Iva Korenčić - Field notes revisited

Fotografije su vizualni tragovi prošlih dana. One mogu pobuditi sjećanja i vratiti u određene trenutke koji bi bez njih mogli biti zaboravljeni. Promatrajući fotografije susrećemo se sa sjenama prošlosti, događajima koji su ostali zarobljeni u vremenu. One danas postaju ključni elementi u oživljavanju sjećanja i u istraživanju vlastite introspekcije. Izložba Ive Korenčić otvara  pitanja o prošlosti, pronalasku sebe i utjecaju fotografije na oblikovanje percepcije o stvarnosti. Postavljena je u Galeriji Spot, a trajala je do 15. prosinca 2023.

Izložba je prostorno ograničena jer unutrašnjost Galerije Spot jedan je od najmanjih koje sam posjetila. Unatoč skromnosti prostorije, ova izložba iznimno je uspješno i zanimljivo koncipirana. Po zidovima se protežu fotografije koje su pažljivo odabrane i potom grupirane. Svaka skupina fotografija nosi svoju pozadinsku priču. Kroz odabir i postav svih fotografija primjećujemo kako su one nekoliko godina stare i prikazuju različite godišnje periode. Ovdje je prisutan arhivski pristup jer je autorica precizno birala postavljene fotografije. U izložbeni prostor je stavljen i dugačak bijeli stol na kojemu su poslagani raznovrsni predmeti koji na prvi pogled djeluju potpuno nepovezano. Neki su od izloženih predmeta iz prirode, poput trnja, kamenja, grane ili komada drveta, a ostali su predmeti produkti ljudskog rada. To su stvari poput okvira, u koji je umjetnica umetnula sliku, ogrlice ili slomljenog ogledala. Cijeli stol, tako popunjen predmetima, predstavlja forenzički stol pun dokaza s mjesta nesreće. Mnogi sitni predmeti su stavljeni u plastične vrećice i tako izloženi, baš kao u kriminalističkim serijama i filmovima. Važno je primijetiti rečenice napisane pored postavljenih objekata koje djeluju kao nazivi svakog predmeta, ali čitajući ih, uočavamo da one često nisu izravno povezane uz njih. Poput rečenice: “To je geometrija.” koja se nalazi ispod komadića stakla, ptičjeg pera i film-trake, a djeluje zbunjujuće za nas promatrače, iako i ona, kao i ostale rečenice, skriva svoje preneseno značenje. Kao da je umjetnica tražila svojevrsnu geometriju u prirodi, gdje je i pronašla ove predmete. Objekti i tekst ispod njih su veoma zanimljivo postavljeni i zahtijevaju više promišljana i koncentracije za shvaćanje koje će, vrlo vjerojatno, svakom promatraču biti drugačije. Svakim novim pogledom na “forenzički stol” otkrivaju se novi, sitni detalji. Ovaj izložak zahtijeva iznimnu pažnju i strpljenje promatrača kako bi se u potpunosti shvatio i doživio.

Kako je već spomenuto, svi zidovi galerije popunjeti su fotografijama malih formata. Neke od grupa fotografija stavljene su na najlone. Umjetnica se najviše fokusira na prirodne krajolike s mističnom atmosferom. Na mnogo slika se primjećuje intervencija čovjeka, što se može povezati s najlonom iza njih. Mnogo njih prikazuje strane predmete koji nisu iz prirode i ne bi smjeli biti tamo. Isto tako nam mnogo fotografija budi nelagodu i tjeskobu jer ipak ne znamo gdje se nalaze fotografirane lokacije. Sve što možemo pretpostaviti je da je riječ o divljoj prirodi, u kojoj je autorica bila potpuno sama i izložena opasnosti. Nepoznati prostori u prirodi nose elemente nepredvidljivosti i rizika, a gledajući ove fotografije, budi se instinkt opreza i promišljanja o tome što sve kriju ovi prostori. Prisutna su različita godišnja doba, što u mnogim promatračima budi osjećaj nostalgije. Na svakoj od fotografija mogu se zamisliti mirisi i čuti zvukovi koji u svakom pojedincu pobuđuju različite osjećaje i sjećanja. Ovdje fotografije bude ta sjećanja jer ona nisu statična i s vremenom se mijenjaju. Podložni smo promjenama i zaboravljamo trenutke koje smo prošli. Upravo ove fotografije imaju moć vratiti promatrača u ta sjećanja. One nas podsjećaju na prošla vremena, na djetinjstvo, na traume i druge fragmente života s kojima se svaki pojedinac nosi. Neke od fotografija prekrivaju rečenice napisane na engleskom jeziku, kojima je, izvan konteksta, teško pronaći značenje. Umjetnica publici daje apsolutnu moć interpretacije, pozivajući svakoga na kontemplaciju o izložbi. Također, ostavlja prostor za osobno shvaćanje onoga što je prikazano na izložbi jer i samoj autorici izložba ima iznimno privatno značenje. Svaki predmet i fotografija komunicira s promatračem, a izložba je vješto postavljena u prostoru. Toliko je sitnih detalja kroz cijelu galeriju i svakim korakom posjetitelji imaju nešto novo za vidjeti.

