U Ljubljani je 10. studenog 2016. otvorena privremena izložba hrvatskog kolekcionara Davora Vugrinca pod imenom »Kolekcija Vugrinec« koja je za posjetitelje otvorena do 12. ožujka 2017. godine.
Iako je jasno da je kulturno-umjetnička veza Zagreba i Ljubljane snažna još iz proteklih stoljeća, odnosno nekoliko desetljeća unazad, dok smo još bili jedinstvena država, neosporno je da se snažna nit održala te i dalje postoji i danas. Ta je poveznica najbolje vidljiva od poznih dvadesetih pa do četrdesetih godina 20. stoljeća kada su slikari i kipari iz Slovenije u razdoblju između dva svjetska rata na akademski studij odlazili u Zagreb jer u Ljubljani takva institucija još nije postojala, a Zagreb je bio bliži od Praga, Pariza ili Beča te je nudio visoko umjetničko obrazovanje na akademiji ustanovljenoj 1907 godine. Razlozi su dakako jednostavni, Zagreb je bio veći, dok je Ljubljana bila manji grad unutar Austro-Ugarske s nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Tako je Zagreb obilježio cijelu jednu generaciju slovenskih umjetnika poput Zorana Mušiča (čiju sliku nalazimo i u kolekciji) ili Maksima Sedeja koji su u Zagrebu studirali pod okriljem vodećih stručnjaka i profesora kao što su Ljubo Babić, Krsto Hegedušić ili Vladimir Becić.
Izložba postavljena u Narodnoj galeriji odražava široki stilski spektar što je uostalom i jedna od odlika umjetnosti na prijelazu iz 19. u prvu polovicu 20. stoljeća. Predstavljena su djela umjetnika koji su bili studijski kolege ili suputnici slovenskim impresionistima (Rihardu Jakopiču, Mateju Sternenu, Matiji Jami…), Antonu Ažbetu i drugima. Izložba je tako ponovni podsjetnik da je hrvatska moderna umjetnost više »europska« nego regionalna. Naime, hrvatski velikani poput Vlahe Bukovca, Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića i Mencija Clementa Crnčića predstavljeni su platnima iz kojih se oslikava tehničko znanje i senzibilitet koji su usavršili na školovanjima u tadašnjim velikim umjetničkim centrima poput Pariza, Beča ili Münchena. U njihovim je djelima tako odlično zastupljena i prikazana tzv. Zagrebačka šarena škola koja plenerizmom, pastelnom paletom boja i simbolističkim motivima unosi »vilinsko-parišku« atmosferu.
Izloženo je 65 uljnih slika te dvanaest skulptura koje svojim kompozicijama unose dinamiku u postav. Zbirka obiluje portetima realnih i mitskih bića, aktovima, žanr-prizorima iz svakodnevice, ženskim figurama poznatih iz antičke literature poput gracija Miroslava Kraljevića, Čikoševe Penelope ili Medovićeve Pompejanke te piktoresknim pejzažima Vjekoslava Paraća, krajolicima Mirka Račkog i Crnčićevim morskim vedutama koje na izložbu unose duh Dalmacije. Javnosti se prvi put prikazuje i umjetnika Belu Čikoša Sesiju u atelijeru, kojega je naslikao Vlaho Bukovac. Raznovrsnost autora i motiva tako pokazuje zaokruženu eklektičku sliku hrvatske umjetnosti te služi kao svojevrsni kulturno-geografski identitet Hrvatske od Dalmacije, preko Like, do Zagreba i Zagorja.
