Vanja Šolin — Resonance

Serija fotografija pod nazivom Resonance, snimanih 2013. godine u Parizu predstavljena je u zagrebačkoj galeriji Greta tijekom jednog dana, 29. veljače. Na postavu je desetak diptiha, a svaki diptih prikaz je suvremene arhitekture bez prisutnosti ljudi uz fotografije pojedinca s naglaskom na njegovoj izoliranosti u gužvi koja nije nužno prikazana, već implicirana samim monumentalnim prostorom arhitekture koja ga okružuje ili se nastavlja u drugom dijelu diptiha. Naslov izložbe, Resonance, odaje to suzvučje unutar parova diptiha, ali i kod samog promatrača koji s lakoćom spaja parove te u njima pronalazi umjetnikovu potragu za potisnutom funkcijom i ulogom pojedinca unutar neoliberalnog kapitalizma.


Fotograf i kustos, Vanja Šolin, odlučio je izložiti fotografije na aluminijskim pločama kako bi postigao dojam trodimenzionalnosti odvajajući ih od zida. Time je možda uspio odjednom naglasiti njihovu prostornost, a istovremeno ih učiniti potpuno dvodimenzionalnima ostavljajući sirov bijeli okvir oko svakog diptiha i razbijajući bilo kakve naznake ‘prozora u sliku’. Iako sam umjetnik smatra da je upravo izjednačavanjem fotografija, bez obzira na dimenzije, unutar jednakog okvira učinio ulazak u prikazani prostor lakšim za promatrača, zapravo je olakšao udaljavanje od prikaza i, na taj način, shvaćanje ideje koja stoji iza njih.

Redoslijed fotografija postavljen je intimistički: određen je umjetnikovim osobnim iskustvom boravka u Parizu od 2006. godine do danas, a koje se temelji na njegovoj potrazi za značenjem odnosa suvremene arhitekture i pojedinca. Naglasak je stavljen na multikulturalnost pariških ulica i dijelova grada poput La Défense, novog poslovnog dijela koji uglavnom ostaje praznim nakon radnog vremena.

Diptih koji se ističe zasigurno je spoj fotografije naslikanih ptica i fotografije zelenila stabala s obzirom na to da prikazuje životinje, ali ne naslikane, već žive. Šolin objašnjava zašto baš takav spoj: ‘Situacija s pticama vrlo mi je značajna i draga zato što prostor ne nastanjuju isključivo ljudi. Naslikane ptice su na neki način živa bića koja se vide, a s druge strane se čuju – nigdje nisu u realnom aspektu; nisu živući segment nego su imaginarni, gotovo metafizički. Meni su takve situacije zanimljive – tražim ih ondje gdje nema ljudi, gdje ima nekog duha: ima ljudi koji prolaze, ima prošlosti, ima razloga.’ Fotograf cilja na osjećaj prisutnosti, a ne na samu prisutnost; zato naslikane ptice i prikaz stvarne krošnje služe kao najjasniji odjek te ideje unutar postava. Ptice svakodnevno čujemo i njihova prisutnost je sigurna, ali isto tako, u svakodnevici nemamo vizualni dokaz njihovog postojanja.

Foto: Vanja Šolin