Malo o tržištu: primjer Art Pullovera

Blagdansko vrijeme je došlo i prošlo i svi smo mi, htjeli to priznati ili ne, u maniri odanih konzumerista više ili manje graciozno odigrali svoju ulogu. U obilju adventskih sadržaja koji su već sredinom studenog počeli nicati po širem centru grada, jedan se od njih istaknuo malo drugačijim fokusom. Radi se o ArtPulloveru, ne-običnoj adventskoj lokaciji čiji je glavni cilj prodaja djela hrvatskih umjetnika po pristupačnim cijenama. Za razliku od klasičnog koncepta prodajne izložbe ili, primjerice, natječaja Erste fragmenti na kojem se otkupljuje rad jednog umjetnika, dobitnika nagrade Erste Grand Prix, u sklopu Pullovera odigrao se niz popratnih događanja, od upoznavanja i razgovora s umjetnicima-izlagačima u okviru programa Meet the artist, preko modne revije i koncerata, sve do radionica joge.

Iako mi je najava događanja, koje kombinira izlaganje slika većinom mladih hrvatskih umjetnika (mnogi su od njih studenti Akademije ili su je netom završili) s fado glazbom, rakijom i vjenčanjima a la Las Vegas, djelovala zbunjujuće, odlučila sam mu ipak posvetiti malo više pažnje, ponajviše zato što nikada nisam pobliže istražila kako funkcionira tržište umjetnina u Hrvatskoj i – a to je pitanje koje se (pre)često nameće pri promišljanju o ovoj temi – postoji li ono uopće.

Nedavno sam, razmišljajući o ovoj temi i pripremi članka, ponovno pogledala poznat dokumentarac Bena Lewisa The Great Contemporary Art Bubble. Lewisova beskompromisna odiseja po tržištu umjetnina između ostalog izvlači na vidjelo raznorazne paradokse iz umjetničkog svijeta – upitnu politiku velikih aukcijskih kuća suočenih s turbulencijama na tržištu te ponekad bizarno visoke cijene umjetnina. Nepotrebno je napominjati kako se umjetnici u Hrvatskoj, čak i oni koje smatramo afirmiranima, ne mogu nadati otkupu svojih djela u velikim količinama, a kamoli za basnoslovne iznose koje su postizali, primjerice, Hirstovi ili Koonsovi radovi kojih se autor dotiče u filmu. Naime, stereotip umjetnika koji se zarad vlastitih principa suprotstavlja sistemu (sveprisutnom, a opet tako neuhvatljivom) što ga dovodi na sam rub egzistencije često je vrlo blizu istini, što pokazuje i najrecentniji, 33. Salon mladih pod znakovitim nazivom Troškovnik.

Prema jasno definiranoj, ali dovoljno široko postavljenoj kustoskoj koncepciji, umjetnici su pozvani da se osvrnu na načine na koje se „umjetnik može boriti za svoju egzistenciju“. Kako dalje stoji u tekstu natječaja: „Problem počinje među mladim generacijama, već pri odabiru zvanja i upisu na umjetničke akademije, a manifestira se u trenutku u kojem pojedinac više nije zaštićen institucijom i izlazi u realnost. Mladi se umjetnici većinom zapošljavaju na radnim mjestima neusklađenim sa strukom i razinom obrazovanja, nevezanim uz struku, a često struku u potpunosti napuštaju, kako bi osigurali osnovne životne uvjete. Samim time, odriču se vremena potrebnog za osobni umjetnički rast i razvoj.“ Sama izložba dosljedno je prenijela agendu kustosicā  i pokazala izvanredno slojevito tumačenje teme, pri čemu su one ravnopravno sudjelovale temeljem vlastitog iskustva rada na području vizualnih umjetnosti (na izložbi ste sigurno zamijetili i urnebesan promo-spot s njima u glavnim ulogama!). Naglasak na neformalnom i opuštenom razgovoru podebljan je nizom tribina o relevantnim pitanjima vezanim uz opstanak umjetnosti i umjetnika unutar sustava koji ih bez iznimke melje ako nisu spremni na brojne kompromise i ustupke.

