranicu, opipati njihovu teksturu te iskusiti značenja koja pruža samo osjetilno opažanje. Transparentnost rada, kao i diskurzivni i radionički formati kojima je umjetnica također sklona, potiču individualno ponovno osmišljanje stvarnosti koja nas okružuje te njene budućnosti.
Teuta Gatolin, Objekti brige (foto: Matija Djanješić)
Instalacija Objekti brige također je manifestacija pletenja alternativnog narativa o empatiji te suživotu s ljudskim i neljudskim entitetima. Središnji predmeti instalacije četiri su deke koje su umjetnica i njena baka zajedno plele zahvaljujući međugeneracijskoj dinamici prisjećanja i učenja tehnika boda te uzajamnoj brizi. Nastale deke Teuta uspoređuje sa spremnicima prvih ljudi (od lista pa sve do vreće) o kojima piše Ursula Le Guin koja ih uzdiže kao heroje prvih civilizacija.[5] Naime, spremnici omogućuju pohranu korisnih, jestivih ili lijepih stvari koje se mogu sačuvati za kasnije, podijeliti s drugima ili iskoristiti za kakvu uzvišenu namjenu i dio su sakupljačke svakodnevice. Priče o spremnicima na prvi pogled nisu toliko atraktivne. Za razliku od njih, objekti nasilja poput štapa, koplja ili mača kojima barataju lovci stvaraju uzbudljive i vjekovima prepričavane priče s likovima heroja i njihovim shematskim putovanjima te s neizostavnim konfliktom u središtu. No što ako priče koje pripovijedamo ne bi bile toliko jednostavne i naivne, ako nasilje ne bi predstavljalo vrhunac prije razrješenja? Možemo li umjesto bodeža zamisliti spremnik kao okosnicu priče, a umjesto heroja pravu osobu? Takvo pripovijedanje ne bi počivalo na aristotelovskom uvodu, zapletu, vrhuncu i raspletu, nego na procesu koji traje. Možemo li uopće pripovijedati priče u čijem se središtu nalaze objekti poput spremnika ili deka, objekti kojima brinemo jedni za druge i svijet oko sebe? Četiri deke koje naizmjenice pletu umjetnica i njezina baka pričaju upravo takvu priču. „Naslov Objekti brige tako nastoji biti direktan pandan herojskim objektima nasilja, želeći oformiti leksik (ovaj puta, doduše, vizualan) kojim bi se moglo ispričati dobru priču o dvjema ženama koje sjede u svom dnevnom boravku, te je jedino što bodu praznina ušice vunenog boda vrškom kačkaliceˮ, piše Teuta u svom diplomskom radu. „Ženski ˮ ručni rad koji pritom nastaje, a koji je povijesno najčešće sveden na upotrebni predmet u prostoru u kojem je stvoren, kako piše umjetnica, ovim radom prelazi u javnu sferu te, noseći narative o emptičnom suživotu, nadilazi svoju partikularnost. Ipak, možda je najsubverzivnija karakteristika ovih predmeta upravo činjenica da zadržavaju svoju pojedinačnu, utilitarnu funkciju: oni snažno progovaraju o potrebi za promjenom civilizacijskih obrazaca mišljenja i pripovijedanja, a istovremeno su obične deke – svakodnevne, trošne, mekane i tople, tragovi nespektakularne ljubavi i brige.
Teuta Gatolin, O drveću i vremenu (foto: Šimun Bućan)
Instalacija O drveću i vremenu nalikuje vježbi iz percepcije duboke starosti Zemlje. Dokumentarne snimke koje se prikazuju na zidovima nastale su kroz tri godišnja doba na posječenim čistinama u šumi smještenoj u podnožju Žumberačkog gorja. Jednoj se čistini umjetnica često vraćala privučena osjećajem posebne povezanosti te je ondje prikupljala prirodne materijale poput bilja, lišća, kamenčića i gline. Ti su materijali kasnije uklopljeni u Objekte brige, čime dodatno dolazi do izražaja isprepletenost radova i njihovo zajedničko korijenje zbog kojeg niti jedan od njih ne čini u potpunosti zatvorenu cjelinu. Na čistini umjetnica pronalazi i komadiće drveta otkinute sječom koji ju podsjećaju na mijenjanje oblika kontinenata kroz Zemljinu povijest. Drveće, koje godovima lako otkriva svoju starost, potiče kontemplaciju o vremenu koje se nalazi oko nas, koje može počivati u našim rukama. „Razmišljala sam znači li svaki taj komadić za mene vrijeme koje mogu dotaknuti – svaki je komadić imao određeni broj godova, prema kojima sam tako u ruci mogla držati 12, 28, 56 ili neki drugi broj godinaˮ, piše umjetnica. Manje komadiće u narednim mjesecima ručno obrađuje, a oni služe kao poticaj za vez poznatih prakontinenata Zemlje, dok veće cjepanice odrezane u punom krugu koristi kao matrice za otiske. Nakon prerade komadića drveta i dovršetka veza, Teuta izlaže radove u prostoru čistine: „Htjela sam šumi pokazati što sam napravila od onoga što sam od nje uzela.ˮ Poštujući prirodu kao entitet, suradnika koji doprinosi nastanku umjetničkog rada, umjetnica radi svojevrstan spontani performans s prirodom i za prirodu. Premda višesatnoj izložbi nije nazočila publika, osim troje gljivara u prolazu, tim se postupkom otkriva odnos uzajamnosti karakterističan za izvedbene umjetničke prakse: „Moj način rada s fizičkim materijalima je taj da ih pokušavam slušati. Kada kažem slušati, mislim na dosta somatskih praksi koje sam imala sreću naučiti od [aktera] nezavisne plesne scene u Hrvatskoj. Pokušavam slušati materijale u smislu [razumijevanja] što oni trebaju, kakav objekt trebaju, kakav oblik trebaju te kakve su onda relacije između mene i tih materijala. Možemo li se nekako sprijateljiti ili imamo problem i osjećamo tjeskobu, ali [odabiremo] biti prisutni. Performativnost u mom radu je više u vezi nekog dopuštanja materijalima da imaju [svoj] prostor u radu i da se ja prilagodim njima gdje je to potrebno.ˮ
Pred Teutom je duga godina. S Erom presvlačenja paukova ide na mini turneju po hrvatskim krajevima gdje će, kaže, bajati ekologiju. U svibnju rad izlaže u splitskoj Galeriji Loggia, a već u lipnju u Galeriji Flora u Dubrovniku. Slijedi Gradska galerija Striegl u Sisku te u rujnu izložba u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo u organizaciji udruge ProjektOr. No u planu su i novi radovi, radionice i druga hibridna događanja: „Veseli me što radim i na nekim novim produkcijama s divnim ljudima koji uključuju Martinu Kontošić koja je, između ostalog, super intuitivna pa je s njom jako ugodno raditi. To ćemo prezentirati u travnju u Galeriji Nova. Također, mislim da neće moći proći godina bez barem male suradnje s organizacijom koju zovem svojom spirit animal, a to je glitch ekipica iz umjetničke organizacije Format C i njihova genijalna Dina Karadžić.ˮ
Ipak, za umjetnost je potrebna i dokolica, pogotovo za onu umjetnost koja nastaje u tišini i slušanju šaputanja prirode: „U studenom kad sve završi bit ću vesela, ali umorna! Doduše, dio ljeta sam odvojila da ne radim ništa osim šetanja po šumi sa psima i gledanja suncokreta kako rastu. Jako ću uživati u toj dokolici.ˮ
