Utopijska heterotopija Ivane Tkalčić

Pareidolija je psihološki fenomen, odnosno tendencija čovjeka da prepozna ljudsku figuru ili lice u objektima. Uzorci drvene teksture na namještaju koji podsjećaju na ljudski profil ili prepoznavanje lica (očiju) u svjetlima automobila svjedoče o čovjekovoj sposobnosti prepoznavanja ljudskosti u onome što to nije. S druge strane, čovjek je sposoban prepoznati i neljudsko u onome što mu jako sliči. To se, u ekstremima, naziva automatonofobijom, strahom od onoga što nalikuje čovjeku, kao što su lutke, voštane figure ili čovjekoliki roboti. Dakle čovjek posjeduje vrlo snažnu sposobnost prepoznavanja ljudskosti u svojem okruženju, a ono u čemu prepoznaje iznenadnu neljudskost u njemu budi nelagodu, napetost ili strah. Sličan efekt na čovjeka mogu imati slike koje generira umjetna inteligencija. Te su slike često vrlo realne, gotovo fotografske, ali na njima je očito da nešto nije onako kako bi trebalo biti. Osim nekih surdnih grešaka, kao sto su višak udova ili prstiju, ono što sliku odaje kao „umjetnuˮ i stvara nelagodu ponekad je neodređeno.ap

Krajem prosinca 2023. godine otvoreno je 16. po redu izdanje Sintarta u Zbirci Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sintart je dugogodišnji ciklus izložbi koje nastoje povezati suvremene umjetnike s radom i ostavštinom arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera integriranjem njegovih radova i ideja u vlastite. Ove godine radove pod nazivom Utopijska heterotopija izlaže Ivana Tkalčić. U svojim se radovima Ivana Tkalčić bavi Richterovim projektom Sinturbanizma. Taj projekt predstavlja ideju idealnog grada budućnosti koji se sastoji od zigurata, građevina u kojima živi na tisuće ljudi i u kojima su zastupljeni svi aspekti ljudskog života – stambeni, administrativni, ekonomski, obrazovni, rekreativni prostori itd. Svrha je takvih arhitektonskih konstrukcija „apsolviranje traćenja vremenaˮ prijelazom s jedne aktivnosti na drugu. Umjetnica se koristila Richterovim nacrtima, skicama i popratnim tekstovima kako bi ideju pretvorila u konkretniji materijal, a pritom se služila umjetnom inteligencijom. Nakon što je različitim dostupnim programima umjetne inteligencije ponudila sav sadržaj, dobila je generirane slike prostora koji bi im odgovarao. U prostoru galerije izložene su samo neke od generiranih slika koje je umjetnica odabrala, uz koje su priloženi i originalni Richterovi nacrti. Utopijski grad, prema Richterovoj ideji, ovim „neljudskiˮ generiranim slikama, poprima pomalo zastrašujuću sliku heterotopije. Slike se doimaju gotovo stvarnima, nalikuju na filmski prikazan distopijski urbani prostor. Prividan prostor je isprazan, siv, nelogičan s iskrivljenom i nerealnom perspektivom. Očito je da su slike kompjuterski generirane što vizualima daje novu dimenziju neprivlačnosti. Ovim se radom postavlja pitanje jesu li slike slučajno, odnosno „voljomˮ umjetne inteligencije tmurne i distopijske ili su namjerno na taj način prikazane bilo voljom umjetnice bilo originalnom Richterovom idejom. Sinturbanizam u suštini predstavlja vrstu idealističkog komunalnog življenja u kojemu su sve životne potrebe zadovoljene. Prema tome, materijalizacija Richterove misli, utopijske ideje, na potpuno suprotan i neočekivan način dovodi do velike dileme oko autorstva ovih radova. Je li začetnik ideje njihov autor, umjetnica koja je program opskrbila materijalima ili obilje autora koji su ga prethodno opskrbili znanjem?

