U četvrtak, 21. veljače 2019. godine,  u prostoru Kulturno-informativnog centra održana je tribina Spomenik i skulptura na kojoj je glavnu riječ vodio Nikola Vudrag. Afirmirani hrvatski kipar s ateljeom u Parizu dotakao se problema hrvatske spomeničke baštine uspoređujući ga sa nekim od europskih ostvarenja u proteklom stoljeću.

Tek je u nekoliko navrata predavač spomenuo nedavne polemike o epidemiji javnih skulptura koje utjelovljuju prvog hrvatskog predsjednika, nazivajući poplavu ne tako uspješnih skulpturalnih rješenja post-naivom Tuđmana. Ova osuda ne napada kipare osrednjih rješenja, priznavajući im jedinstveni način rada i umjetnički duktus, no ipak naglašava očite nedostatke u izvedbi kao što su neprepoznatljivost, ukočene i beznačajne geste te nečitljivost ideje koju javni spomenik neizbježno mora sadržavati. Vudrag kao politički nepristrana osoba naglašava važnost objektivacije ličnosti koju rekreira u bronci, na koju se mnogi kipari teško oslanjaju zbog vlastitog afiniteta prema liku i djelu Franje Tuđmana, a što posljedično otežava nepristranost i objektivnost u konačnoj izvedbi. Za rješenje tog konkretnog slučaja Vudrag je, osim postojeće biste, predstavio i idejno rješenje figure u punoj visini koja blago pruža poklon prema djevojčici uzdignutoj na prste. Ovo rješenje prožeto je idejom kreiranja i prosljeđivanja baštine te, osim značaja prvog hrvatskog predsjednika u prošlosti, naglašava važnost tog nasljedstva koje je potrebno njegovati i proslijediti budućim generacijama. Time ulijeva značaj u javnu skulpturu i prožima ju sviješću o brizi za buduće generacije. Javna skulptura mora biti total koji od umjetnika zahtijeva sposobnost materijalizacije jedne čiste ideje koja zatim čini jedinstven, čitljiv i jasan koncept u kontekstu u kojem je postavljena. Kako sam navodi, umjetnost je tu da spaja ljude koji ne pričaju istim jezikom, referirajući se pritom na odnos javne skulpture i publike. Na pitanje gdje se trenutno nalazi njegov Tuđman, Vudrag odgovara da već tri godine samuje u njegovom ateljeu. U tri godine sljepila Ministarstva kulture Republike Hrvatske na izniman rad mladog kipara, njegov je talent prepoznala francuska ambasada koja je pokazala interes za otkup jedinstveno kvalitetne biste prvog hrvatskog predsjednika. Indiferentnost institucijaprema njegovim radovima malo je kome iznenađujuća. Izbor teme javnih spomenika posebna je kategorija i odraz vrijednosne strukture aktualne vlasti, o čemu Vudrag ne govori, ali s razočaranjem primjećuje manjak javne skulpture koja bi predstavljala ugrožene društvene skupine kao što su, primjerice, samohrane majke. S druge strane, javna skulptura funkcionira kao strukturirana društvena mreža koja nužno uključuje i publiku. Opetovanim podizanjem osrednjih kiparskih rješenja, recepcija publike svela se na nestrpljivo iščekivanje postavljanja sljedećeg primjera kako bi se na njemu tražile greške. Time se namjera o podizanju niza komemorativnih skulptura pretvorila u zajedničku društvenu aktivnost što je u svakom slučaju bolje od naviknute pasivnosti.

Glavnina predavanja ipak se sastojala od uspješnih primjera europske skulpture u ovom i prethodnom stoljeću. Kao važan aspekt naglašavao se komunikativan odnos skulpture i njenog društvenog okruženja, umjesto da ona bude pasivna reprezentacija određene teme ili ličnosti. Kao primjer predlaže kolosalni Statue of Unity u Indiji – 182 metra visoko utjelovljenje Sardar Vallabhbhai Patela, ključne ličnosti u indijskom pokretu za neovisnost. Objekt sadrži muzej i izložbene dvorane te služi kao vidikovac. Ekonomska isplativost i turizam sastavni su dio današnjeg društva u čijem je kontekstu ovaj objekt funkcionalan i profitabilan. Pretvorivši skulpturu u korišten objekt, sprječava se njezino zanemarivanje i propadanje te na neki način nastavlja podsjećati javnost na prvotnu ideju koju skulptura utjelovljuje. Slična ideja Željka Keruma za velebnu Gospu na Marjanu odbijena je. Vudrag, usprkos tome što je koncept religijski kič u velikom, ističe potencijal ovog projekta kao turističke destinacije na putu za Međugorje. Isto tako, ne sugerira da bi se ovakva kolosalna realizacija trebala primijeniti na prvog hrvatskog predsjednika, ali napominje kako jedan ovakav Tesla ne bi bio loše rješenje.

Kao jedinstven primjer diskutiran je Beuysov performans na Documenti 7 koji se sastojao od  7000 sadnica hrastova koje na javni prostor sadi publika, postavljajući ispred svake sadnice velik blok kamena. Da bi hrast pomaknuo kamen, potrebne su stotine godina što ovu akciju čini jedinstvenim obuhvaćanjem performansa, javne skulpture i njezinog dugotrajnog procesa realizacije.

Javna skulptura može biti mnogo toga – lijepa internacionalna gesta kao što je poklanjanje Kipa Slobode Americi ili spomenik koji aktivno živi s gradom, primjerice ruska Motherland Calls  u autorstvu kipara Jevgenya Vučetića i arhitekta Nikolaia Nikitina. Isto tako, brončana skulptura Posejdona postavljena na pučini nedaleko od španjolskog otoka Gran Canaria efektno utjelovljuje boga iz grčke mitološke prošlosti, a lišena funkcionalnosti mijenjana je valovima, plimom i osekom. Postoji mnogo kreativnih načina na koje je moguće aktivirati javnu skulpturu. Ona može biti izniman ambijent, funkcionalni objekt ili interaktivna platforma. Jednolična portretna skulptura zaostaje za razvitkom društva kojemu su takvi primjeri dosadni, a koje traži nešto zabavno, isplativo ili efektno.