Izložbom u Etnografskom muzeju u Zagrebu splitska umjetnica Tisja Kljaković Braić (1979.) vratila se nakon dvije godine na zagrebačku umjetničku scenu. Izložba „ONI“  otvorena je 23. travnja 2024. u sklopu postava „Intimni prostori svakodnevice“ Etnografskog muzeja. On propitkuje aktualne teme iz svakodnevice, a djela splitske karikaturistice tu tematiku dodatno kontekstualiziraju i tako ga upotpunjuju.

Dosjetljive karikature preuzete su iz umjetničine istoimene knjige, a bave se svakodnevnim situacijama iz bračnog života. Knjiga ilustracija „Oni“ objavljena je 2018. kada je Kljaković Braić bila još relativno nova na sceni. Naime, do tada objavljivala je svoje karikature samo na društvenim mrežama, a onda je odlučila ukoričiti ih u knjigu po kojoj je postala poznatija široj publici. U međuvremenu objavila je i drugu knjigu ilustracija „Oni 2“, roman „U malu je uša đava“ i knjigu za djecu „Pita moja mama imate li jedno jaje“. Svoja je djela do sad izlagala na tridesetak skupnih izložbi te četrdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu.

Na ovoj izložbi umjetnica je svoje karikature iz knjige „Oni“ dodatno obogatila bojom. Ipak, one su ostale jednostavne, a detalji svedeni na minimum, kao što je to i karakteristično za ovu umjetnicu. Karikature su smještene u crne okvire i oblikuju dvostruku polukružnu kompoziciju prostora oko stola koji se nalazi u središtu prostorije. Stol je dio postava „Intimni prostori svakodnevice“, no na otvorenju izložbe nudio je oslikane tanjure, majice i knjige s motivima iz karikatura umjetnice. Majice, torbe i „pjate“ inače dizajnira Igor Braić, umjetničin muž.

Crtež je u izložbi Tisje Kljaković Braić gotovo u potpunosti reduciran na liniju i priča priču o svakodnevici Njega i Nje. On je viši i izduženiji te mirniji u svojim pokretima, dok je Ona niža i jača s dinamičnijim pokretima. Oboje su uglavnom u donjem rublju, a radnja se većinom odvija kod kuće. Ta dva faktora pridonose naglašenoj opuštenoj domaćoj atmosferi koja upotpunjuje tekst na dalmatinskom dijalektu. Umjetnica upravo kroz odnos slike i teksta omogućuje gledateljima iščitavanje željenog tona i intonacije teksta postižući time audiovizualnu dimenziju u svojim radovima.

Ljepota izložbe pronalazi se u činjenici da umjetnica obrađuje svakodnevne teme u kojima se svatko može prepoznati. Naime, obrađuju se banalni svakodnevni trenutci koji obično prolaze bez primjećivanja, a zapravo su upravo oni ti koji čine život lijepim. Tako Oni zapravo postaju mi. Kao što opis izložbe navodi:

„Izloženi radovi Tisje Kljaković Braić, njezine duhovite karikature bračnoga para kojima bilježi svakodnevicu ilustriranu s puno humora, karakterističnoga za dalmatinski mentalitet, ali u kojemu se svi pomalo prepoznajemo jer o pojedinim prikazanim „situacijama“ imamo i svoju osobnu priču. Te osobne priče rado prepričavamo jer su nam smiješne i želimo ih ne samo ponovno prepričati svojoj obitelji, nego podijeliti i s našim prijateljima, dragim osobama. No, te priče imaju puno dublji smisao i značenje jer one bilježe sjećanja na proživljeno osobno iskustvo i na taj ih način čuvaju kroz pripovijedanje o obitelji, bakama i djedovima, onima koji više nisu s nama, ali su kroz tu priču ovdje i dalje s nama žive. [...] Tisja progovara o međuljudskim odnosima, o našim manama i kvalitetama, ali i o reakcijama na neke aktualne događaje koje čitamo i gledamo s osmijehom na licu, prisjećajući se i vlastitih zgoda i nezgoda, svoje obitelji i nekog minulog vremena.“

To vodi do toga da izložba privlači i širu publiku od isključivo one likovne, a upravo su sitnice iz svakodnevnog života, dnevne rutine i humoristične zgode one koje mame osmijeh na lice posjetiteljima ove izložbe te ju čine pristupačnom svim društvenim skupinama.

No, nažalost, upravo je ta jednostavnost i bliskost karikature publici ono što često vodi tome da se na karikaturu gleda kao low-brow likovnu vrstu. Hrvatska povjesničarka umjetnosti Lovorka Magaš Bilandžić navodi: „Razlozi su za takav marginalizirani položaj karikature brojni – ona se dugo percipirala kao manje važan medij, niži u odnosu na visoku, elitnu umjetnost.“[1] To je dovelo do toga da se karikaturu (pre)dugo svrstava u drugi plan. No, Magaš Bilandžić navodi i da je „proteklih desetljeća došlo do promjene rakursa odnosno pojačanog interesa za različite oblike vizualnih komunikacija, pa tako i svijesti da je karikatura fenomen masovne kulture koji ne treba analizirati prema kriterijima visoke umjetnosti.“[2]

Ova umjetnica u svojoj izložbi čini upravo to – odvaja se od kriterija visoke umjetnosti i približava se malom čovjeku. K tome, umjetnica odstupa i od osnovne uloge karikature kao sredstva kritike ili poruge. Naime, prenaglašeni elementi u ovoj izložbi nisu više groteskni, već umiljati, a osnovna uloga nije ruganje ili društveni komentar pun zajedljivosti, već humor. Prateći definiciju karikature i kriterije koje nudi Hrvatska enciklopedija, to ove karikature svrstava tek „na razinu duhovite ilustracije“.[3]  No, po teorijama neoplasticizma, upravo su jednostavnost i čista osnovna stanja ona preko kojih se umjetnost vraća onom iskonskom i ostvaruje svoju bit.[4] Tako da je upravo ta jednostavnost, možda čak primitivnost, ono što Kljaković Braić čini posebnom, a ovu izložbu, svakako, vrijednom posjeta.

Izložba „ONI“ još se može razgledati do 22. rujna 2024.

[1] Magaš, Lovorka. "Rekonstruirana povijest karikature u Hrvatskoj." Kvartal VII, br. 1-2 (2010): 55.

[2] Isto.

[3] https://www.enciklopedija.hr/clanak/karikatura (Pristupljeno: 13. lipnja 2024.)

[4] Holtzman, Harry, and Martin Samuel James. The New Life: The Collected Writings of Piet Mondrian. Boston: Da Capo Press, 1986, p. 75-81.