Definicija umjetnosti je „ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djelaˮ[1]. Na samom je početku istaknut ljudski aspekt umjetnosti – čovjek ju je umjetno stvorio. Ona je i svojstvena isključivo čovjeku. Osim što ju samo on može stvoriti, jedino ju on može prepoznati, pridati joj neko značenje i doživjeti je kao takvu. Od crteža na stijenkama spilja, preko crkvenih freski, sve do salonskih ulja na platnu i položenog pisoara, umjetnosti se pridaje značenje. Bilo u magične, religijske svrhe, u svrhu dokazivanja bogatstva i raskošnosti života ili komentiranja umjetnosti same. Čak i u larpurlartizmu umjetnost je popraćena određenom filozofijom, idejom o tome zašto ona postoji i čemu služi, iako u tom slučaju služi sama sebi. Umjetnost inherentno nema značenje i vrijednost, već je čovjek, umjetnik ili promatrač, taj koji joj to dodjeljuje. Pojava umjetne inteligencije postavlja pitanje može li nešto što nije čovjek stvoriti umjetnost. Je li dovoljno da slika koju ona generira nalikuje na ono što nam je poznato kao umjetničko djelo da bismo ju svrstali u umjetnički kanon? S obzirom na to da je umjetnu inteligenciju stvorio čovjek i da ona raspolaže isključivo podacima koje je generirao čovjek (tekstualni podaci s interneta, iz knjiga, novina itd.), bismo li ju mogli priznati kao potpunog ili barem djelomičnog autora?

Ela Junaković

Ivana Tkalčić – Nova budućnost umjetnosti?

Prije nego što krenem pisati o samoj izložbi Ivane Tkalčić pod nazivom Utopijske heterotopije, smatram da je ponajviše važno objasniti nekoliko pojmova koji se tiču izložbe, njenog konteksta i karaktera. Izložba se oslanja na pojmove SintArt i sinturbanizam iza kojih stoji Vjenceslav Richter. Definiran kao koncept koji manifestira spoj prirode i visoke urbanizacije, sinturbanizam je zamišljen kroz ziguratovske jedinice u kojima bi ljudi stanovali, radili svoje službene te privatne poslove, ali unutar jednog prostora. A što je onda Zigurat? U ovom kontekstu to nije tip drevnog mezopotamijskog hrama, nego struktura (inspirirana hramom) u kojoj bi, osim prostora za stanovanje, bile smještene i trgovine, škole, dvorane za rekreaciju i ostale urbane funkcije, a sve to na jednom mjestu kako bi se smanjio gubitak vremena na putovanjima između navedenih lokacija. Zatim dolazimo do sljedećeg pojma vrijednog definiranja: SintArt. Za nastajanje pojma SintArt zaslužna je Vesna Meštrić, voditeljica Zbirke Richter i nova ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Projekt SintaArt postoji od 2010. godine, a nastao je s ciljem održavanja povremenih izložbi raznih domaćih i stranih umjetnika koji razrađuju svoju vlastitu ideju kroz interpretaciju Richterove ostavštine, odnosno njegovog života i djela. Valja također spomenuti i pojam heterotopije za koji je zaslužan Foucault. Taj pojam označava „stvarne prostore“ koji su, na neki način, oprečni utopijama. Sada kada su ključni pojmovi za razumijevanje izložbe razjašnjeni, započinjem pisati o samoj izložbi.

SintArt ciklus je izložbi, a njegov nastavak čini izložba Utopijska heterotopija koja je smještena u Zbirci Richter na Vrhovcu. Kuću Richter čini veliko prizemlje koje je nekoć služilo kao radni prostor, a na katu nalazio se privatni prostor, namijenjen samo za Richtera i njegovu suprugu. Upravo taj prostor i dalje izgleda kao što je nekoć izgledao. Posljednjih godina prizemlje kuće služi za održavanje različitih radionica i projekata, a možda ponajviše za održavanje izložbi. Trenutna izložba Utopijske heterotipije postavljena je u prvoj prostoriji koju promatrač vidi kad uđe u samu Zbirku Richter, a ostatak i većinski dio nalazi se lijevo od ulaza u prvu prostoriju prizemlja. Taj prostor pregrađen je zidovima s otvorima umjesto vrata i daje dojam labirinta jer se kroz prolaze ne kreće jednom ravnom putanjom, već kao da se kroz njega prolazi cik – cak. Ipak, potencijal prostora nije u potpunosti iskorišten.

Ivana Tkalčić u ovoj se izložbi igra i istražuje granice između stvarnog i nestvarnog prostora referirajući se na Richterove teorije i ideje. Ovdje umjetnica propituje Richterove ideje sinturbanizma u odnosu na današnje tehnološke mogućnosti. Proučavajući Richterovo stvaralaštvo, među kojima su njegovi radovi i tekstovi, dolazi do vlastitih zaključaka koji rezultiraju završnim materijalom predstavljenim na izložbi. Konkretan materijal predstavljen na izložbi na kraju je oblikovala umjetna inteligencija, kojom se danas gotovo sve zamišljeno može realizirati. Premda postoje različiti programi koji u tome pripomažu, umjetnica koristi servise Midjourney i DALL-E koji su joj omogućili materijalizaciju Richterovih ideja. Ona je upisivala promptove, inspirirane Richterovim Sinturbanizmom, koji su AI-u davali upute za stvaranje svojevrsnih kreacija. Uz njene radove, generirane umjetnom inteligencijom, izložene su i Richterove skice i studije već spomenutih zigurata, ali i dvije skulpture koje utjelovljuju njegovu tendenciju prema geometrijskoj apstrakciji, a kraj svih njegovih djela vidi se i pripadajuća kataloška kartica.