Unatoč svemu tome, slijedom logike kapitalizma, budući da je umjetničko djelo u krajnjoj liniji je roba, tržište mora postojati. Brojni su problemi koji koče njegov razvoj i propulzivnost. Kako su mi u razgovoru navele Martina Miholić i Mia Orsag, neki su od najbitnijih problema: slaba educiranost šire javnosti, vrlo mali broj obrazovanih art managera koji su istinski u doticaju sa scenom i njezinim akterima te nepostojanje pravovaljanog zakonskog okvira koji bi učinio otkup umjetnina isplativim. Naime, nepostojanje zakona o sponzorstvu u našem pravnom sustavu znači da državne i privatne institucije ne mogu ostvariti nikakav odbitak od poreza u slučaju neke donacije, a nedostatak bazične infrastrukture institucija koje bi se time bavile još više otežava uspostavljanje funkcionalnog sustava. Slično je i kod galerija, za razliku od inozemnih koje se u većoj ili manjoj mjeri financiraju prodajom umjetnina koje izlažu, pri čemu od ukupnog iznosa uzimaju proviziju do 60% (!), u Hrvatskoj većina njih sredstva dobiva od države pa samim time manje energije ulažu u promociju umjetnika. Ili – ako si dopustimo dobronamjernu banalizaciju – dok će galerija u, recimo, Berlinu postupno stvaratiumjetnika i sebi osigurati dobar proizvod a time i dobit, kod nas će ga većinom pokazati, a ostatak posla pada opet na leđa umjetnika samog.

U jednom od svojih izleta u izložbeni prostor u Branimir centru razgovarala sam s Anđelom Zanki i Markom Merćepom, apsolventima na Akademiji likovnih umjetnosti i izlagačima na Art Pulloveru. U duhu politike ‘studenti za studente’ kojoj Kulturflux naginje željela sam saznati kako iz dane pozicije razmišljaju o ovakvom načinu prodaje i koliko su upoznati s plasiranjem svojih radova na tržište. Zanimalo me koliko se tomu posvećuje pozornost na Akademiji, odnosno priprema li ih fakultetski kurikulum za ono što dolazi nakon fakulteta; u prvom redu činjenicu da, barem na počecima, moraju biti sami svoji manageri, sposobni prezentirati sebe i svoj rad kako umjetničkoj sceni i široj publici, tako i potencijalnim kupcima.

Tu su se složili kako se kroz fakultet nisu susretali s inicijativama za razvijanje ovih ‘pomoćnih’ vještina, no ističu godišnji Cash&Carryna Jabukovcu koji je organizacijski prepušten studentima treće godine Akademije. Lokacija, atmosfera, pristupačnost mladih autora koji izlažu i prodaju radove te popratni program koji uključuje koncerte i večernji party, sve doprinosi višegodišnjem uspjehu i velikoj posjećenosti izložbe, a o tome govori i činjenica kako se održava već punih 11 godina. Čini se da i Art Pullover nastoji u prvi plan staviti upravo komponentu pristupačnosti i uspostaviti kontrapunkt umjetnosti čvrsto usidrenoj u sigurnosti white cubea i konvencija obično pridruženih tom konceptuPomak od stroge institucionaliziranosti ka jednoj vrsti hibridnosti u globalu označava pokušaj da se umjetnost demokratizira, i smjesti u domenu svakodnevice te zbilja učini „dostupnom svima“, kako to stoji u promotivnim materijalima Pullovera. Na sličan način funkcionira artOmat koji se od 2009. održava u predblagdansko vrijeme u prostorima HDLU-a. „Sajam nekonvencionalnih umjetničkih predmeta“ pokrenut je s ciljem stvaranja platforme za razmjenu kreativnih znanja i iskustava te prodaju originalnih proizvoda, čime je otvoren prostor za prezentaciju velikog broja kreativaca, manufaktura, pa i OPG-ova. Ovaj prokušan format donekle je prenesen i na Art Pullover, s tim da je njegovo trajanje prošireno na cijeli prosinac, čime je publika dobila dovoljno vremena za razmišljanje o kupnji, a za mnoge od umjetnika bio je to najduži period što su im radovi negdje izloženi. Međutim, ostaje pitanje same cijene, odnosno načina na koji se ona određuje.

