Skup „Antika u hrvatskoj kulturi, umjetnosti i književnosti u ‘dugom’ 18. stoljeću“ prvi je interdisciplinarni znanstveni skup u organizaciji Istraživačke grupe za proučavanje 18. stoljeća u hrvatskim zemljama (IGOS). Grupa IGOS, čije su incijatorice dr. sc. Teodora Shek Brnardić s Hrvatskog instituta za povijest i prof. dr. sc. Dubravka Botica s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istražuje različite aspekte kulturne, umjetničke, književne i društvene povijesti 18. stoljeća. Skup je trajao tri dana, od 30.11. do 2.12., a nastupilo je preko 40 izlagača s 30 institucija u Hrvatskoj i inozemstvu. Održao se u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu i u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Nakon kratkih uvodnih pozdrava Domagoja Tončića, dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, skup je otvorila prof. dr. sc. Cvijeta Pavlović s Odsjeka za komparativnu književnost, a njeno je uvodno izlaganje imalo taktičan naziv – “Lica 18. stoljeća”. Profesorica Pavlović u svojem je izlaganju istaknula kako je nužno osvijestiti mnogostrukost i kompleksnost „dugog 18. stoljeća“. Kao i bilo koji drugi period, 18. stoljeće obilježeno je nekolicinom pokreta i stilova u svim granama umjetnosti – od književnosti, glazbe, pa sve do likovnih i primjenjenih umjetnosti. No, ni ovaj period u umjetničkoj povijesti nije uspio pobjeći od naše potrebe za sažimanjem i pojednostavljivanjem, pa je tako i tih stotinu godina obilježeno jednoznačnim shvaćanjem koje često proizlazilo iz neumjetničkih disciplina. Ukazujući na književne primjere, Pavlović posebno ističe kako su čvrsta periodizacija i pojednostavljivanje nemogući jer se unutar 18. stoljeća pojavljuje niz stilova koji čine taj period sličnim mozaiku - od baroka, rokokoa i klasicizma do sentimentalizma, predromantizma i romantizma. Također, potrebno je spomenuti kako su se ti pokreti različito manifestirali u različitim sredinama, stoga postoji kompleksnost i na toj, geografskoj, razini. Što se tiče same antike, nju možemo smatrati osi. Profesoričine riječi : „Antika je posvuda, ali nema je u pojmovnicima“. Antika vjeruje u moć umjetnosti i trajnost, klasicizam smatra da je antika upravo ta koje je otkrila tu „savršenu umjetnost“ jer klasicizam polazi da antika i dalje postoji u 18. stoljeću, a mi, baveći se antikom, projiciramo budućnost.

Teme skupa koji se održao u četvrtak i petak bile su: utjecaj antičkih ideja u pravu, klasične inspiracije u književnosti, antički motivi u vojsci i javnom životu ondašnjeg hrvatskog plemstva. Zadnji dan skupa bio je u potpunosti posvećen antici u umjetnosti 18. stoljeća, a tema je prvog korpusa bila isključivo kiparstvo. Prvu temu prvog korpusa predstavio je izv. prof. dr. sc. Damir Tulić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Njegov rad problematizirao je mletačku skulpturu 18. stoljeća na temelju primjera iz Istre i Dalmacije. Tulić ističe kako se, od sredine 17. stoljeća, umjetnička situacija mijenja i počinje prevladavati maniera grande koje su se Mlečani brzo zasitili. Zbog toga, u 18. stoljeću javlja se želja za ponovnim oživljenjem skulpture 16. stoljeća. Na