Ova izložba svjedoči o tome kako fotografije nisu samo tehničko postignuće i kako danas svatko može biti fotograf. Iako pojedine fotografije djeluju amaterski, one ipak bude zanimanje i pitanja kod promatrača. Nije lako pobuditi osjećaj nostalgije i prolaznosti vremena, ali Iva Korenčić je svakako u tome uspjela. Ona osvješćuje vezu između sjećanja i fotografija te kako ta veza oblikuje naš identitet.

Nela Drach

Impulzivno sakupljanje fenomen je kojim se psihologija i psihoanalitička teorija bave od svojih samih početaka. Naravno, sve je započelo sa Sigmundom Freudom koji je sakupljanje (vrlo negativno) objasnio projiciranjem libida na nežive predmete. Nešto kasnije istom se temom bavio psihoanalitičar Werner Muensterberger, koji sakupljanje povezuje s traumom i anksioznošću odvajanja od majke u djetinjstvu. On je tvrdio kako ti neživi, sakupljeni predmeti pojedincima djeluju kao dopune određenim nedostacima, a u njima pronalaze poveznice s određenim iskustvima i sjećanjima, automatski i komfor. Kao i mnogi drugi zaključci psihoanalize ni ovi nisu danas prihvaćeni, iako nisu nužno ni posve krivi, a poprimaju i duhovit preokret kada smo svjesni činjenice da su oba psihologa i sami bili sakupljači.[1] Danas je poznato da sakupljanje predmete proizlazi iz mnogih drugih motivacija, koje nisu nužno negativne, to jest ne promatraju se tako u suvremenoj psihologiji.

Umjetnica Iva Korenčić prije sedam je godina odvojila 365 dana isključivo za fotografiranje. To je podrazumijevalo svakodnevno osmosatno posvećivanje vremena odlasku u prirodu i intuitivnom fotografiranju bez neke određene namjere ili cilja. Taj projekt započeo je impulsom koji je nastao prilikom suočavanja s traumom, a rezultirao je ogromnim brojem sakupljenih fotografija. Uz to umjetnica je akumulirala velik broj predmeta nađenih na rutama, kao i tekstualnog materijala u obliku pjesama i gotovo „dnevničkih“ zapisa. Nakon odrađenih godinu dana projekta, umjetnica je izložila radove u Galeriji Spot, zajedno sa spomenutim tekstovima na izložbi pod nazivom Field Notes.

