Tajči Čekada: 2004. – 2016.

U okviru programa Uniforma Galerije 90-60-90, u Velikoj dvorani (POGON Jedinstvo), održana je retrospektiva riječke multimedijalne umjetnice – modne dizajnerice i umjetnice performansa, Tajči Čekade, od 9. do 11. svibnja.

Izložba, koju su postavile Tajči Čekada, Andrea Knežević i Marijana Stanić, donosi kratki pregled umjetničina djelovanja od 2004. do 2016. godine na širokom području: od modnog dizajna, kostimografije, modne fotografije sve do modnih performansa. Uz izloženih više od dvjestotinjak fotografija iz kolekcija nastalih u različitom razdoblju i nekoliko videa modnih performansa, publici je predstavljeno i nekoliko ‘kostima/skulpturalnih antimodela’. Izložba je otvorena performansom Posmrtna odijela i urne iz 2006. godine u suradnji s keramičarkom Eldom Čekada. 

Samo pogled kroz ulaz Velike dvorane posjetitelja zainteresira i privuče. Zidovi mračne dvorane u kojoj su osvijetljeni samo izlošci, popunjeni su nizom fotografija, manjih i većih dimenzija organiziranih u skupine ovisno o kojemu se performansu ili izložbi radi, a u kutovima su izložene modne kreacije na lutkama. Ispred pojedinih skupina (performansa ili izložbi) postavljeni su ekrani na kojima se prikazuju snimljeni performansi ili revije. Lijeva strana dvorane rezervirana je za performanse, a desna za modne revije i kostimografiju. Na podu su bijelom bojom (kako bi bila u kontrastu s crnom dvoranom) ispisani naslovi izložbi. Namjerno ili ne, boja nije osušena zbog čega ostaju tragovi posjetitelja što je zanimljivo jer na taj način se i posjetitelji uključuju u izložbu, a tako se može pratiti i njihovo kretanje.

Ako se kretanje započne s lijeve strane, posjetitelj se susreće s performansima. Niz snimljenih performansa započinje s Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner, odnosno piknikom veprice Gertrude i umjetnice kao puža, odjevene u dugačku bijelu haljinu. Ovaj je performans reinterpretacija Manetove slike Doručak na travi. Prema tome, umjetnica i veprica uživaju u prirodi, raznim slasticama i piću, dobro se slažu. Također, izložena je haljina koju je umjetnica kreirala za tu prigodu te nekoliko fotografski dokumentiranih isječaka toga performansa. No zašto poveznica s Manetom? Utječe li na taj izbor činjenica da je Manetov Doručak na travi smatran prvom slikom moderne umjetnosti ili se radi o slobodi izbora, kretanja i boravka u prirodi, čime bi ovaj performans bio, u tematski širem smislu, povezan s ostalima, pogotovo performansom F to H budući da u oba performansa (i ostalim izvedenim) umjetnica kreira svoj svijet prema vlastitom ukusu, prema vlastitim pravilima?

Sljedeći su izloženi videoperformansi Portretiranje zeca koji nastaje kao manji dio višednevnog performansa F to H, održanom 2014. godine u Rijeci, u kojemu pratimo umjetničinu transformaciju u zeca, a od korištenih rekvizita u toj preobrazbi, izloženi su šešir sa zečjim ušima te štap. Naime, umjetnica se odlučila na preobrazbu u zeca (baš kao što se u performansu Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner odlučila na ulogu puža), a koju opisuje kao „svojevrsnu transrodnu i transvrsnu transformaciju iz čovjeka-ženke u zeca-mužjaka, prihvaćajući prirodu njegovih navika i ponašanja, smatrajući da bi to u današnjemu šarenom svijetu kakav je, trebalo biti prihvaćeno i pozdravljeno kao njezina slobodna odluka, a isto tako da bi svatko trebao imati pravo biti što želi (budući da se performans F to H bavi upravo tematikom transformacije, odbacivanjem nametnutih maski). Ulogom zeca, kako kaže (s naglaskom na činjenicu da se radi o divljemu zecu mužjaku!), želi prekinuti s ulogom žene koju stalno igra i iskušati nešto novo, a da pritom ne bude zamijenjena za ‘plejbojevsku zečicu’.

Također, prikazan je videoperformans Post mortem high fashion u kojemu pratimo predsmrtno uređivanje za posmrtni život, a ponovno je izložena crna korištena haljina.

Između videoperformansa, izveden je i performans na licu mjesta. Četiri djevojke blijedih lica i tamno našminkane, u crnim kratkim haljinama, leže ili sjede uza zid, razdvojene urnama na visokim uskim postoljima, bez trzaja i emocija, zatvorenih očiju poput lutaka.

Posve suprotno lijevoj strani dvorane, desna je šarenija i dinamičnija.

Na ulaznome zidu postavljene su skice za pojedine modne kreacije, uz upute ili pridružen im materijal. Dakle, ako se kretanje započne od skica i nastavi se prema desnome zidu, posjetitelj može pratiti razvoj umjetničina stila te nastanak djela od ideje preko izvedbe, pa do konačnog postavljanja u odgovarajući ambijent i fotografskog dokumentiranja.

Daljnjim kretanjem, posjetitelj se susreće s modnim kreacijama umjetnice koje su predstavljene na „nekonvencionalnim modnim performansima i lokacijama“, poput Posmrtna odijela i urne (2006.), Mars (2007.), Modna povorka (2008.), Mrtva priroda (2009.),Djevojačka soba (2012.) i nizom drugih. Svojim radovima umjetnica snažno naglašava odbojnost prema „diktatu modne scene“, zbog čega njezin dizajn može biti smatran neobičnim, a utjecaji nesvakidašnjima. Tako, primjerice, fotoperformansom iz 2011. godinePogled u međusvijet, čiji je koncept proizašao iz modne kolekcije Mrtva priroda koja je prvi puta izložena dvije godine ranije, Tajči Čekada uprizoruje mitska bića, ali ne prema postojećim, svima poznatim i predvidivim predlošcima, nego prema vlastitom sjećanju i iskustvu stvorenom u ‘susretanju s tim postojećim predlošcima’. I idejom performansa Post mortem high fashion naglašava tu odbojnost prema modnoj sceni: „Čak je i slijed modnih trendova vrlo jednostavno predvidjeti. Kako dosadno! Koncipirajući ovaj  performans, htjela sam  naglasiti jedan moment, moment proglašenja jedne haljine Posmrtnom haljinom. Jer u tom momentu ona postaje najbolji i najvredniji komad robe koji netko može posjedovati, a sigurno je lišena prolaznosti, ne samo krojem, nego i namjenom. Stvorena je u namjeri da vječno ostane zabilježena kao najljepša haljina.“

Izložba nudi puno sadržaja, tematski vrlo različitih, što omogućuje susretanje i upoznavanje različitih lica umjetnice i stalan razvoj ideja te njihovo uklapanje u nove ideje i stvaranje novoga sadržaja. Time se nijednoj ideji ne pristupa kao konačnoj i ostavlja se prostor za njezino daljnje razvijanje, što može dovesti do nečega neočekivanog i drugačijeg.

Izložbu je moguće pogledati još 10. i 11. svibnja od 17 do 21 sati.

Fotografija: Marija Pavlović

Fotografija naslovnice: http://www.tajcicekada.com/kategorije/novosti/