U jednom od najstarijih i još uvijek aktivnih zagrebačkih kina, MM centru, u četvrtak, 12. svibnja, održan je filmski ciklus Na krajoliku ćemo izgraditi kuću čija je tema odnos arhitekture i filma. Ciklus je održan u okviru Runde kratkog, programske cjeline posvećene hrvatskom kratkometražnom filmu. Runda kratkog inače čini dio Kratkih slika, redovitog filmskog programa Centra, koji se uglavnom bavi domaćim i stranim inovativnim filmskim strujanjima prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasična ostvarenja.

Kao prikladan uvod u prvi dio programa poslužio je razgovor moderatora Vedrana Šuvara, predsjednika Kinokluba Zagreb i Vladislava Kneževića, televizijskog redatelja i eksperimentalnog autora. Naime, upravo je Knežević režirao prva dva filma na rasporedu u kojima različitim pristupima istražuje vezu između arhitekture i filma. Eksperimentalni film Relocated nastao je u suradnji s arhitektom Dinkom Peračićem, a istražuje mogućnosti intenziviranja postojećih prostora te pitanje kako slika u mediju filma može uspostaviti granice prostora. Film Under construction prati gotovo cjelokupni proces gradnje Mosta hrvatskih branitelja u Rijeci, gdje je Kneževića zanimao kontrast između imena mosta, koje uglavnom izaziva određene emocije, i hladnoće samog izvedbenog procesa. Na njega se tematski nastavljao sljedeći film po redu, Most u režiji Nicole Hewitt.

Razgovor Vladislava Kneževića (lijevo) i Vedrana Šuvara (desno)

U radu Pusti me da prođem autor Gildo Bavčević nalazi se u najužoj ulici u Splitu gdje se namjerno gura u tijesne susrete i sudaranja s prolaznicima izazivajući tako različite reakcije koje su često bile popraćene oštrim komentarima. Za razliku od splitskih prolaznika, gledatelji u MM centru su u tim situacijama uživali i iskreno im se nasmijali. Prvi je dio završio filmom Riblje oko, jedinim animiranim te večeri, čiji je autor Joško Marušić arhitekt po struci.

Uslijedio je razgovor moderatora s mladim arhitektom Antunom Sevšekom kojim se ukratko pokušala dočarati relacija arhitekture i filma. Prema Sevšeku, jedna je od osnovnih njihovih sličnosti ta da se radi o dvjema najskupljim umjetnostima – arhitekturi kao prvoj i filmu kao drugoj te u tome da što im je oblik veći i skuplji, postaju sve manje slobodne i sve više ograničene. Također, obje su rezultat kolektivnih napora, dakle, uključuju čitav niz kreativnih i tehničkih sudionika u procesu izrade. Najočitija, možda čak i banalna poveznica je da se svi filmovi odvijaju u nekom prostoru.

Pitanje narativne arhitekture svakako je bilo jedno od zanimljivijih. Pojam architecture parlante (pričajuća arhitektura ili arhitektura koja govori) prvi puta spominje prosvjetiteljski arhitekt Claude Nicolas Ledoux smatrajući da svaka građevina, osim što treba jasno komunicirati o pripadnosti vlastitom vremenu i kulturnom području, treba komunicirati i svoju namjenu. Još se od klasične Grčke arhitektura zbog veličine koristila kao okvir i organizacijska dominanta drugim umjetnostima, primjerice kiparstvu i slikarstvu pa ju se kao cjelokupno djelo smatra prvim masovnim medijem s namjernom i vrlo razrađenom narativnom ulogom. Ta se pojava može pratiti tijekom cijelog razdoblja baroka, ali i kasnije, no općeniti je problem ove teme pitanje koliko li tu narativnost čini sama arhitektura kao takva, a koliko druge umjetnosti prisutne unutar nje. Sevšek je objasnio i svojevrsni kontrapunkt koji se javlja od 20. stoljeća: modernističko osamostaljivanje ostalih umjetnosti od arhitekture, dok ona svjesno odustaje od narativnosti i okreće se sebi i svojim izražajnim sredstvima.

Kao glavnu razliku arhitekture i filma Sevšek je naveo njihov vijek, jer je arhitektura vrlo stara, a film vrlo mlada umjetnost. U tome vidi i razlog zbog kojeg nema previše utjecaja i direktnih veza između njih, a one koje postoje dosta je teško odrediti. Ipak, šteta je što se o tom pitanju nije više raspravljalo jer bi bilo zanimljivo čuti i drugačija mišljenja.

Pri kraju razgovora moderator Vedran Šuvar i arhitekt Antun Sevšek raspravljali su o pogledanom ciklusu filmova te najavili onaj sljedeći. Svi radovi te večeri bavili su se arhitekturom kroz određene narativne i konceptualne sklopove. Sevšek zaključuje da se takav pristup odabire jer je totalitet arhitekture teško prikazati u mediju filma, ali također je moguće da redateljima to niti nije bio cilj.

Uz najavu sljedećeg ciklusa Sevšek je objasnio jaku vezu između izgrađene okoline i određenog tipa ponašanja. Kroz Poljičku cestu 25, koju je režirao Goran Čače, prikazuje se kako određene tipologije urbanih naselja uvjetuju određene oblike kriminalnog ponašanja te problematiku i često nametanje te teze od strane kriminalističke struke. Autofocus Borisa Poljaka film je o Crkvi svetog Nikole u Prahuljama kod Nina koju svake godine posjeti mnogo ljudi. Rad svjedoči preobrazbi prostora u svojevrsnu pozornicu na kojoj su glavni glumci turisti u neobičnim i smiješnim radnjama. Film znalački uočava fizički prostor kao neku prepreku ili okvir koji uvjetuje ponašanje – ljudi dolaze do njega, konzumiraju ga te mu se pritom podčinjaju. Prema reakcijama publike i mom mišljenju, Autofocusse od svih 10 reproduciranih filmova najviše istaknuo.

Osim dva spomenuta, u drugom filmskom bloku gledali su se i filmovi +topia u režiji Petra Novaka, City Killer Damira Čučića (koji u najavi nije naveden jer je u raspored dodan naknadno) i Proljeće na baušteli autora Željka Radivoja.

Program Na krajoliku ćemo izgraditi kuću tematski je zanimljiv i vrlo dobro zamišljen, ali ima nekih manjkavosti u realizaciji. S obzirom da je projekcija filmova podijeljena u dva dijela, publici bi sigurno bilo lakše da se sukladno tome i razgovor održao u dva dijela, nakon svakog ciklusa. Jasno je da bi to odužilo čitav program, ali ne sumnjam da su svi prisutni te večeri došli u MM centar s razlogom i interesom te da im nešto duže trajanje ne bi toliko smetalo. Također, mislim da bi gledateljima trebalo omogućiti postavljanje pitanja, naravno, ako to žele jer bi tako razgovor bio dinamičniji i tekao u više različitih pravaca. Time bi svi mogli aktivno sudjelovati i konačno bolje razumijeti temu.

Unatoč navedenim zamjerkama, cjelokupno je iskustvo večeri u MM centru lijepo i pozitivno te ću rado pratiti njihov daljnji rad, pogotovo filmski program Kratke slike.

Fotografije Tjaša Kalkan (ljubaznošću MM centra)