Iako Zagreb tijekom ljetnih mjeseci nudi razne sadržaje kojih s godinama imamo sve više na izbor, većina se aktivnosti ipak seli na more. Brojne izložbe nisu izuzetak, a upravo one radi posebne atmosfere uvijek privlače posjetitelje. Ako ste krajem srpnja bili u prilici boraviti na otoku Šolti, vjerojatno ste u šetnji uočili najavne plakate za izložbu Rajske ptice mlade grafičarke Lore Elezović. Riječ je o ciklusu radova u kojemu se, kao i u ostalim Lorinim radovima, odražava ljubav prema grafici i životinjskim vrstama. Studentica pred diplomom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u svojemu radu propituje odnos čovjeka i životinja, bilo da je riječ o nepoznatim vrstama i pobuđivanju divljenja prema njima ili posve suprotno, kritici osjećaja superiornosti koji čovjeku dopušta križanje vrsta radi vlastite koristi. Nakon niza sudjelovanja na skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, prva samostalna izložba autorice posvećena neobičnoj ljepoti rajskih ptica bila je tim važnija što je održana upravo na otoku s kojega obitelj Elezović potječe. Izložbu je time, uz veliko uzbuđenje radi samostalnog predstavljanja, obilježio i poseban osjećaj povratka korijenima. Iz razgovora s autoricom doznala sam o kakvim je radovima riječ, ali i nešto više o njezinim interesima i likovnom stvaralaštvu.
Ciklus radova predstavljen od 21. do 28. srpnja u Galeriji Bratska kuća u Grohotama na Šolti, rezultat je autoričine višegodišnje fascinacije i detaljnoga proučavanja rajskih vrsta koje su, prema mitološkom tumačenju, letjele visoko iznad Sunca stremeći ka rajskomu skladu. Pažljivo ih proučavajući, zavedena neobičnom ljepotom njihova perja, mlada grafičarka bilježi njihovu „emociju u neposrednom trenutku“ kombinirajući dva pristupa, „dürerovski“ detaljan i precizan pristup te onaj slobodniji u kojemu rezultat ovisi o slučaju. Na vječito pitanje o pripremi i izvorima koji potiču njezin interes, autorica odgovara kako svakome radu prethodi istraživanje i proučavanje fotografija životinja te učenje o njihovu staništu. Pa ipak, priznaje mi, teško je pronaći dovoljan broj kvalitetnih fotografija snimljenih iz različitih uglova što dovodi do ponavljanja uzoraka i otežava radni proces.
Plakat za izložbu Rajske ptice na Šolti
Lora kreira novo prirodno stanište za rajske ptice upravo kako bi promatraču približila djelić života koji možda neće imati prilike neposredno doživjeti, a suprotstavljanjem dviju tehnika pruža mogućnost za različit doživljaj ovih vrsta. Oko promatrača privučeno je razigranošću i nježnošću rajskih ptica koje su se ugodno smjestile na papir. Minucioznim potezima na manjim formatima nadomještena je karakteristična raskoš boja, čime je fokus premješten na detalje te posebnosti teksture i rasporeda perja ptica. Veći su formati, pak, rezervirani za pojednostavljene prikaze izvedene u tehnici laviranog tuša za koje autorica uporište pronalazi u kineskim tradicionalnim crtežima ptica. Tehniku laviranog tuša odabire jer odgovara nježnom karakteru proučavanih vrsta. Različitim tehnikama autorica istražuje brojne mogućnosti jer smatra da se pribjegavanjem istim načinima izražavanja postepeno ukalupljuje i zaboravlja ono što ju motivira na rad – znatiželja.
Mali formati, iz ciklusa Rajske ptice
Znatiželjne rajske ptice kao odraz autoričina karaktera, podsjetile su me na stihove pjesme Kako naslikati pticu Jacquesa Préverta: „Naslikati zatim nešto ljupko, nešto jednostavno, nešto lijepo, nešto korisno za pticu“. Baš poput Préverta, Lora pažljivim i strpljivim proučavanjem na trenutak zaustavlja ovu ptičju porodicu, ali ne kako bi ju pripitomila, nego upravo suprotno, kako bi ovjekovječila djelić njezina života i skrenula našu pozornost na ljepotu tih bića. Iako nije riječ o metafori kreativnoga čina, koju pak iščitavamo kod Préverta, moguće je povući paralelu s odabirom jednostavnoga prepoznatljivog motiva ptice kroz čiji se tretman očituju kvaliteta i tehnička vještina autorice.