primjeru Antionia Corradinija, vidljivo je kako je antika i dalje glavna inspiracija, ali ona se tumači tj. interpretira jezikom 16. stoljeća („settecenta“). Međutim, 1740. godine ponovno dolazi do važne promjene – bratići Zanetti tiskaju “Dalle antiche statue Greche e Romane”, knjigu s ilustracijama brojnih antičkih kipova koji su se čuvali u Knjižnici sv. Marka, ali i onih koji su bili dijelom privatnih zbirki. Nakon objave tog djela, klasicizam se počinje  jasnije „kristalizirati“ u mletačkoj skulpturi što će kulminirati u opusu Antonia Canove. Drugo predavanje predstavio je prof. dr. sc. Danko Šourek, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njegovu radu riječ je o određenom skulpturalnom elementom u baroknoj altaristici sjeverozapadne Hrvatske – atlantima (hermama). Prvi primjer atlanta u kontinentalnoj Hrvatskoj zatičemo u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, u podnožju oltara posvećenom sv. Franji Borgiji. Oltar je djelo Ivana Kommesteinera, a atlant je oblikovani anđeo u reljefu. Glavni primjer takvog anđela-atlanta, samo u punoj plasitici, nalazimo u zagrebačkoj katedrali – veliki anđeo nosi balkon propovjedaonice, a sam anđeo pretpostavlja se kako je djelo Giacoma Piazzettija (1640. – 1705.). U 18. stoljeću anđeoske herme u altaristici sjeverozapadne Hrvatske pojavljuju se i većinom su dekorativne. Redovito su statične i frontalne, a suzdržane geste i pokreti uvijek su simetrični. Treći rad ovoga dijela skupa predstavio je dr. sc. Mario Pintarić, a on je predavač  i vanjski suradnik Katedre ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Pintarićev rad problematizira dvije skulpture. Prva je skulptura sv. Jeronim koji se nalazi u samostanu sv. Franje u Rovinju, a to se djelo smatra vrhunskim mletačkim kiparskim ostvarenjem s početka 18. stoljeća. Izradio ga je kipar Giovanni Bonazza (1654. – 1736.) i zanimljivo je što se iz djela može iščitati kako se, iako je to barokno djelo, Bonazza inspirirao antikom jer ikonografski podsjeća na prikaze „riječnih božanstava“. Ponuđena je nova interpretacija drugoga djela. Naime, riječ je o prikazu „Otmice Nimfe“, početak 18. stoljeća, a za čije pretpostavlja se kako je autor Tommaso Rues (1636. – 1703.). Pintarić tvrdi kako  ova skulptura ne predstavlja otmicu nimfe nego je prikaz Venere i Adonisa i to prema Tizianovim rješenjima. Zadnje izlaganje prvog subotnjeg korpusa tematiziralo je antiklasične tendencije u altaristici. Dr. sc. Martina Ožanić s Konzervatorskog odjela u Zagrebu usredotočila se na određenu skupinu oltarnih konstrukcija koje u 18. stoljeću doživljavaju svoj vrhunac, a riječ je o atektonsko građenim retablima tj. retablima građenim ornamentalnim i figuralnim elementima bez arhitektonskih nosača. Od sredine 17. stoljeća uočavaju se novi kompozicijski postupci koji su reformirali dotadašnje oltarne kanone (retabli napravljeni slijedeći tradiciju klasične arhitekture poput edikule ili slavoluka).  U Hrvatskoj, takve retable karakterizira raznovrsnost umjetničkih rješenja, a svoj vrhunac doživljavaju sredinom stoljeća, posebice u južnoj Njemačkoj, gdje se najviše osjećao duh opiranja antičkim modelima.