Politika prodaje po svima pristupačnima cijenama uvjetovala je cjenovni rang od 50 do maksimalno 4000 kuna (koliko je stajalo samo nekoliko slika velikih dimenzija). Svaki od pedesetak izlagača morao je odrediti cijene, ali za neke od njih to nije bilo nimalo jednostavno. Tako Anđela i Marko nisu znali konkretno odgovoriti na moje pitanje. Naime, premda postoje različite formule koje izvode financijsku vrijednost pojedine umjetnine iz vrijednosti utrošenog materijala i vremena rada, dobro znamo da ti parametri nisu jedini relevantni, a vrijednost – u financijskom, ali i statusnom smislu – proporcionalna je, u nedostatku boljeg izraza, popularnosti umjetnika, odnosno stupnju do kojeg se on smatra afirmiranim i konkurentnim dionikom umjetničke scene. Pitanje o određivanju cijene moji su sugovornici dočekali sa smijehom, ali i blagim grčem na licu, jer ni sami nisu bili potpuno sigurni kako su došli do iznosa koji je morao biti pristupačan publici, a istovremeno poštovati njihove kriterije. „ Mislim, postoji neka interna formula od tri puta materijal ali… jasno da se prvo uspoređuješ s kolegama, pa si probaš stavit nešto jeftinije“, kroz smijeh mi je objasnio Marko, a Anđela se složila naglasivši kako zahtjev za samovalorizacijom predstavlja izazov koji je moguće svladati samo praksom. Značajna je i informacija da je stvar uređena tako da oni dobivaju čak oko sedamdeset posto iznosa, što smatraju izuzetno artist-friendly situacijom i što je, u odnosu na uobičajene provizije koje od prodanih radova uzimaju galerije, dosta dobra pogodba.

Međutim, izvjesna nelagoda do koje ponekad dolazi kada trebaju odrediti upravo tu, tržišnu vrijednost svojeg rada postoji i nije tako rijetka pojava o čemu svjedoči i zanimljiv eksperiment umjetnice Melinde Šefčić proveden u okviru Salona mladih. Šefčić je, naime, među izlagačima odabrala deset autora i zamolila ih da postave cijenu svojeg rada, odnosno procijene njegovu vrijednost. Zatim je s istim radovima pristupila publici i pitala ih bi li kupili dane umjetnine i koliko bi ih platili. Rezultati ove ankete bili su, kako su mi prepričale Mia i Martina, prilično iznenađujući. Naime, većina umjetnika pogrešno je procijenila kako njihov rad kotira kod publike, a neki od njih ozbiljno su se podcijenili.

Ući u srž navedenih problema zahtijevalo bi nešto opširniju elaboraciju, uz obavezno podsjećanje na manjkavosti u obrazovnom sustavu, na provincijalnost sredine u kojoj živimo i radimo te političke i ekonomske strukture koje i nisu previše naklonjene kulturnom sektoru, što se posebice osjetilo u godini za nama. No, zadržimo na Art Pulloveru i rezultatima koje je naposljetku postigao. Prema informacijama koje mi je ljubazno ustupila Nela Simić, voditeljica galerije Pikto i organizacijskog tima Art Pullovera, prodalo se tridesetak umjetničkih radova uz još dosta proizvoda primijenjene umjetnosti. Konkretno, oko 20% umjetnika prodalo je po jedan ili više radova. Premda se ovaj postotak možda doima malim, Nela ističe kako je za naše tržište i trenutačno stanje u zagrebačkim galerijama ovo zaista uspjeh te su organizatori iznimno zadovoljni ishodom, kao i reakcijama i odazivom publike. Također, ovogodišnju izložbu ne doživljavaju kao jednokratan projekt, nego ovakav format planiraju inkorporirati u daljnji program Pikta te time osigurati zaokret u pogledu tržišne djelatnosti.

Bilo kako bilo, činjenica je da su među izlagačima bili mladi umjetnici čija imena sve više susrećemo i koji postaju dijelom hrvatske umjetničke scene. Mnogi od njih izlagali su i na gorespomenutom Troškovniku koji je postavio itekako relevantna pitanja. Art Pullovermožda i nije s namjerom pokušao dati odgovor na njih, ali je pokazao inicijativu i natjerao nas da sagledamo mogućnosti tržišta koje nam se tako često zna učiniti odveć učmalim. Među brojnim udarcima koje je zadala 2016., našao se ipak i veliki broj kvalitetnih projekata i izložbi te sasvim sigurno možemo utvrditi da scena ne spava, nego se polako budi, revitalizira i premrežava. Čini se – makar u ovom trenutku ne mogu biti potpuno precizna – da se nešto dobro kuha.

zahvaljujem Marku Merćepu, Anđeli Zanki, Mii Orsag, Martini Miholić i Neli Simić na razgovoru i pomoći.

foto: službene stranice Art Pullovera, službene stranice HDLU