Mnoštvo ljudi koji stoje u izložbenom prostoru sa slušalicama u ušima te držeći mobitele ili tablete,  nije prizor koji biste vjerojatno očekivali vidjeti na otvorenju izložbe. No, upravo takav prizor doživjeli su posjetitelji na otvorenju audiovizualne instalacije Jelene Remetin, 22. ožujka u Laubi. Radi se o projektu u kojemu se posjetitelji kreću kroz  četiri imaginarna kata zgrade čiji stanari prepričavaju svoje priče ili postavljaju posjetitelje  na mjesto događanja izravnim obraćanjem.

Razlog zbog kojega se posjetitelji u prostoru kreću sa slušalicama i mobitelima leži u zvučnom segmentu ovoga projekta, inače posjetiteljima nedostupnom bez ranije navedenih gadgeta. Kako bi bili u mogućnosti čuti zvukove iz prostorija zgrade, posjetitelji moraju imati instaliranu aplikaciju pomoću koje očitavaju kodove koji se nalaze na deset panela, a potonji predstavljaju različite prostorije u stanu. S obzirom da se svi katovi i prostorije, odnosno paneli, nalaze u istom prostoru, izložbu uopće ne bi bilo moguće organizirati bez slušanja kroz slušalice. Paneli su postavljeni relativno blizu jedni drugima, te bi se posjetiteljima kod reproduciranja na zvučnicima miješali zvukovi iz drugih prostorija.

Prostorije se nižu logičnim slijedom, od hodnika, preko kuhinje, dnevne sobe, kupaonice i spavaće sobe, sve do balkona. Iako posjetitelji mogu slobodno i nasumično posjećivati prostorije, na taj način može doći do prekida kontinuiteta priče te tako neke gube smisao. Organizatori izložbe predlažu da se po prostorijama posjetitelji kreću linearno, odnosno da poslušaju svih deset priča na jednom katu, pa da se tek onda unutar aplikacije presele na drugi. No, moguće je izabrati i slušanje svih zbivanja u jednoj prostoriji, neovisno o katu zgrade.

Na prvome katu zgrade ponuđena nam je priča pod nazivom Kupac je kralj, a radi se o zvukovima iz ureda različitih tvrtki koje dijele isti prostor. U hodniku ovoga stana, kao i u kupaonici i WC-u, čuju se isprva različiti glasovi u daljini, da bi se nešto kasnije razjasnili glasovi nekolicine ljudi koji obavljaju poslovne razgovore, svaki za sebe. U kuhinji, dnevnoj sobi, kao i u spavaćoj sobi čuju se glasovi dviju žena i muškarca koji se bave tarotom i telefonski ljudima daju savjete. S obzirom da oni isključivo nagađaju o životu sugovornika, dolazi do čestih pogrešaka te time njihovi razgovori poprimaju i humorističnu notu. Slušanje njihovih razgovora navodi nas i da promislimo o naivnosti ljudi koji se u životu oslanjaju na savjete takvih tarot stručnjaka, ali nam i također daje uvid u to da te ljude najčešće zanima financijska i ljubavna budućnost, dok zdravlje zanemaruju. Koliko naivni neki ljudi mogu biti svjedoče i razgovori dvaju muškaraca koji telefonski prodaju različite proizvode. Radi se o pozivima s kojima smo vjerojatno svi upoznati, a u kojima nas prodavači na sve moguće načine pokušavaju pridobiti da kupimo njihov proizvod. Na kraju nas očekuje balkon, na kojemu se čuju zvukovi vanjskoga života – automobili, lajanje psa, žamor ljudi –  sve što je zaposlenicima ovih tvrtki tijekom radnog vremena potpuno nevažno.

Na drugome katu zgrade očekuje nas prazan stan i priča o neriješenom ubojstvu, pod nazivom Nepoznati s drugog kata. Odmah pri ulasku u stan javlja nam se protagonist koji nas vodi kroz sve prostorije ovog zapečaćenog stana pričajući nesretnu priču o vlastitom ubojstvu. Već u hodniku upleteni smo u  zločin te saznajemo kada se njegovo ubojstvo dogodilo, kao i činjenicu da ga je ubila jedna od njegovih kćeri. Kako se priča dalje razvija, saznajemo više o emocionalnom stanju ubijenoga i o samim događajima na dan ubojstva. Protagonist nam te događaje predstavlja točno u prostorijama u kojima su se odvijali, a tijekom cijele priče on se bavi i pohlepnom borbom za nasljedstvo od koje njegove kćeri ne prežu, neovisno o obiteljskim odnosima. Nekoliko puta se protagonist izravno obraća posjetiteljima i poziva ih da pobliže promotre prostorije, a dramatičnost ove priče dodatno je pojačana čestim pauzama u govoru i uključivanjem glazbe u spavaćoj sobi. Priča ovoga imaginarnog čovjeka svjedočanstvo je samoće, ali također i naše svakodnevice u kojoj svaki dan slušamo o ubojstvima na koja već nakon nekoliko dana zaboravimo. Za kraj nas protagonist na balkonu poziva da slušamo svoje srce, ali i da obraćamo više pažnje na ljude u prostoru oko nas koji nam nisu uvijek vidljivi.

