Migrantska kriza 21. stoljeća koja razjedinjuje Europu tema je izložbe FROM AFAR koja je otvorena 5. travnja u Laubi. Predstavljene su fotografije Alessandra Pensa, nagrađivanog talijanskog fotografa koji od samog početka prati migrante kroz ‘Balkansku rutu’.
Izložene fotografije prikazuju imigrante, izbjeglice i azilante koji prolaze težak put u potrazi za boljim životom u Europi. Izložba nije postavljena kronološki od početka putovanja migranata, već su fotografije složene ovisno o tome koje su samome umjetniku važnije. Naglasak je na fotografijama s kojima se posjetitelji prvotno susreću i na fotografiji koja se nalazi na samome kraju izložbenog prostora.
Tri fotografije koje nas čekaju na ulazu u izložbu dramatični su prizori gumenog čamca koji prilazi kopnu, a u kojemu je veliki broj migranata. Ove fotografije su ključne jer svjedoče o opasnosti s kojima se migranti susreću na moru, obzirom da se na čamcu nalazi previše ljudi te postoji opasnost od utapanja. Također svjedoče i o nadi koja obuzima migrante kada dođu do kopna.
Već na ovim fotografijama nailazimo na motiv koji dominira cijelom izložbom, a to je odnos roditelja i djece koji zajedno prolaze ovo teško putovanje. Na ovu temu nadovezuju se i fotografije žene koja štiti svoje dijete od hladnoće pod aluminijskim pokrivačem. Osim što svjedoči o teškim uvjetima i neprikladnoj odjeći za hladnoću, ova fotografija svjedoči i o teškom emocionalnom stanju kroz koje prolaze izbjeglice na svome putovanju. Zabrinut, izgubljen pogled majke koja ne zna na koji način bi svome uplašenome djetetu pružila bolju budućnost zasigurno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nadalje se ističu fotografije iscrpljene djece koja u kaosu uspijevaju zaspati na majčinom ramenu ili djece koja osamljeno sjede na obali u potrazi za zanimacijom, a u vezi s time nam se svakako postavlja pitanje koliko su ta djeca svjesna što se događa oko njih i koliko će ovo putovanje utjecati na njihov daljnji život. Osobita je i fotografija majke koja je na putovanje krenula s teško bolesnim sinom primoranim putovati u krevetu zbog težine te bolesti. Ipak, to što hrabro ne odustaju od putovanja upućuje nas da je situacija od koje bježe uistinu teška i neizdrživa.
Gumeni čamac, vidljiv na prvim trima fotografijama, ponavlja se i drugdje s ciljem osvještavanja posjetitelja o nehumanim uvjetima putovanja s kojima se migranti susreću. Problemi s kojima se migranti suočavaju na moru nastavljaju se i na kopnu, što se naglašava fizičkim sučeljavanjem fotografija kopna i mora na postavu izložbe. Izložene su tako fotografije migranata kako hodaju bosi ili u neprikladnoj obući i odjeći i po nekoliko stotina kilometara putovima koji nisu izvorno namijenjeni pješačenju. Nakon putovanja migranti dolaze u izbjegličke kampove, koji su često improvizirani i nude tek nešto bolje uvjete za život negoli što su to bili na putovanju. U izbjegličkim kampovima migranti se često susreću i s predrasudama lokalnog stanovništva koje se buni zbog njihovog dolaska, a osobito je zanimljiva izložena fotografija turista koji fotografiraju migrante. Ova fotografija otvara i pitanje turizma kao sve češći problem, obzirom da turisti izbjegavaju dolazak u te zemlje zbog predrasuda i straha od migranata.
Penso se bavi i onime što ostaje za migrantima na nekim područjima, pa su tako izložene i fotografije pustoši i smeća, a osobito se ističe fotografija odlagališta otpada nastalog odlaganjem velikog broja prsluka za spašavanje koje su migranti nosili na svom putovanju. Iako se radi o više od 1.000.000 osoba koje su krenule na ovo putovanje, za umjetnika oni nisu tek brojka već svaka osoba ima svoju osobnost i svoj život. To prikazuje i kroz portrete pojedinaca kojima s lica možemo iščitati očaj, nemoć, svijest o neizvjesnosti, tugu i strah s kojima su suočeni na ovome putovanju. Umjetnik nije samo fotografirao migrante, već su ga zanimale njihove sudbine te je i razgovarao s njima, a u nizu priča ističe se ona šesnaestogodišnjeg mladića koji je na put krenuo sam jer su mu roditelji preminuli.
Posljednja fotografija na izložbi prikazuje mladića kako sam stoji na livadi i mašta o svome životu nakon završetka ovog putovanja.Njegova pojava ostavlja nas da se zapitamo dublje u sebi zašto mi, koji imamo dom, sigurnost i toplinu, maštamo o novoj odjeći, obući i raznim stvarima, dok je njegova jedina želja stići na sigurno, sa samo jednom vrećom u koju je stao čitav njegov život.
Alessandro Penso ovom je izložbom htio posjetiteljima otvoriti nove horizonte po pitanju migranata, da osjete istinsku borbu, strah i bol tih ljudi. On bilježi trenutak i daje prostor migrantima pokazujući ih u njihovoj vlastitoj stvarnosti. I dok neke fotografije prikazuju dramatične trenutke, druge nam nude uvid u mirne, nježne trenutke tišine i samoće dajući nam dublju razinu razumijevanja kao promatrača. Penso je migrante pratio kroz cijelo njihovo putovanje pa tako i kroz Hrvatsku, istaknuvši kako je policija u Hrvatskoj uistinu odradila dobar posao, te da izbjeglice niti u jednom trenutku nisu bile prepuštene nehumanim uvjetima, kao u nekim drugim zemljama. Da je naša okolina uistinu angažirana po pitanju migranata te da nemamo predrasude prema njima zasigurno dokazuje i velik broj posjetitelja koji se odazvao na otvorenje izložbe! Ipak, primjeri strahota pojedinaca zabilježenih na fotografijama podsjećaju nas da je pred svima nama još dalek put prema jednom inkluzivnom i doista tolerantnom društvu.
Izložba je otvorena u sklopu 10. Festivala tolerancije – JFF, a može se posjetiti do 15. travnja.
Fotografije: Ana Svalina
