Lauba – Kuća za ljude i umjetnost privremeno je postala dom grafičkog dizajna. Naime, trenutno se tamo može razgledati dvanaesto po redu izdanje Zgrafa – međunarodne izložbe grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Ova manifestacija, koja je nadišla sam naziv izložbe i postala svojevrsni festival grafičkog dizajna, ove godine uz tradicionalne izložbe Revije i Teme, nudi i čitav niz dodatnih sadržaja u koje se mogu uključiti svi zainteresirani!
Postav izložbe potpisuje dizajnerski kolektiv Oaza (Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec) u suradnji s kazališnim dizajnerom svjetla Denijem Šesnićem i kustosicom Mihaelom Richter, koja nam je i otkrila glavnu ideju samog postava: ‘S obzirom na to da je Lauba vrlo rijedak i jedinstven primjer prostora koji je u potpunosti otvoren i cjelovit, željeli smo predstaviti postav u dvije razine. Prva ideja je da se stvori određeni krajolik u kojemu će radovi biti izloženi, te zato oni kreću od gotovo nulte pozicije, te se polako penju i stvaraju jednu vizuru krajolika. Druga ideja bila je da se stvori svojevrstan arhiv, odnosno depo, unutar kojega će biti izloženi profesionalni i studentski radovi producirani u posljednjih 5 godina, a koje će onda gledatelji i stručna publika prema vlastitom nahođenju valorizirati. Uz to, vezana je i ideja prostora izložbe kao arheološkog nalazišta, te su zbog toga i legende postavljene kao etikete koje se mogu vidjeti na predmetima unutar arheološkog nalazišta. Ukratko, ideja je da do valorizacije radova dolazi tek kada se izložba otvori.’
Foto: Mario Guček Andromak
Izložba se sastoji od tri dijela – Teme, Eduzgraf izložbe i Revije. Prvi segment čini Tema, koja je ove godine pod nazivom Društvene reprize. U prva dva reda su tako odgovori profesionalaca na zadanu temu, dok su u druga dva reda izloženi odgovori studenata. Uključenje studenata u Temu velik je novitet ovogodišnjeg izdanja Zgrafa, kojeg je osmislila upravo Mihaela Richter zbog toga što, kako sama kaže, studenti mogu sjajno odgovoriti na bilo koju temu, pa tako i na ovogodišnju koja je nešto zahtjevnija s obzirom na to da je dosta široka. Temu je problematizirao britanski teoretičar Rick Poynor, inače i član međunarodnog žirija ovogodišnjeg Zgrafa, a ideja je ciklička priroda grafičkog dizajna koja se ogleda u stilovima, estetici, tipologijama, tipografijama koje u određenom trenutku doživljavaju vrhunac, zatim propadaju, ali koje često ponovno zažive u neostilovima i reinterpretacijama.
Većina autora Društvene reprize reinterpretirali su u političko-socijalnom smislu, tako da se tiču nasljeđa modernizma, Jugoslavije ili su kritika politike, bilo trenutne ili one iz prošlih desetljeća. Glavninu radova ovoga dijela čine plakati koji su uglavnom postavljeni po podu, no izloženo je i nekoliko publikacija, kao i omoti ploča Jugotona. Ipak, najveći izazov za postavljanje čine upravo plakati za koje Mihaela Richter kaže: ‘Plakati su ovdje dislocirani sa svog izvornog mjesta i ne služe svojoj primarnoj svrsi, ovdje su samo izložbeni eksponati i ne možemo znati o čemu oni točno govore (osim ako na njima ne piše npr. kazalište pa možemo zaključiti da služe promociji predstave). Iz tog razloga se uz svaki stol nalaze papiri s legendama na kojima se nalazi sažetak svakog rada.’
Foto:Barbara Šarić
Među plakatima profesionalaca se, po mome mišljenju, najviše istaknulo rješenje Damira Gamulina za plakat predstave Gospođa Ministarka. Naime, Gamulin parafrazira plakate s kraja 19. stoljeća na kojima se nakon tiska još dodatno kemijskom olovkom ispravljalo imena glumaca i naziv predstave, dok istovremeno propituje sličnost i razlike srpskog i hrvatskog jezika, što je također vezano i uz redatelja predstave – kontroverznog Olivera Frljića. Donekle sličnim problemom bave se i ovogodišnji dobitnici glavne nagrade – Nikola Đurek i Marija Juza, koji u svojem radu istražuju zajednička svojstva jugoslavenskih jezika i pisama. Osim toga, treba spomenuti i Udentitet Ivana Antunovića, koji se bavi problemom veličanjem ustaštva kroz satirično korištenje lichtensteinovskog pop arta, kao i plakat Kulturna zabit Maše Vukmanović koji je nastao kao reakcija na bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Društvene reprize zaživjele su i kao hommage Juliju Kniferu u plakatu Hamper studija, dok Lex Drewinski propituje suvremeno gubljenje vremena na društvenim mrežama, pa tako na svoj plakat ubacuje Facebook logotip kako bi se istovremeno moglo iščitati riječ lie i/ili riječ life.
