Mlada slovenska umjetnica Neža Knez je u travnju 2019. godine na izložbi pod naslovom Studije prostora u zagrebačkoj Galeriji AŽ predstavila svoja tri osebujna rada; Rupa (2016.), Kvadrat (2018.) i Autobusna stanica (2019.). Posljednji i najnoviji rad, Autobusna stanica, ciklus je fotografija koje su bile izložene na ulazu u prostor galerije. Umjetnica je koncept osmislila i napravila posebno za Galeriju AŽ zato što je bila inspirirana njenim prostorom. Osim prostora, lokacija galerije na periferiji grada je, u okruženju industrijskog pejzaža benzinskih postaja i oronulih tvornica, kao stvorena za tematiku radova Neže Knez. Tema svih triju predstavljenih radova je otvoreni, vanjski prostor, no osvrt će se fokusirati na radove Kvadrat i Autobusna stanica zato što je u njima element urbanog prostora posebno naglašen te zato što, u slučaju poznavanja konteksta nastajanja, nose simboliku.
Rad Kvadrat nastao je tijekom autoričina dvomjesečna boravka u New Yorku 2018. godine u sklopu programa Nagrade OHO. U umjetničkom projektu, izloženom u zatvorenom, uvelike ograničenom prostoru galerije, radi se o seriji fotografija istog kvadrata pločnika u New Yorku i video snimci kvadrata pločnika. Izložena serija fotografija i video uradak predstavljaju tek fragment autoričinog iskustva i njenog aktivnog umjetničkog pristupa tumačenja urbanog prostora višemilijunskog velegrada. Tijekom boravka u New Yorku, umjetnicu je zaintrigirao način na koji se pločnike svakodnevno čisti pa onda ponovno svakodnevno prlja ljudskim koracima i opušcima cigareta. Stoga je osjetila inspiraciju da se i sama umjetnički angažira oko jednog kvadrata pločnika koji se pojavljuje kao glavni motiv u njenoj koncepciji izložbe. Svakog je dana tijekom boravka u gradu pomno i pažljivo prala taj dio pločnika kao što bi to radio i ulični čistač.
Njeno je djelovanje, odnosno performans art, u tim trenucima pretvorilo običan, čak i ružan dio gradskog prostora u živuće umjetničko djelo te je time zaintrigirala i prolaznike. Slike izložene u galeriji u suštini su samo niz crno-bijelih fotografija kvadrata pločnika na bijelom zidu u kojima je naglasak na dvodimenzionalnosti prikaza pločnika. No, one su obogaćene kontekstom i idejama koje stoje iza umjetničine koncepcije i transformirane su stoga u nešto više; kvadrat pločnika više nije samo prljavi njujorški pločnik, nego je polazna točka za promatranje užurbanog svijeta oko sebe. Taj kvadrat bio je samo anoniman, beznačajan dio grada na koji nitko nije obraćao pažnju, ali autoričinom intervencijom status mu je izdignut i time prestaje biti beznačajan i postaje dijelom umjetničkog rada. Za čišćenje kvadrata vežu se repetitivnost i čekanje jer je svakog dana autorica prala isti prostor koji bi tijekom dana bio opet zaprljan te je na neki način ritam njenog dana bio obilježen čekanjem sljedećeg jutra kada bi se opet strpljivo mogla posvetiti tom istom komadiću pločnika. Dok je kvadrat samo polazišni motiv autoričina promišljanja o prostoru u kojem se nalazi, cijeli njen projekt vezan je za prostor New Yorka i proces nastajanja umjetničkog djela koji je, zahvaljujući fotografijama, zabilježen kao trenutak u vremenu.
Drugi rad u kojem autorica promišlja o urbanom prostoru oko sebe je Autobusna stanica, nastao posebno za Galeriju AŽ. Iz autoričinih prikazanih radova daje se zaključiti da je jako vezana za prostor i da joj određeni prostor lako može biti izvor inspiracije, a samim time umjetnica pokazuje da je vezana i za određen trenutak u vremenu zato što se urbani prostor konstantno mijenja i ne može ga se zaustaviti u svakodnevnoj užurbanosti.
Rad Autobusna stanica sastoji se od niza fotografija koje prikazuju poglede s autobusnih stanica u Zagrebu na potezu od središta grada do periferije na jugoistoku. Iako prikazuju relativno slične poglede na urbani prostor koji su pred promatračima na autobusnim stanicama, ove fotografije stvaraju gradaciju, niz prikaza koji su naizgled slični, ali koji se postepeno mijenjaju. S tom dnevnom promjenom urbanog prostora umjetnica stvara rad s kojim se gotovo svatko može povezati tko živi u velikom, užurbanom gradu. Unatoč kaosu i brzini koji naizgled karakteriziraju velike gradove, a koje je futurizam slavio i koristio kao inspiraciju, čovjek u velikom gradu svakodnevno se susreće s čekanjem: čekanjem na prijevozno sredstvo ili čekanjem pred semaforom; gradski čovjek naprosto se mora pomiriti s čekanjem kao dijelom njegovog rituala življenja u velegradu.
Autorica u radu prikazuje fascinaciju čekanjem i vidi to kao priliku da se promatra urbani prostor oko nas. Čekanje je naizgled gubitak vremena, ali ako se ono iskoristi kao prilika za svjesno promatranje svijeta, bivanje u trenutku te svjesnost o prolaznosti trenutka i njegove ljepote, onda na prvi pogled dosadno čekanje dobiva posve novu dimenziju te čak postaje dragocjena, mirna oaza u užurbanom životu u velikom gradu. Fotografije je autorica popratila dvama citatima napisanim na zid crnom bojom, čime ne samo da prenosi poruku, nego također podsjeća na sve što je napisano u svijetu oko nas; na natpise i grafite koje vidimo posvuda, a koje čak toliko više ni ne primjećujemo.
