Svjedoci smo pojave novih bića na Zemlji koja su već osvojila sve kontinente i većinu ekoloških niša. Nailaze u jatima, vjetrometina su, premještaju se bez napora na velike udaljenosti. (…) Zaposjele su golem komad Zemlje – od velikih raskrižja autocesta do skrovitih plaža, od opustošenih parcela pred supermarketima pa sve do stjenovitih obronaka Himalaje. Na prvi pogled djeluju nježno i slabo, ali to je varka – dugovječne su, skoro neuništive; njihova nestalna tijela razložit će se za nekih tristo godina. (…) Nikada nismo imali posla s tako agresivnim oblikom bivstvovanja. Neki u metafizičkom zanosu smatraju da njihovu narav čini osvajanje svijeta, zaposjedanje kontinenata; da predstavljaju čistu formu u potrazi za sadržajem, koji im smjesta dosadi, pa se bacaju natrag u vjetar.
Plastične vrećice. Ovako o njima u romanu Bjeguni piše nobelovka Olga Tokarczuk. Poljska književnica i aktivistica u toj prozirno-šarenoj tvorevini pronalazi najnoviji impuls evolucije koji podrazumijeva odustajanje od sadržaja unutrašnjosti jer ono od čega se ta tvorevina sastoji isključivo je vanjski omotač i vlastita površina bez ičega iznutra. Prizvuk koji ovaj ulomak, kao i gotovo svaki diskurs o plastičnim vrećicama, nosi negativan je i promatra ove jednokratne i često neizbježne spremnike kao borce na prvoj liniji sustavnog uništenja planeta i živih organizama, a u nekim se dijelovima svijeta ustraje u njihovoj potpunoj zabrani. Plastični su materijali u prostor umjetnosti ušli prije stotinjak godina, a cilj najvećeg broja umjetnika, koji danas uzima upravo plastične vrećice kao polazišnu točku svojih radova, jest ekološko osvješćivanje i reciklažna misao u pozadini njihovih koncepata. Među njima ipak još uvijek postoje oni koji se derivatima plastike posvećuju upravo zbog nje same, tražeći puteve kojima bi se maćehinski odnos prema ovom materijalu izdignuo iz konteksta pukog smeća i pridao mu punopravnu vrijednost. Jedna od njih je i Jelena Bogdanić.
Voljela bih kada bi sve bilo od plastike. I to napravljeno od bačene plastične vrećice. Fascinira me čvrstoćom i adaptabilnošću pa ju kroz nepredvidljiv i opasan proces preobražavam. Topim ju, šivam, trgam i preslagujem. Stvaram plastične forme i plastične ambijente u kojima je pojedinac jedina organska materija.
Plastika se u kiparskom svijetu Jelene Bogdanić jasno izdignula iznad svih drugih materijala, a plastičnu bismo vrećicu koja se vijori na vjetru mogli lako zamisliti kao zastavu njezinog sadašnjeg i budućeg svijeta. Ona ne vjeruje da kao pojedinac može očistiti Zemlju od plastike niti ponuditi rješenje kapitalnog problema kao što je zagađenje planeta, ali činjenica je da to niti ne pokušava. Svoj izričaj u likovnosti plastike počinje graditi 2019. godine kada po povratku u Zagreb sa studentske razmjene u Beogradu dobiva ideju o plastičnom platnu nastalom na posebno osmišljenoj i konstruiranoj tkanici. Upravo će ona ujedno označiti i početak Jeleninog umjetničkog istraživanja koje u središtu ima korelaciju tradicijskih društvenih običaja te njihove transformacije u kontekstima današnjice. Autorica tako svojom Plastičnom tkaninom (2019.) priziva prošla vremena ručnog tkanja materijala koje je danas gotovo u potpunosti zamijenilo ono strojno, jedan od najvažnijih kotača u masovnoj i ekološki neprihvatljivoj pretjeranoj proizvodnji odjeće. Taj joj proces otvara sasvim novi pogled na široki potencijal uvrštavanja plastike u njen kiparski rječnik.
Pitanje neophodnosti skrovišta u životu svakog živog bića, koje je i jedno od temeljnih ljudskih prava i potreba, Jelena Bogdanić dotiče vraćajući se ponovno u povijesna razdoblja iz kojih odabire šator – konstrukciju pokretne nastambe koja se ubraja među prve čovjekove rezidencijalne strukture uopće. Njegovi inicijalni oblici datiraju i desecima tisuća godina u prošlost, a radom T-01 (2020.) autorica pokušava spoznati odgovore na aktualnu problematiku težine pronalaska mogućnosti za samostalan život mladog čovjeka u vlastitom prostoru. Zbog svoje izdržljivosti i otpornosti, plastika se i u ovoj instalaciji nameće kao idealan materijal za krojenje šatorskih krila koji bi, prema autoričinoj koncepciji, suprotno od razarača planeta, ovdje mogao predstavljati kvalitetno sklonište i sigurnost.
