Koliko je vrlih muževa, koliko krasnih žena, koliko ljupkih mladića … ujutro još objedovalo sa svojim rođacima, drugovima i prijateljima, a iste večeri večeralo na drugom svijetu sa svojim pređima!
Giovanni Boccaccio, Dekameron
U Oris Kući arhitekture u zagrebačkoj Ulici kralja Držislava 3, ovoga je mjeseca (od 10. do 28. travnja) moguće vidjeti djelo Where do people go after they die? koje je izložila KLARXY, mlada umjetnica s naših ulica. Pitanje o kojemu djevojka govori – Kamo ljudi odlaze nakon što umru? – prolaznik može razumjeti kao frazu ili mu se ono može učiniti djetinje prostodušnim, i razgovor o skončavanju čovjekova puta može mu se, zapazivši jednostavne grafike na galerijskim staklima, pričiniti ljupkim. Međutim, budući da je pitanje o smrti poznato svačijemu uhu te ga postavljaju djeca, iza toga naivnoga vela čitava je težina ljudske duše. Naslov izložbe jasno zrcali umjetničinu namjeru: bezazlenom otvorenošću i pouzdanjem pozvati nas da u njezinoj viziji zagrobnosti potražimo odgovore na vlastita pitanja, koji su šaroliki poput naših osobnih putova.
U galeriji se nalazi umjetničko djelo − velika mapa zagrobnoga života. Zamjetne su njegove proporcije: rad čini osam registarskih redova koje čine vodoravno polegnuti papiri A3 formata. Djelo zauzima cijeli zid, a svaki je registar dugačak četiri i pol metra. Naime, upravo je format temelj predodžbe o svijetu mrtvih; njegove velike dimenzije predočavaju prostorno-vremensku ogromnost podzemlja. U kontrastu sa svojim golemim dimenzijama, prostor toga svijeta kompleksno je i minuciozno izveden u tehnikama tuša, bakropisa te digitalnom tehnologijom. To je svijet prilično tamnih (crno-bijelih) i isprepletenih hodnika, komora i putova kojima se kreću preminuli, a koji dočaravaju složenost postojanja, možda i bespuće bivanja, s one strane. Također, ovo se djelo, sastavljeno od odlomaka kraćih scena sa stotinama likova u podzemnome prostoru, te njihovih dijaloga smještenih u oblačiće, poziva na oblik stripa ili slikovnoga romana. Promatrajući prikazane fragmente iz posmrtnoga svijeta, zaključuje se o svojevrsnoj živosti svijeta umrlih, aktivnome načinu na koji mrtvaci postoje.
Death definitely means that your life is over, but it doesn’t mean that the book of life is the last book on your shelf.[1]
Naime, mrtvi se u podzemlju zaokupljuju na različite načine: susreću se i pozdravljaju, prisjećaju se minuloga života i o njemu razgovaraju, ali se bave i posmrtnim aktivnostima. Primjerice, na samome početku romana može se sresti lik u ulozi neke vrste psihopompa. O njemu se iz narativnih prikaza doznaje kako se, nakon što je umro prije pedeset godina, prijavio za posao vodiča novopridošlih mrtvaca po zagrobnome svijetu, nadajući se savladati njegovu prostranost. Ipak, dopušteno mu je kretati se samo u ograničenomu prostoru podzemlja te mu je posao dodijao, ali se po završetku rada može vratiti svojoj babe.
To think that I would learn all the secrets of this Downstairs world by becoming a volunteer tour guide… a big mistake … I’m tired.
Također, moguće je zapaziti najstariju članicu podzemlja, jezovitu i naprasnu staricu koja ondje obitava već osamsto godina, misleći kako je oduvijek tamo. Prisutan je i mrtvac koji se ne sjeća svoje smrti, pretpostavljajući kako je umro od bolesti vezane uz gubitak memorije. Dalje, prikazana su i zajednička događanja poput mjesta za razmjenu raskošnih funeralnih kostima, ili ‘posmrtne psihoterapije’ u kojoj preminuli razgovaraju o svojim problemima:
‘I GAVE IT AWAY! I THOUGHT I WILL BE DEFINITELY DEAD BY NOW!’ … ‘You’re just bored here, and you’re running from the main point: working things out with yourself!
