Priroda se kao glavni motiv u umjetnički rad Klare Burić protkala u vrijeme kada nam je izravno dala do znanja da smo potpuno nemoćni pred njezinim silama. Bilo je to u godini u kojoj smo ostali zatvoreni u svojim domovima, a istovremeno nas se uvjeravalo da se tako štitimo, sve do trenutka u kojemu su nam vlastita četiri zida bila prodrmana, podsjećajući nas na krhkost života i nepostojanje stvarna skloništa. Oslonac i distrakcija tada su se nerijetko tražili u društvenim mrežama, a upravo je na jednoj od njih Klara naišla na podcast koji joj je na poetičan način dočarao jedinstvene arome jedanaest različitih vrsta drveća te načine na koje se one miješaju s fosilnim gorivima i ljudskom okolinom.
Odonda je počela dublje promišljati o ljudskome odnosu prema prirodi i o mehanizmima kojima se njezino odsustvo nadomješta, najčešće stvarajući umjetne supstitute. Jedna od takvih zamjena svima je poznati zeleni WUNDER-BAUM, osvježivač zraka za automobile u obliku bora. Klara ih je postavila 120 na ogoljene grane drveća zagrebačkoga Botaničkog vrta usred zime, stvarajući pritom simulaciju zelenila i sintetičkoga mirisa proljeća. Tom je site-specific instalacijom naziva Frühling na jednostavan, ali značajan način ukazala na problem komercijalizacije prirode i eksploatacije njezinih resursa. Ironičnom notom umjetnica ukazuje na apsurd surogata prirode, za kojom uvijek žudimo. Propituje mogu li te umjetne tvorevine doista zamijeniti prirodu koja nestaje i može li se taj oskvrnjeni odnos čovjeka i prirode dovesti u ravnotežu. Rad je nastao u sklopu projekta Matrice: Botanika, čija se izložba održala u Galeriji SC u svibnju ove godine.
Klara Burić, Frühling
Instalacija Arhiv pogleda realizirana je 2020. godine u Park-šumi Tuškanac. Izložena je iste godine na završnoj izložbi studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Danu otvorenih vrata CASH & CARRY sljedeće godine. Tim radom umjetnica nastoji uspostaviti emocionalnu povezanost čovjeka i prirode, i to prenesenim pogledom šume putem njezinih rana odnosno mjesta na kojima su odrezane grane drveća. Naime upravo je na te osjetljive dijelove utiskivala glinu te dobivene otiske lijevala u gipsu kako bi ih naposljetku utisnula u šest dvometarskih visećih skulptura. Tako nastalim okolikim oblicima Klara empatijom uspostavlja emotivnu povezanost šume s promatračem. Istovremeno skulpture nadomještaju osakaćeno drveće i osvješćuju ograničenost prirodnih resursa koje, naviknuti na stanje obilja, ponekad nismo dovoljno svjesni. Koristeći smolu, prirodni materijal kojim se drvo liječi, umjetnica ukazuje na to da se odnos čovjeka i šume može izliječiti. U konačnici, drvo kao materijal iznimno nam je potrebno, što sječu šuma čini neizbježnom, no trenutačni pristup samu činu i prekomjerno iskorištavanje toga dragocjenog resursa ostaje teško rješiv problem.