Najrecentniji je rad Jelene Bogdanić predstavljen na grupnoj izložbi Matrice: Botanika u Galeriji Studentskog centra u svibnju ove godine, a na temu umjetničkog eksperimenta s biljkama, ova umjetnica dovitljivo je odgovorila stvaranjem Plastičnog herbarija. Umjesto od biljaka prešanih među listovima papira, što tradicionalni oblik ovakvog načina čuvanja podrazumijeva, ovaj je herbarij sastavljen od peglanog plastičnog bilja unutar listova tanke jednokratne plastične ambalaže, a tim se ironičnim postupkom autorica nastoji osvrnuti na kontradiktorne radnje koje ljudi često poduzimaju s ciljem proučavanja prirode i ekološke zaštite koja najčešće u svojoj srži biva ponajprije antropocentrična. Ipak, plastični bi se herbarij mogao sagledati i izvan simboličkog pozivanja na prirodne materijale za čije je čuvanje i konzerviranje potrebna posebna pažnja jer je upravo takav pristup možda prijeko potreban i toliko općeomraženom materijalu kao što je plastika. Bez obzira na to što je prošlo dosta vremena otkako su, primjerice, Bauhausovci 1920-ih krenuli s uporabom plastike u umjetničkoj praksi, na čijem čelu László Moholy-Nagy plastične elemente inkorporira i u slikane površine, a konstruktivist Naum Gabo započinje s istraživanjem različitih plastičnih materijala stvarajući svoje elegantne skulpture od celuloznog acetata, današnje konzervatorske prakse još uvijek nisu sasvim sigurne u proceduru i tehnologiju čuvanja plastičnih umjetničkih djela. O tome najbolje svjedoči nedavan slučaj transformacije upravo Gabove plastične skulpture unutar fundusa velikog Tate-a kada je prije svega desetak godina objavljeno kako je nekoliko njegovih radova iz gotovo nepromijenjenog stanja odjednom počelo propadati do neprepoznatljivosti, što je rezultat nedovoljnog poznavanja materijala zbog kojega mu se i nije mogla pružiti odgovarajuća zaštita. Iako se kod, primjerice, plastičnih vrećica povrh svega želi doći do rješenja njihovog uništenja, a toj se izdržljivosti pristupa gotovo isključivo kao neprijateljskoj karakteristici, u umjetničkom je prostoru taj materijal u potpuno suprotnom položaju. Radovi Jelene Bogdanić potencijalnu poetiku plastike izravno naglašavaju te u fokus podjednako stavljaju njezin moćni potencijal i njezinu delikatnu stranu koju, poput nježnog bilja u herbariju, treba tretirati s oprezom i pažnjom. Kolektivna svijest gotovo jednoglasno u javnom diskursu o plastici govori osuđujućim tonom, stoga hrabro isticanje njezinih izazovnih i privlačnih strana ovu autoricu pozicionira među rijetke istomišljenike u likovnom, ali i u drugim ambijentima. Jedna od najsnažnijih potvrda prisutnosti plastičnih materijala pojavljuje se početkom stoljeća kada skupina stručnjaka okupljena na Međunarodnom geološkom kongresu u Cape Townu po prvi puta iznosi tezu o izlasku Zemlje iz epohe holocena ulaskom u novu geološku eru kojoj su ime skovali osvajač Nobelove nagrade – kemičar Paul Crutzen i biolog Eugene Stoermer.
Riječ je o antropocenu, koji je, prema njihovom mišljenju, započeo sredinom dvadesetog stoljeća kada se počeo bilježiti ključan porast utjecaja ljudske djelatnosti na ekosustav koji biva nepovratno izmijenjen. Iako je novopredloženo razdoblje naišlo i na afirmativne i na negativne stavove, činjenica o prisustvu čovjekovih tvorevina – čestica teško razgradivih struktura u posljednjem geološkom sloju Zemlje – očita je i neopovrgljiva. Među najrasprostranjenijim materijalima proizašlim iz čovjekovih pogona, koji su u novim slojevima najprisutniji, upravo je plastika. Prihvaćajući tu ideju kao realnost našeg vremena te misao o tome da se pojedinac nikada neće moći izboriti s gigantskim zagađivačima u ekološkim bitkama, Jelena Bogdanić ne trudi se plastici udahnuti novi život sa stajališta njezine neizbježne žrtve, već joj, nasuprot tome, svakim svojim radom probija put k nekoj novoj percepciji i prihvaćanju. Kiparski se jezik temeljen na plastici u antropocenskoj sadašnjici doima sasvim logičnim, a ta se umjetna materija, kroz nježnost i ljudskost pojmova herbarija, skloništa ili zanatske vještine, najednom čini prirodnom i bliskom, bez obzira na sve njezine negativnosti koje su neupitno prisutne.
Umjetnička djela ove autorice realno progovaraju o sadašnjem vremenu, ali utječu i na stvaranje možda senzibilnijeg ambijenta za plastične materijale u skoroj budućnosti. Vraćajući se etimološki u povijest plastike, kao riječi koja dolazi iz grčkoga u kojem izraz plastikos označava nešto što ima sposobnost mijenjanja i oblikovanja te je kao takav prisutan u umjetničkom vokabularu puno prije pojave same plastike kao materijala, umjetnost ove autorice dokazuje da kiparska vještina od svojih početaka do danas uvijek iznova traži načine kako nešto daleko i hladno preobraziti u intimno i podatno. Samo u tom svijetu kamen može savršeno dočarati toplinu ljudskog pokreta, a najlonska vrećica bez problema može biti postavljena na mjesto brižno čuvanog cvijeta. Možemo biti sigurni da će uokvirena u galerijskom prostoru ipak puno teže završiti u kljunu neke ptice ili nasukana na morskom žalu.