Nakon sedam godina, ona se vraća digitalnoj arhivi vlastitih fotografija koje ponovno izlaže na potpuno drugačiji način u istoj galeriji pod nazivom Field notes Revisited. Ovoga puta to radi sa željom da ih, kako umjetnica sama kaže, potpuno objektivno sistematizira. Iako se vraćanje traumatičnoj godini vlastita života vizualnim materijalom objektivno doima apsurdnim, umjetnica na želi otkriti što ju je uopće potaknulo na takvu ideju. Tako dolazi do gotovo forenzičkog proučavanja vlastite prošlosti, kao nepristrani subjekt koji „prošlog sebe“ promatra kao potpuno izvanjsko biće, nevezano za vlastito sadašnje stanje. Odvajanjem vlastitog „ja“ od onoga predstavljenog u radovima iz 2016./17. umjetnica pronalazi matematičke, logičke i analitičke načine povezivanja sveg materijala. Pronalazi uzorke u brojevima i načine na koje te brojke povezuju različite radove. Uz fotografije su izloženi i predmeti koje je u tih godinu dana nalazila u prirodi – ogledala, grančice, komadi metala. Te predmete povezuje sa slikama i nalazi njihove međusobne veze. Samim ulaskom u galeriju posjetitelji bivaju preplavljeni ogromnom količinom materijala. Zidovi su ispunjeni fotografijama malih formata, ispod kojih se nalaze tekstovi koji su djelomično prekriveni, odnosno kojima se autorica autocenzurirala. Između fotografija pogled promatrača vode linije koje spajaju razne vizuale isprva neočigledno ili logično. U sredini prostorije galerije nalazi se bijeli stol na kojemu su uredno posloženi prethodno spomenuti predmeti, od kojih svaki uza se nosi broj koji se veže uz materijale na zidu. Način na koji su svi materijali posloženi podsjeća na filmske prostorije u kojima se odvijaju detektivskih istraga, u kojima se sve mora analitički i uzročno povezati da bi se razotkrila istina. Unutar takve detektivske istrage naravno se mora uspostaviti i slijed događaja, što je i autorica uspostavila za vlastiti proces fotografiranja, kroz slaganje fotografija na kojima je vidljiv horizont. Fotografije horizonta kronološki su poredane na zidu, linija koju slijede ne prati ravninu formata fotografije, već samu liniju horizonta. U razgovoru s autoricom doznajemo kako je ovakvim postavljanjem horizonta prvenstveno htjela predstaviti ideju o tome kako je horizont, okolina i perspektiva individualna. Prostor oko nas iliti stvarnost nije apsolutna i nikako nije objektivna, jer ju svatko vidi kroz svoje oči i doživljava kroz vlastita iskustva. Tako se umjetnica dotiče i striktnih pravila „dobre fotografije“, kao onoga o horizontu koji nikada ne „pada“ i ruga mu se. Ako je stvarnost i doživljavanje okoline subjektivno, apsurdno je postavljati i učiti apsolutna pravila umjetnosti koja diktiraju način na koji vidimo svijet.

Na izložbi Field notes revisited autorica propituje vlastiti identitet, tijelo i traumu koju je proživjela, no njezini radovi govore o puno većem rasponu tema. Iako je očito kako se one tiču same umjetnice i njezinog viđenja „vlastitog ja“, radovi su dovoljno otvoreni prema promatraču koji se sam može pronaći u njima. Možda nismo posvetili godinu dana činu predanog fotografiranja i sakupljanja predmeta, no  pojedinim vlastitim iskustvima možemo shvatiti potrebu umjetnice za takvim izražavanjem. Nekada ni sami nismo u stanju objasniti što nas potiče na određeni čin, bilo to sakupljanje nepotrebnih predmeta ili odvajanje vremena za neke trivijalne dnevne rituale. Ipak, način na koji su objekti, fotografije i tekstovi postavljeni u galeriji vrlo je pristupačan stoga je postavom postignuta opuštena atmosfera u kojoj je promatraču dozvoljeno slobodno konzumiranje radova, bez pritiska (ne)razumijevanja „zastrašujućeg svijeta umjetnosti“.

Ela Junaković

Iva Korenčić - Field notes revisited

Izložbom Field notes revisited, umjetnica Iva Korenčić vraća se radu Field notes, a ulaskom u digitalnu arhivu, osvrće se na fotografije iz druge perspektive. Povratkom u osobni arhiv, autorica se suočava s osjećajima i traumama koje je iskusila. Vraćanje u vlastiti arhiv može se povezati s gledanjem obiteljskih albuma. Kroz svoj umjetnički pristup, Iva Korenčić postavlja duboka pitanja o ulozi fotografije u procesu stvaranja sjećanja. Njezin rad potiče na razmišljanje o tome koliko su fotografije sposobne oblikovati naša sjećanja. U današnje doba, kada je čin fotografiranja dostupan u svega nekoliko sekundi, imamo mogućnosti bilježiti naše uspomene brzo i s lakoćom. No, koliko se zapravo možemo sjećati svega što fotografiramo, pogotovo kada stvaramo više fotografija dnevno? Prolaznost trenutka koji možemo zabilježiti u svega nekoliko sekundi može dovesti do zasićenosti vizualnim podacima, što može oštetiti naše emocionalno pamćenje.