Klara Burić, Arhiv pogleda
Klara: „Ne bih voljela svojim radovima pružati jednosmjernu priču, zbog čega uvijek nastojim prikazati crnu i bijelu stranu, negativnu i pozitivnu. To me motivira da i ja naučim nešto više. Biram teme koje me jako zanimaju, pa prije nego krenem s radom moram pročitati nekoliko knjiga i članaka. Također uz taj cijeli proces lijepo mi je izrađivati stvari rukama. Iako, tko zna, trenutačno me takav način izrade rada zanima, no možda će mi za godinu dana biti draže crtati. Ono što bih voljela postići jest estetska privlačnost radova. Zaista se trudim da sve što predstavim bude i izgleda relativno lijepo, ali isto tako da posjetitelji nešto nauče u vezi s time, da se s time emocionalno povežu i da moje radove mogu lako razumjeti. Najvjerojatnije ću još puno morati raditi na tome da mi radovi budu razumljiviji i pristupačniji jer ne bih htjela da ih može razumjeti samo netko tko je o tome već mnogo čitao i proučavao.“
Iako su briga za okoliš i bavljenje ekološkim problemima postali pomodne teme u prevladavajućim medijima, opća svijest pojedinaca o ozbiljnosti situacije još uvijek nije na poželjnoj razini. Naime osim pandemije koronavirusa s kojom se suočavamo istovremeno se događa pandemija koja je zahvatila šumsku zajednicu hrasta kitnjaka i pitomoga kestena na tlu Banovine. U radu Miris kao surogat Klara se bavi odumiranjem vrste pitomoga kestena kojega izjeda parazitska bolest i njegovim nestankom zbog uvođenja invazivnih vrsta. Obnova i pomlađivanje bolesnih kestena nije jednostavan proces, zbog čega se kesten zamjenjuje otpornijim hrastom kitnjakom. Nakon dugotrajna istraživanja šumâ i postavljanja pitanja o tome kako poboljšati nastalu situaciju i savjesnije gospodariti umjetnica je osmislila modele mladicâ pitomoga kestena za 3D-print, a sintetizirane mirise zelenila dobila je kao sponzorstvo od nekoliko tvrtki iz SAD-a koje se bave njihovom proizvodnjom. Miris kao surogat rad je u nastajanju, a konačni će se rezultat moći pogledati u Galeriji Karas sljedeće godine.
Klara Burić, Miris kao surogat
Proces je pojam koji uvelike opisuje Klaru, njezin pristup radu i njezin opus, što i sama priznaje: „Smatram da [rad] neće biti dovoljno dobar ako se požurim i da neću moći toliko ući u njega i u temu. Radim dosta precizno, pogotovo kada je riječ o skulpturama ili crtežima, ali na trenutke pomislim: „Jao, zašto sam toliko spora?! Mogu li ja to malo brže?“ No pokušavam ostati racionalna i prihvatiti činjenicu da je takav moj proces rada, barem trenutačno, i da mi treba vremena.“
Predanost i ustrajnost vrline su dostojne hvale. Ipak, u umjetničkim se krugovima često više hvali hiperprodukcija, pa čak i kada ona znatno utječe na kvalitetu radova. U vremenu u kojemu se totalitet počeo fragmentirati poput sposobnosti naše koncentracije osjećaj izoliranosti od sadašnjega trenutka postaje sve veći, potpomognut uranjanjem u lažno, inscenirano i virtualno, koje nas odvaja od onoga iskonskog i prirodnog. Samodostatnost mijenja percepciju o vrijednostima u suvremenu društvu, u kojemu su mladi sve više bombardirani jedino konačnim proizvodom i sažetim informacijama, razvijajući pritom nestrpljivost u ostvarivanju ciljeva. U kontrastu s time Klarin rad djeluje gotovo meditativno i umirujuće, izaziva ljudski ego i prizemljuje ga. Navodi promatrača na promišljanje o vlastitu sustavu vrijednosti i bez osuđivanja ukazuje na manje vidljive probleme današnjice. U okruženju koje promiče individualizam i otuđenost te popularizira brze rezultate i prividni, lažni uspjeh bitno je unijeti promjenu i ljudski odnos s prirodom pomalo vratiti u ravnotežu, izvan privida ekrana i vlastitih četiriju zidova.
U razgovoru s Klarom dotakle smo se i književnosti, prisjećajući se knjige Walden – život u šumi, memoara transcendentalista Henryja Davida Thoreaua, koji je dvije godine odlučio živjeti u domu koji je sam sagradio izvan civilizacije, pored istoimena jezera. Težeći ravnoteži između duhovnosti i divljine, Thoreau daje zaključiti: „Prirode nam nikad ne može biti dovoljno. Mora nas osvježiti prizor neiscrpive životnosti, neizmjerne i titanske pojave, morska obala s olupinama, divljina sa živim i usahlim stablima, olujni oblak i kiša koja traje tri tjedna i izaziva poplave. Moramo svjedočiti prestupanju vlastitih granica i nekom životu koji slobodno pase ondje gdje mi nikad ne lutamo.“ [1]