Richter i njegove teorije bile su polazišna točka za ovu izložbu, gdje je Tkalčić svoje ideje iznijela umjetnoj inteligenciji koja ih je vizualno ostvarila. Sada dolazimo do novoga pitanja, a to je – tko zapravo potpisuje ove umjetničke radove i kakav će utjecaj, posljedice ili doprinos ostaviti ova izložba? Teško je reći možemo li Ivani Tkalčić pripisati sve zasluge jer se od početka oslanjala na Richterove koncepte, dok je ostatak ostvarila umjetna inteligencija. Naravno, na umjetnu se inteligenciju može gledati i kao na snažan alat za suradnju jer ipak nudi neke nove mogućnosti. Stoga je zanimljivo da radovi Ivane Tkalčić nemaju kataloških kartica pa gledatelju ostaju nepoznate neke informacije poput programa koji je korišten u njihovom stvaranju. Možda je i tako bolje jer umjetnica nije potpisana na radove koje nije vlastoručno stvorila. Pobližim se promatranjem dolazi do zaključka da takve AI kreacije nisu savršene. Iz daleka, svaki rad djeluje kao smislena cjelina, ali obraćanjem pažnje na detalje shvaćamo kako su objekti, odnosno „stambene jedinice“ koje su prikazane, nesavršeni i nelogični. Stoga, lako je razaznati na djelima da ih je sve napravila umjetna inteligencija. Takvo pomno promatranje možemo shvatiti kao pandan „Morellijevoj metodi“, ali za otkrivanje izvornog autora djela, odnosno, u terminima Bladerunnera Riddleyja Scotta (rađenog po romanu Do androids dream of electric sheep? Philipa K. Dicka), to podsjeća na Voight-Kampffov test koji služi za otkrivanje androida ili, u ovom slučaju, umjetne inteligencije.

Izložba nije ispunila moja očekivanja u pogledu zanimljivosti. Nedostajalo je dinamike i inovativnosti u postavu, ali vjerujem da je uspjela potaknuti gledatelje na dublje promišljanje. Također, mislim da izložbi nedostaje raznolikosti, što tumačim kao jedan od mogućih razloga za slabiju zainteresiranost publike. Upravo zbog korištenja umjetne inteligencije, publika očekuje inovacije, a često i interaktivnost koja na ovoj izložni nedostaje, zbog čega je posjetitelj samo pasivan promatrač. Na koncu primjećujem da nas ova izložba prije navodi na postavljanje novih pitanja nego konkretnih zaključaka. Umjetna inteligencija (AI) postaje sve vještije oruđe u stvaralačkim procesima te će prije ili poslije doći do pitanja autentičnosti umjetnika i njihovog stvaralaštva. Znači li to da će uskoro većina onih koji su se željeli baviti umjetnosti, ali zbog različitih kompetencija nisu bili u mogućnosti, ipak moći pristupiti ovoj profesiji? Hoće li umjetnost izgubiti na svojoj važnosti jer nije dovoljno imati samo ideju koju treba osmisliti, ona se treba i fizički provesti? Što je s ostalim umjetnicima koji umjetnička djela mogu napraviti i bez umjetne inteligencije? Postaju li oni tada superiorniji? Hoćemo li vrednovati više takva umjetnička djela? Ukoliko je čovjek–umjetnik upleten, odnosno zaslužan za svoje stvaralaštvo, unatoč pomoći ili realizaciji s umjetnom inteligencijom, smatram da će srž i svrha umjetnosti i dalje biti vezana za ljudsko djelovanje. Temeljna inspiracija i sadržaj umjetnosti uvijek će biti u kompleksnosti ljudske psihe, bez obzira na sve tehnološke napretke. Tako i čovjek, kada radi s umjetnom inteligencijom, mora davati naredbe i upute, odnosno promptove. Ostavila sam nekolicinu neodgovorenih pitanja o kojima možete razmišljati dok stvarate svoju vlastitu umjetnost ili kada gledate neku novu. Tko zna, možda će jednoga dana ChatGPT pisati likovne kritike umjesto nas, baš kao što će AI programi stvarati umjetnost.

Nela Dracht

[1] umjetnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 9.1.2024. .