Semioptera wallacii, iz ciklusa Rajske ptice
Pa ipak, rajske ptice nisu jedina vrsta koja je zaintrigirala autoricu. Fascinacija životinjskim svijetom rodila se u ranom djetinjstvu, a s godinama proučavanja i skiciranja, nastala je zavidna kolekcija građe sastavljena prvenstveno od minijatura, studija i ilustracija. Također, važnu ulogu u formiranju zbirke i uobličavanju autoričina umjetničkog svijeta imali su bestijariji, ilustrirani spjevovi o životinjama u kojima je svaka životinjska vrsta predstavljena posebnim karakteristikama uz simboličnu moralnu poruku.[1] Uskoro je zanimanje za svakodnevnim vrstama zamijenila usmjerenost ka neobičnom svijetu hibridnih vrsta potaknuta brojnim djelima pjesnika i putopisaca, ali i pronađenim informacijama o izumiranju pojedinih životinja zbog čovjekova uplitanja u njihov životni tijek. Upravo to etičko pitanje Lora problematizira u većini svojih radova, a temu detaljno razrađuje u diplomskom radu. „Htjela bih upozoriti čovjeka, suočiti ga s istinom te potaknuti svijest o apsurdu interesa i potrebe za uplitanjem u tuđi život. Manipuliranje znanstvenim mogućnostima radi vlastite koristi nije opravdano“, napominje autorica u jednom od razgovora.
Primjer hibridne vrste
Radoznalost i poigravanje u radu bilo je moguće opaziti i na prošlogodišnjoj izložbi Kokošinjac održanoj u kafiću Raspjevane kokoši. Na prikazima pojedinih kokoši ili grupacija, promatrač osjeća njihovu živost, a autorica ih, izvlačeći u prvi plan njihove karakterne osobine, prikazuje veličanstvenima. „Negdje sam pročitala da su se kokoši razvile iz dinosaura i da su najbliži živući rođaci veličanstvenog T-Rexa, što znači da su one zapravo živući dinosauri. Promatrajući ih u to sam se i sama uvjerila. Liježu se iz jaja,obožavaju valjanje u prašini, a pogotovo uživaju u kopanju plitkih rupa u zemlji. Kokoši su pametnije nego što mislimo. Sposobne su prenijeti znanje te pokazati samokontrolu. Primjerice, majka kokoš kvocat će svojim pilićima čak i prije nego što se rode te će oni njoj, ali i međusobno, odgovarati kroz ljusku“,[2] navodi Lora uvodeći nas u kasniji ciklus radova kojim nastoji senzibilizirati promatrača za životinjski svijet uopće.
Iznenađena nedostupnošću fotografija nekih životinjskih vrsta te zaprepaštena naglim nestankom istih, Lora odlučuje podrobnije proučiti problem i naglasiti njegovu važnost ističući u tome presudnu ulogu čovjeka. Danas je križanje vrsta uobičajeno, a etičnost tog postupka najčešće se ne dovodi u pitanje. Kako bi ilustrirala spomenuti problem, navodi mi zastrašujući primjer umjetno stvorenih transgenetskih svilenih buba nastalih križanjem gena pauka, dudovog svilca i meduze, u svrhu dobivanja svile koja svijetli u određenim okolnostima te se u azijskoj kulturi koristi za posebno svečane prilike. Odgovarajući na taj apsurd, autorica na papiru povezuje najrazličitije životinje stvarajući pritom hibridne vrste koje u realnosti možda već i postoje, a produkt su kombinacije tehnološkog napretka i znanstvenih istraživanja. Plamenac-škamp, konj-morski konjic, tropska otrovna žaba-kolibrić, samo su neke od čudnovatih kombinacija.
Primjer iz vlastite čudnovate zbirke
Stvaranje vlastite kolekcije čudnovatih bića prikupljanjem podataka i maštovitošću pristupa rezultiralo je jednim posve novim svijetom koji, upozorava nas autorica, može postati naša realnost ako ne osvijestimo probleme koji nas okružuju. Pitanje društvene osjetljivosti provučeno kroz rad Eduarda Kaca koji je problematizirao prihvaćenost i etičnost transgenetskoga postupka, ili Steffena Dama koji je izrađivao staklenke imaginarnih bića, Lora postavlja s jedne strane suptilno nježnim prizorima, a s druge strane na način da prikazane vrste ostave snažan utisak na promatrača koji već i sviješću o problemu može utjecati na promjenu nepovoljnog stanja.