Foto Greta Mohr Pavlin

Priča nazvana Kriza smještena je na trećem katu, u stanu bračnoga para srednjih godina. Već u hodniku, kroz njihovu svađu saznajemo  kako ih muče financijski problemi koji remete i njihov međusobni odnos. Kako se priča, odnosno svađa dalje razvija, saznajemo da to nisu jedini njihovi problemi. Javljaju se tu i obiteljske poteškoće, ali i problem migracije koji je trenutno u Hrvatskoj vrlo aktualan. Osjetna je i ignorancija i svojevrsno bježanje od problema kod muškarca, kao i eventualni problem alkoholizma koji se često javlja kod ljudi koji ostanu bez posla. Tema ove priče je svakako i otuđenje, gubitak nade za boljim sutra, ali i utjeha koju ljudi pronalaze u okrivljavanju drugih za vlastite gubitke.

Na četvrtom katu posjetitelji imaju mogućnost postati Cimeri zvuka i sudjelovati na tulumu u studentskom stanu. U ovome stanu posjetitelji su “vidljivi” i odmah s vrata im se jedna studentica izravno obraća i uvodi ih na tulum. Za ovaj stan je tipičan žamor zbog mnoštva prisutnih na tulumu, ali iz gomile se ipak uspijevaju istaknuti akteri nekih razgovora. Nailazimo tako na raspravu o osjetilima te je prema jednome od sudionika osjetilo zvuka nepravedno potčinjeno osjetilima vida i dodira, što se svakako može vezati uz cilj cijele izložbe da osvijestimo postojanje onoga što ne vidimo, ali čujemo. Na balkonu ovoga stana logičan je kraj ove izložbe te se jedan od protagonista tuluma izravno obraća nama i potiče nas da se zapitamo o svemu što smo čuli.

Koncept izložbe svakako je neobičan i osobito zanimljiv zbog aplikacije pomoću koje posjetitelji doživljavaju samu instalaciju. Ipak, aplikacija može postati problem za ljude koji se eventualno ne služe pametnim telefonima, te su samim time zakinuti za potpun doživljaj. Zamisao sa slušalicama također je pohvalna, jer posjetitelji međusobno ne smetaju jedni drugima te se na taj način uistinu mogu uživjeti u priču koju slušaju. Tu se javlja i određena ironija jer kao posjetitelji svjedočimo otuđenju fiktivnih stanara, a slušalicama smo zapravo i mi sami otuđeni od ljudi koji nas okružuju na izložbi. Time autorica zapravo negira društveni karakter same izložbe, ali se i referira na svakodnevni život u kojemu stalno gledamo u mobitele i ne gledamo što se događa oko nas.

Eventualna zamjerka je što su neke priče predugačke, te je tako kod nekih posjetitelja bilo primjetno brzo zasićenje i dosada izazvana predugim stajanjem pred jednim panelom. Što se vizualnog dijela izložbe tiče, on je riješen vrlo dobro – simboli prostorija na panelima su minimalistički, ali dovoljno jasni da odmah spoznamo o kojoj prostoriji je riječ. Svakako valja spomenuti i to da nam ova izložba otvara nove horizonte kada je riječ o međususjedskim odnosima i namjernom ignoriranju onoga što se događa oko nas. I dok će u stvarnome svijetu koji nas okružuje većina reagirati i odmah intervenirati zbog prebučne zabave, rijetki će tako spremno reagirati i na obiteljsko nasilje koje se odvija u stanu pored. Na taj način ova izložba, osim zabavnog aspekta, nudi i jednu obrazovnu i humanu poruku!

Izložbu možete pogledati u Laubi do 02.travnja 2016., a aplikaciju ZVUKOPIS, pomoću koje sudjelujete u zvučnom segmentu instalacije, možete preuzeti na http://zvukopis.surogat.net/