Kao što je već spomenuto, na Društvene reprize su ove godine odgovarali i studenti. S obzirom na to da se radi o mlađoj generaciji koja nije toliko opterećena poviješću, bilo je očekivano da se neće previše baviti kritikom prošlih politika, već da će se više orijentirati na aktualno stanje, kako u politici, tako i u društvu. To znači da se u svojim radovima odmiču od tema s kojima se, osobito u Hrvatskoj, često susrećemo, te donose pozitivnu promjenu i nešto svježe na dizajnersku scenu. Tako Damian Antolak na ironičan i humorističan način interpretira nestanak ruskog predsjednika Putina nakon napada na Krim, dok Ismar Žalica propituje recentni izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. S obzirom da studenti, za razliku od profesionalaca, ne dobivaju narudžbe za svoj dizajn, ostavljena im je sloboda u izboru tema i načinu na koji će ih predstaviti. U nekoliko radova se tako provlači tema interneta, televizije i suvremenog načina života kroz društvene mreže. Bemir Bilalić se tako osvrće na stanje društva putem TV programa koji konstantno reprizira ono što je već viđeno, dok Maria Cheshmedjieva na svome plakatu vrlo ilustrativno uspoređuje internet s morskim psom i naglašava koliku opasnost on predstavlja današnjem društvu. U nizu studentskih odgovora na temu, koji su i dalje dominantno u formi plakata, osobito su me privukli oni Patryka Kyrgowskog koji se bavi stvarnim funkcioniranjem mirovnih pokreta, Enide Mulamujić koja na primjeru svastike želi pokazati koliko su simboli koji nas okružuju zapravo reciklirani i Donata Radasa koji preuzima logotip Radiotelevizije Zagreb iz 1971. kako bi razvio novi font.
Kako u postavu kreće uzdignutiji dio, odnosno predmeti izloženi na stolovima, pa zatim i na okomito postavljenim panoima, počinje i dio Revija. Radi se o produkciji unazad 5 godina, što domaćoj, što inozemnoj, a koja je u postavu složena prema kategorijama: vizualni identitet, tiskana sredstva promocije/komunikacije, izdavaštvo, ambalaža, signalistika, oglašavanje, specifični segmenti vizualnih komunikacija – samostalno, dizajn za film ili elektroničke medije. Ove godine na Reviji je izloženo 140 radova, od kojih je uistinu teško izabrati samo nekoliko njih s obzirom da su svi stvarno vrhunska rješenja. Postavljeno je tu od tableta na kojima se mogu vidjeti rješenja za web stranice pojedinih dizajnera, do knjiga i časopisa, plakata, postava izložbi do ambalaža vina i slično. Mnoštvo radova dolazi iz radionica inozemnih autora, no ima i mnogo plakata koje smo proteklih godina mogli vidjeti na zagrebačkim ulicama (plakati kune zlatice, Hamper studija, Alme Šavar, Brukete & Žinića ili Vanje Cuculić).
Što se tiče samog postava, izrazito je kreativno riješen stvaranjem određenog krajolika unutar kojega je jasno vidljivo razgraničenje između pojedinih dijelova izložbe. Kao što je već spomenuto, legende se nalaze na papirima koji su postavljeni kraj svake sekcije izložbe, što je izrazito praktično jer se posjetitelji ne moraju spuštati na razinu poda da bi pročitali više o svakom radu. Ipak, takav način prezentiranja legendi sa sobom nosi i očekivanje organizatora da posjetitelji na kraju obilaska vrate papire, koje ne mora nužno biti ispunjeno. Naime, neki posjetitelji možda ne vide molbu na dnu papira da se isti vrati nakon obilaska, što rezultira time da se ponegdje u postavu mogu naći nemarno ostavljeni papiri.
Foto:Mario Guček Andromak
Izložbe grafičkog dizajna nisu tako česta pojava kod nas (izuzev Galerije HDD), pa posjetitelji često ne znaju da se na njima očekuje interakcija, u smislu listanja publikacija i pregledavanja izloženih tableta i web stranica. Taj problem inače se može riješiti stavljanjem natpisa kraj djela koja se mogu dirati, no to ovdje nažalost nije izvedeno, te se stoga može vidjeti ljude koji oklijevaju pred knjigama i časopisima, ne znajući smiju li ih prolistati.
Ono što je osobito dragocjeno i što nas treba veseliti jest zastupljenost domaćeg dizajna na ovogodišnjoj izložbi. Naravno, ne bi to bilo toliko pohvalno samo po sebi da se ne radi o vrhunskoj produkciji, koja čak na nekim razinama i nadilazi inozemne autore. Osim toga, i studentska izložba pokazuje da se za budućnost grafičkog dizajna, kako u Hrvatskoj tako i vani, ne trebamo bojati!
Kao što je već spomenuto na početku, 12. Zgraf nije samo izložba već i mnoštvo popratnih sadržaja koje nam je objasnila Mihaela Richter: ‘Ideja je da izložba cijelo vrijeme bude procesualna platforma, da ljudi ne dođu samo na otvorenje, nego da se cijelo vrijeme vraćaju na dodatne sadržaje i usput ponovno pogledaju izložbu. Iz tog razloga su nakon otvorenja tri dana bile radionice na kojima je sudjelovalo 70 studenata, zatim su tu Osobni znalac, predavanja u sklopu Zgraf riječi, kreativne radionice Laubice za djecu, ali i otvorenje izložbe prošlogodišnjih Grand Prix dobitnika Peng Penga u Galeriji Ulupuh. Osim toga, 20. siječnja održat će se Eduzgraf Kino u sklopu kojega će biti prikazano 15 filmova usko vezanih uz radove predstavljene na izložbi, dok će se dan poslije održati konferencija Dizajn u praksi u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i Veleučilišta VERN. Na taj način izložba više nisu samo eksponati, nego i dodatna zbivanja.’
S obzirom na to da su izložbe grafičkog dizajna kod nas rijetkost, Lauba je za sve zaljubljenike u njega, a i one koji će to tek postati, nezaobilazna lokacija sve do 24. siječnja!
Sve fotografije ljubaznošću Zgrafa 12 i Laube