Dohvatljivi su maleni, usputni dijalozi mrtvih, primjerice:
‘Oi! Nancy! Look at this!’ ‘What?’ ‘What’s funny?’ ‘Nothing…’ ‘WHAT’S FUNNY?’ ‘Do you really wanna know?’ ‘YES! YOU’RE MAKING ME NERVOUS!!!’ ‘Wow, down boy … ‘You’re wearing a women’s suit.’ ‘What?’ ‘You’re wearing a women’s suit.’ ‘I’m not.’,
ili razgovor u kojemu se mrtvi prolaznik pita o starosti pokojnice s obzirom na njezin staromodan kostim, a ona otkriva kako je umrla nedavno i samo bira arhaičnu modu. Nadalje, uočljivi su i poveći umetci scenskih fragmenata koji su, za razliku od bezbojnoga okoliša, digitalnim putem obojeni jednom od tri osnovne boje. Ovi dijelovi predstavljaju pokojničke reminiscencije na život. One govore, primjerice, o prisjećanju umrloga na preobilno uživanje u vinu (pokojnici nemaju tjelesne potrebe živih ljudi, ali moraju obavljati stvari poput higijenskoga balzamiranja), o tome kako je jedna mlada žena gušeći se preminula na svoju prvu bračnu noć, o fatalnoj zaljubljenosti u privlačnog Antonija, o prisjećanju na oslobađajuću senzaciju kihanja, o krvavome ubojstvu koje je pokojnica u svijetu mrtvih ipak uspjela osvetiti.
Since we are gossiping. Oh how the tables have turned. It’s all connected … He sure got what he deserved. If I’m not mistaken he was a serial killer while he was alive.
Dalje promatrajući crteže i prateći razgovore, doznaje se kako taj zagrobni svijet nije jedina mogućnost čovjeku kada umre. Odmah poslije smrti, ljudima se postavlja pitanje žele li odabrati aktivno zagrobno postojanje ili pasivnu smrt u raki gdje svijet za njih dovijeka nestaje:
… SHUSH! You were not to asked to continue your life. Your life is done. You had to make a decision if you want to death actively or passively.
Aktivnu smrt koju vode bezdušni mrtvaci, a koja može trajati i vječno, moguće je ipak u svakome trenu prekinuti spuštanjem do svoje rake kroz svojevrstan cijevni prolaz. Valja istaknuti kako je u tu crnu rupu drugoga pokojnika moguće i nasilno gurnuti. S obzirom na to da odlazak u raku znači apsolutno i trajno nepostojanje, na taj je način spomenuta gospođa supokojnome ubojici uzvratila za svoj izgubljeni život. Također, na granici zagrobnoga svijeta i svijeta živih nailazi se na ljude koji su u stanju kome ili vrlo čvrstoga sna. S obzirom na to da nisu zapravo mrtvi, još uvijek imaju duše te im tijela pomalo svjetlucaju. Nemaju pristup sudjelovanju u donjemu svijetu, no slobodno im je razgledati ga. Usto, vidljiva su tijela životinja i biljaka u obliku fosila koji ispunjavaju prostore među hodnicima i komorama, ali životinje, kao ni djeca nisu prikazani kao stanovnici svijeta mrtvih.
Uistinu, na ovome kompleksnome radu pregršt je scena i detalja koje gledatelj može zapaziti, a koji predstavljaju međusobno nepovezane, nasumične ulomke iz postojanja u svijetu mrtvih. U vlastitoj interakciji s ovom više psihološkom no prostornom kartom podzemlja, konzument može postupno dohvaćati autoričinu koncepciju donjega svijeta, posveti li dovoljno vremena povezivanju smisla različitih potankosti. Ipak, veličina i kaotičnost mape prije mu dopuštaju da promatra upravo nasumice odabrane fragmente. To promatraču dozvoljava poistovjećivanje s raznolikim, ali ljudima zajedničkim situacijama vezanima uz pitanja oko smrti, odnosno umiranja. Čini se da na jednako slučajan i nepredvidiv način djeluje i sam tok ljudske sudbine, kao da njime stvarno vlada ruka prevrtljive Fortune.
You didn’t have a choice whether you want to be born or not … How and why you die is something some people can have an impact on, but … you also depend on some factors that are not in your hands.