U samoj galeriji Korenčić kombinira fotografije s fizičkim predmetima prikupljenima tijekom snimanja na različitim lokacijama. Središnji je element izložbe stol postavljen usred galerije, ukrašen predmetima koji evociraju atmosferu detektivskih stolova iz popularnih kriminalističkih serija. Svaki predmet je pažljivo označen brojem, a ti se brojevi povezuju s fotografijama izloženim na zidovima.  Ti su brojevi stavljeni kraj fotografija, a često ih prati tekst, kao na primjer: „Tu je nas sedam.“ i „Ostalo nas je troje.“ Oni simboliziraju članove obitelji i daju dublje osobno značenje. Kombinacija fizičkih predmeta i fotografija stvara intrigantan doživljaj dodajući trodimenzionalnu dimenziju onome što fotografije prikazuju. Na sličan način i poetski tekstovi koji su prisutni u galeriji daju posjetitelju bolji uvid u razumijevanje radova te stvaraju dodatni umjetnički element. Posjetitelj ima mogućnost istražiti detalje i povezanost između predmeta i fotografija, što posjetitelja čini detektivom u galerijskom prostoru koji nije više sterilan i monoton, već je i interaktivan. Fotografije u galeriji nisu prikazane na konvencionalan način, umjetnica radove izlaže na starim tekstovima i plastičnim folijama na podu. U jednom kutu galerije autorica stavlja okvir s više slika na pod, a u prostoru između okvira i zida postavlja fotografiju i dva pera, što nam na prvu nije vidljivo, kao neki skriveni trag koji nam može pomoći u interpretaciji izložbe.

Fotografije izložene na lijevom zidu galerije prikazuju horizonte, a svaka se nastavlja na prethodnu kako bi se nastavila beskrajna linija horizonta. Ona ironično stvara neravan položaj samih fotografija.  Iznad fotografija horizonta, umjetnica piše: „Ovo je horizont.“ i stavlja simbol slova H, koje povezuje s predmetom na središnjem stolu ispod kojeg piše: „To je za izravnat horizont.“ Najveći broj fotografija prikazuje pejzaže Zagreba i okolice, a radovi su nastali svakodnevnim fotografiranjem u jednoj godini. Ivin rad postaje neka vrsta dnevnika vizualnih zapisa, dokumentirajući promjene pejzaža i atmosfere tijekom vremena, a tako i promjenu njenih unutarnjih stanja. Uspoređujući fotografiju s formom dnevnika, umjetnica stavlja naglasak na snagu riječi i verbalnog opisa u prenošenju osjećaja i dojmova. Dok riječi mogu preciznije dočarati nijanse emocija i kompleksnost situacija, fotografija pruža vizualan zapis trenutka koji može pokazati dijelove stvarnosti koje je teško objasniti riječima.

Korištenjem digitalne arhive, kombinacijom fizičkih elemenata i fotografija te uključenošću posjetitelja u istraživanje, Iva Korenčić stvara umjetničko iskustvo koje prelazi konvencionalne granice, pozivajući promatrače na intimno putovanje kroz pejzaže, emocije i razmišljanja umjetnice. Ova izložba, ne samo da oživljava prostor galerije, već i otvara vrata za introspekciju pozivajući nas da promislimo o našem odnosu prema vizualnom i emocionalnom bilježenju života.

Emma Sabljić

Vraćanje u prošlost kao čin stvaranja: Iva Korenčić, Field notes revisited

„(…) bezoblično vrijeme mjesečarstva, premda je sve stvarno, neposredno, opipljivo, jezivo i neosporivo u svojoj prisutnosti – džungla, močvara, pijavice, komarci, vrisak ptica, žeđ, svrbež u kosi. Taj san ima svoje vlastito vrijeme koje se bjesomučno brzo premotava naprijed ili natrag, zapinje, stoji nepomično, zaustavlja dah, čini nagle skokove kao kad se preplaši dotad spokojna divljač. Negdje zavrišti neka noćna ptica i prošla je čitava godina.“ (Werner Herzog, Snoviđenje svijeta, preveo s njemačkog Milan Soklić)

Kao pogled kroz prozor autobusa, vijugavi nas horizont vodi zimom, šumom, brežuljacima i poljem, jesenskim lišćem i ponovno k zimi. Autorica normom fotografske prakse smatra horizont i važno je je li on prihvatljiv ili „visi“, dekonstruira ga i stvara vlastiti, usredotočujući se na njezin odnos s horizontom, a ne na njegovu korektnost.

