Uz velik broj otvorenja zakazanih za isti dan, 19. svibnja, u Galeriji Laval Nugent otvorena je i izložba Samo sa sobom, rezultat suradnje umjetnice Natalije Borčić i kustosice Sonje Švec Španjol.

Izložba u prvi plan iznosi susret sa samim sobom unutar zidova kupaonice gdje pojedinac postaje jedinim svjedokom sebe te se pokušava upoznati kroz tišinu i samoću. Taj put upoznavanja sebe trebao bi nadići često nametnutu negativnu vlastitu sliku i odnos prema sebi te omogućiti prihvaćanje sebe, a što predstavlja početak puta prihvaćanja i drugih.

Na zidovima dviju prostorija galerije obješena su platna kvadratnoga oblika dimenzija 80×80 cm postavljena na zidovima samostalno te duplo manja platna dimenzija 40×40 cm postavljena u nizu, što umjetnica objašnjava simboličnim odabirom jer oblik i raspored platna podsjećaju na pločice kupaonice čime dodatno naglašava temu otuđenja. Svako platno prikazuje isječak tog ‘intimnog rituala’ tuširanja: od umirujućega mlaza vode do šamponiranja kose. Svako platno novi je kadar i nijedan ne prikazuje isti dio rituala niti isti dio tijela: od glave i ramena pa sve do stopala promatranih preko trbuha. Također, malo je fragmenata koji prikazuju lice, a ondje gdje je lice ipak prikazano, umjetnica se odlučila za pogled iz profila čime se otuđenje, ali i mogućnost poistovjećivanja dodatno ističu.

Promatrajući svaki prikaz, posjetitelju je moguće zamisliti se u upravo prikazanome trenutku i čuti mlaz vode ili tišinu. Za takav neobičan način kadriranja koji promatrača uključuje u zbivanje, umjetnica se odlučila imajući na umu iskrivljenu sliku koju pojedinac stvara o sebi pred ogledalom ili u kadi. Iz istoga su razloga prikazani detalji poput odraza u mutnom ogledalu ili dodira vode i mokre kose s kožom. Mutno ogledalo skriva ono što pojedinac ne želi vidjeti ili predstavlja ono što vidi, a trebao bi (se) gledati drugačije. Ili je pak odraz pojedinčeve svijesti zamagljene nametnutim idealima, a izgubljene u nerealnosti. Također, možda je simbol traganja za samim sobom. S druge strane, promatrač ne mora dijeliti ideju negativnog odnosa prema sebi pa njemu mutno ogledalo ne predstavlja ništa više od toga.

Svijetli tonovi koje umjetnica koristi odgovaraju prikazanim situacijama i atmosferi. Ružičasti tonovi korišteni su za prikaz kože te kontrastiraju s hladnim plavim tonovima pločica i vode čime se naglašava negativan ton kojim se u kupaonici pojedinac obraća samome sebi. Hladnoća pločica još ga više otuđuje od sebe, od realnosti.

Posebno takav učinak otuđenja ima platno koje prikazuje odraz gornjeg i središnjega dijela tijela u glavi tuša iz kojega teče mlaz vode, a u kojoj lice pojedinca ostaje skriveno pjenom šampona, ili ono na kojemu je prikazan dio nogu i stopala u manjemu dijelu, a čiji ostatak površine zauzimaju podne pločice i voda koja se na njima skuplja. Takvim neizravnim ili udaljenim prikazom ljudskoga tijela sugerira se odmak od samoga sebe, odnosno promatranje drugim očima.

Hodajući galerijom u tišini, samostalno, u stalnome susretanju s intimnim trenucima koji zaustavljeni u trenutku vise na zidu, posjetitelj može u istaknutim fragmentima prepoznati sebe ili barem osvijestiti tu poznatu mu atmosferu, no može mu biti i neugodno jer se osjeća razotkriveno.

U tom, jednom od rijetkih trenutaka u kojima smo doista sami sa svojim mislima, susrećemo se s brigama, željama, idejama ili strahovima za koje nema vremena tijekom užurbanoga ritma dana. Često nas, međutim zaokupe negativne sitnice koje utječu na vlastitu predodžbu i time nas svakodnevno udaljuju od prihvaćanja sebe takvima kakvi jesmo. Umjetnica Natalia Borčić koncentrira se upravo na te trenutke te njihovim izoliranjem i prijenosom na platno pokušava doprijeti do promatrača jer susret s tom idejom neophodan je za razvoj pozitivnih međuljudskih odnosa; prihvaćanje vlastitih karakteristika usmjerava prema prihvaćanju tuđih, a iz prihvaćanja i razumijevanja proizlazi ljubav, i obratno.

Izložba ostaje otvorenom do 2. lipnja.

Fotografija Ivana Završki