Radovi zadnjeg korpusa skupa bili su posvećeni slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti 18. stoljeća. Prvi rad ovoga usredotočio se na jednog od najznamenitijih istarskih biskupa – Gasparem Negrijem (1697. – 1778.). Marin Bolić, vanjski suradnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, predstavio je biskupa Negrija jednim od ključnih aktera pri razvitku istarske umjetnosti 18. stoljeća. Negri je odvajao velik dio svojega vremena proučavajući crkvenu povijest Istre, a njegov interes doticao je razdoblje antike jer je skupljao, bilježio i izlagao antičke epigrafske spomenike. Vodio je korespodenciju s raznim intelektualcima o temama vezanim uz antiku. Dr. sc. Mateja Jerman iz Konzervatorskog odjela u Rijeci svoj je rad posvetila zlatarstvu u Istri i Hrvatskom primorju. Jerman donosi kratak pregled razvoja i promjenu stilova europskog zlatarstva tijekom 18. stoljeća, usredotočivši se na predmete izrađene u duhu baroknog klasicizma. Sredinom stoljeća, zbog francuskih utjecaja i iskopavanja u Herkulaneju, u europsko zlatarstvo postupno ulaze klasični antički motivi. Glavne su karakteristike baroknog klasicizma u zlatarstvu tanke plohe, zatvorena forma i izdužena silueta, a najčešći motivi postaju maske, češeri, meandri, girlande, palmete te lovorov vijenac. Ono što je značajno za hrvatsko zlatarsvo u ovom periodu činjenica je kako su se novi motivi uvodili postepeno, pa su mnoge radionice i dalje proizvodile predmete  baroknog ili rokoko stila (jer su to tražili naručitelji, a to su većinom bili članovi klera) i kako se u ovom periodu isprepliću utjecaji dvaju centara – Beča i Venecije. Treći rad ovoga dijela korpusa izložila je izv. prof. dr. sc. Katarina Nina Simončič s Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njezin rad analizirao je neoklasicističke modne tredove u odijevanju hrvatskog plemstva krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Primjerom slike Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca Friedricha Johanna Gottlieba Liedera iz 1811. god., Simončić ističe Pariz modnim središtem Europe još od 17. stoljeća. Krajem 18. stoljeća, glavni modni trendovi prate klasicističke odlike ostalih umjetnosti – pojavljuje se apel za povratak jednostavnosti. Glavna ženska silueta prijelaza 18. na 19. stoljeće bila je duga bijela haljina od laganog pamuka  visokog struka (presječena odmah ispod grudi), a taj način odijevanja crpio je svoju inspiraciju upravo iz antike jer je takva silueta nalikovala jonskomu stupu. Središnji modni dodatak bila je pašmina, dugačak šal bogata kolorita izrađen od skupocjene kašmirske vune. I žene i muškarci prestali su nositi napudrane perike. Glavni način stiliziranja kose ovoga razdoblja bila je coiffure à la Titus, frizura inspirirana na rimskim carem Titom. Kratko odrezana kosa s kratkim šiškama. Posljednji koji je predstavljen na skupu bio je rad dr. sc. Ivane Mance Cipek s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Ona je posvetila svoje izlaganje klasicističkom krajoliku na primjeru dvaju slika – “Tivoli” i “Talijanski pejzaž” iz 1839. god. Oba su djela radovi Franza Conrada Hötzendorfa (1770. – 1841.) te nalaze se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Na objema je slikama prikazan  Tivoli, lokalitet poznat kao jedno od glavnih odmarališta rimske elite koji je, upravo u 17. i 18. stoljeću, postao jedna od glavnih točaka itinerara na Grand touru. Zbog toga, Tivoli postaje jednim od glavnih slikarskih motiva, a inspiracija tim lokalitetom često će dolaziti iz literarnih i grafičkih opisa i ilustracija, a ne osobnog viđenja. Prateći taj trag, pri analizi Hötzendorfova rada, kao i rada njegovog sina Huga Conrada von Hötzendorfa (1807. – 1869.), može se utvrditi idealna linija u kontinuitetu koncipiranja pejzaža  kojom klasicizam prelazi u romantizam, zadržavajući mnoge formule idealiziranog pejzaža, ali i uvodeći nove sadržaje.

Svi uspjesi interdisciplinarnog rada mogli su se vidjeti na skupu na kojemu su sudjelovali povjesničari umjetnosti, povjesničari, klasični filolozi, pravnici i ostali. Buduća suradnja ovakva tipa imala bi zadatak upotpuniti i oplemeniti saznanja ne samo jednog predmeta, nego cijeloga niza različitih zapostavljenih tema  humanističkog polja. Nadalje, možemo zaključiti kako se ovakav pristup pokazao uspješnim i kako je skup “Antika u dugom 18. stoljeću” odgovorio na pitanja, ali i postavio niz novih koja su važna svijetu umjetnosti 18. stoljeća. Također, sa sigurnošću možemo reći kako svi oni koji su sudjelovali priželjkuju organizaciju budućih skupova kako bi se čuli glasovi i ostalih humanističkih znanosti.

Fotografije su preuzete sa stranice https://igos.ffzg.unizg.hr/.