Mato Celestin Medović, Proljeće (Vrijes), 1908, ulje na platnu
Bivši hrvatski nogometaš Davor Vugrinec je sa svojom ženom, kustosicom Klovićevih dvora u Zagrebu te povjesničarkom umjetnosti Petrom Vugrinec, dao novo značenje kolekcionaru-nogometašu koji sakuplja djela hrvatskih umjetnika i time pokazuje da domaće bogatstvo ne mora uvijek završiti u vlasništvu stranaca. Svojim umijećem, stečenim znanjem, strašću i stručnošću svoje supruge redovito obilazi aukcije i umjetničke sajmove gdje naslućuje da bi se mogli pojaviti kakav rani Bukovac, Tomislav Krizman ili Ferdo Kovačević. Zahvaljujući uspješnoj nogometnoj karijeri i pažljivoj kolekcionarskoj politici, uložio je tamo gdje bi rijetko koji sportaš uložio – u kulturu. A kultura, odnosno u ovom slučaju umjetnost, mu je na tome višestruko uzvratila te se danas smatra jednim od najvećih kolekcionara hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća u Hrvatskoj koja bi svojom raznolikošću lako mogla prkositi mnogim zbirkama u javnim institucijama. Njegova je kolekcija rezultat višegodišnjih planiranja, strpljivosti, poduzetne trgovine umjetninama te se mora priznati da je usto odličan studijski primjerak hrvatske moderne. Između ostaloga, prikazana su i djela Ivana Meštrovića, Emanuela Vidovića, Ljube Babića pa i Luje Bezeredija te mnogih drugih.
Narodna galerija u Ljubljani je, nakon velike obnove i ponovnog otvaranja Narodnog doma 2016. godine i proširenja stalnog postava s oko 600 umjetničkih artefakata, i s ovom izložbom ostvarila uspjeh. O tome svjedoče i brojke od nekoliko tisuća znatiželjnih posjetitelja kao i znalaca iz struke koji o kolekciji govore sa pohvalnim epitetima.
Zbirka Vugrinec bila je izložena i prije dvije godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (kasnije i u Varaždinu i Koprivnici), no zbog drugačijeg okruženja koje nije tako neutralno kao ono u Narodnoj galeriji te postava i izbora je, po mišljenju kritičara, pa i mene same, bila podosta lošija od veće i preglednije izložbe u Narodnoj galeriji. Postav i izbor radova u Narodnoj galeriji su odredili autori Davor i Petra Vugrinec uz pomoć galerijskoga kustosa dr. Andreja Smrekara. U komparaciji ljubljanske s domaćom izložbom većina je stručnjaka iz Slovenije i Zagreba napomenula da nažalost i dalje vrijedi stara izreka »Hrvat je više cijenjen u tuđini, nego kod kuće« zbog drugačijega pristupa do samoga sadržaja, PR-a pa sve do popratnih sadržaja. Medijska popraćenost u slovenskim medijima bila je izuzetna i nemjerljiva s hrvatskom, a na javna nedjeljna vođenja dolazili su i renomirani umjetnici iz susjednih zemalja. Glavni mecena jedan je od poznatih slovenskih ljubitelja umjetnosti i kulturne baštine Janez Riko s tvrtkom Riko, d. o. o., bez čije financijske pomoći izložba ne bi uspjela biti realizirana.
Postav kolekcije Vugrinec u Narodnoj galeriji u Ljubljani
Za dva tjedna izložba kreće put Zagreba i ne preostaje nam ništa drugo nego pričekati neku novu (hrvatsku ili stranu) galeriju koja će opet objeručke prihvatiti umjetnička djela 19. i 20. stoljeća te njihovog kolekcionara. Ostaje nada da će baš ta zbirka postati osnova za veću privatnu galeriju i da će se jednom odnosi na relaciji između povijesno-umjetničkih stručnjaka, kolekcionara, kustosa, direktora galerija te političkih elita poboljšati i u konačnici da će i sama država prepoznati vrijednost zbirke te je poduprijeti i tako poboljšati umjetničko-kulturni turizam. Naime, ovo je jedna od rijetkih zbirki na našem prostoru koja bi zaista bila dostojna veće galerije poput onih u inozemstvu, zbog umjetnika koji su svojedobno stekli svjetsku slavu te su i danas kapitalni umjetnici u okviru hrvatske povijesti umjetnosti, a čija djela dosežu basnoslovne cijene zbog svoje kvalitete.