Posložene kako bi pratile liniju horizonta na prikazu, a ne rub papira, na duljem se zidu u Galeriji Spot nalaze fotografije koje je autorica Iva Korenčić prve postavila u prostor. Birala je među bezbrojem fotografija koje su nastale tijekom projekta Field notes kojim se bavila u 2016. i 2017. godini, u kojem je 365 dana po osam sati fotografirala prirodu. Većina je fotografirana na Medvednici, Samoborskom gorju, okolo bolnice Blato  i na raznim lovištima. Većinom su fotografirani pejzaži, ali odabire i napuštenu arhitekturu i tragove koje su ljudi ostavili u prirodi. Ta je godina bila vrlo intenzivna i poslije nje bilo je nemoguće objektivno obraditi sav materijal. Sedam godina nakon tog pothvata, u galeriji Spot, izložbom Field notes revisited umjetnica se vraća opsežnoj digitalnoj arhivi te pokušava sagledati tu produktivnu epizodu  i objasniti kako je i zašto tada uprizorila ove fotografije.

„Nisam varala“, kaže  umjetnica, poredane su kronološki. Niz fotografija koji podsjeća na lentu vremena omogućava nam pratiti stvaralački proces umjetnice unutar godinu dana, kao što to detektivi rade u svojim istraživanjima (established timeline).  Fascinirana kriminalističkim serijama, autorica u postavu evocira forenzičke metode. Određeni trenuci  na vremenskoj lenti obilježeni su  komentarima, fotografije su postavljene na folije, a na središnjem stolu nalaze se predmeti sakupljeni u prirodi, markirani brojem ili slovom. Djeluju, kao dokazi na poprištu zločina. U ovom slučaju autorica ne istražuje zločin, nego istražuje slučaj sebe -  promjene koje su se dogodile u njoj tijekom te godine. Pratila je svoje emocije i način na koji one korespondiraju s mijenama prirode tijekom godišnjih doba, naglašavajući kako se emotivni pomaci ne očituju u promjeni motiva već u samom mediju fotografije – kakav je on i što umjetnici nudi.

,,Izložba je nastala u idealnim uvjetima“, kažu kustosica izložbe Tena Starčević i autorica. Tijekom dva mjeseca razgovora, razmjene ideja i posjeta galeriji i ateljeu umjetničinu, razvila se bogata i slojevita izložba. Postava  inače igra veliku ulogu u Ivinu procesu izložbe, kaže, uvodeći pojam „koreografija pažnje“ koji obilježava pažnju gledatelja koji se kreće izložbenim prostorom. Teško je ne povezati „koreografiju pažnje“ s pojmom ekonomija pažnje (eng. Attention economy) kojeg je uveo znanstvenik Herbert A. Simon. Taj pojam opisuje suvremeno doba u kojem je pažnju korisnika, tj. gledatelja teško zadobiti zbog prezasićenosti sadržajem i informacijama. Metodičnost Ivine postave našu pažnju zadobiva uputama pristupita prostoru. Pogled nam vuku različite teksture predmeta postavljenih u prostoru izazivajući osjećaj fascinacije i znatiželje. U grupacijama radova počinjemo primjećivati uzorke, povezujemo markacije i komentare, tematske cjeline i ponovljene motive. Fokus nam bježi od fotografija do predmeta, sastavljamo priču u glavi, rješavamo slučaj koji je umjetnica predstavila pred nama.

Iako su radovi iznimno osobni, oni s posjetiteljima jasno komuniciraju. Metodičnost autorice uključuje posjetitelje u dijalog, vodi nas njezinim radom i upoznaje nas s njezinim putovanjem. Možda posjetitelje izložba inspirira zaroniti u vlastite arhive i ponovno posjetiti kakvu fazu života koja sada postoji u prekrcanim foto albumima, čekajući svojih ,,pet minuta“. Ispričati priču.

Dora Meštrović

[1] https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-mind-collector/202205/collecting-beyond-freud-and-muensterberger