Ovih je dana dolazak u Umjetnički paviljon drugačiji od onog uobičajenog, za što su zaslužni umjetnik Dalibor Martinis, kustosica Leila Topić i autorica postava Ana Dana Beroš. Audiovizualna instalacija Request_reply.DM/2077 otvorena je u petak, 18. ožujka 2016. i već je tada bilo očito da će do zatvaranja privući brojne zainteresirane.
Zašto? Odgovor vjerojatno treba tražiti u jedinstvenom spoju interijera i same izložbe koji je nastao kao dio trenutnog ciklusa site specific izložbi Umjetničkog paviljona.
Instalacija je, dakle, osmišljena isključivo za ovaj prostor i predstavljena promatraču poput dugačkog filmskog platna koje kontinuira duž zidova u zamračenom ambijentu. Ipak, za razliku od klasične kinodvorane na koju postav može podsjetiti (jednostavno zato što smo na takvo što naviknuti), ovdje se nudi čitavo audiovizualno iskustvo s petnaest različitih kratkih filmova-pitanja, od kojih se tri nalaze na središnjoj povišenoj trokutnoj strukturi na samom ulazu. Filmovi-pitanja su numerirani, na tlu ispod svakog nalazi se upečatljiv bijeli natpis s pripadajućim brojem, ali je odmah jasno da standardni redoslijed ne postoji (na primjer, pitanje koje se prvo primijeti je ono pod brojem 15) i da je smjer kretanja publike slobodan.
Request_reply.DM/2077 zamišljen je kao niz pitanja koja Martinis postavlja nekom entitetu u 2077. godini kojem je trenutno nemoguće odrediti formu. To vrijeme u budućnosti nije slučajno odabrano, već se radi o točno 99 godina od prvog intervjua umjetnika sa samim sobom 1978. godine, kada on postavlja pitanja na koja će odgovoriti 2010. u formi razgovora u talk showu (emisija Drugi format, HRT).
Za razliku od tog projekta, ovog se puta događa nešto novo, jer, kako Martinis tvrdi, nema smisla stalno raditi isto i biti dosadan publici. Petnaest pitanja snimljenih u protekle dvije godine prezentirano je u formi filma, a u cijeloj priči autor služi kao posrednik između sadašnjosti, tj. zahtjeva (request) i budućnosti, tj. traženog odgovora (reply).
Međutim, više ne postoji neraskidiva veza pitanja i odgovora, već sada ona mogu funkcionirati sama za sebe jer nikome nije poznato kako će biti 2077. godine. Također, ovdje nema osobnosti i razgovora između dva „ja“, dakle, pitanja može postaviti bilo tko iz 2016. bilo kome iz 2077. godine, tim zamišljenim entitetima koji će prema autorovim predviđanjima biti naši dvojnici načinjeni od svih podataka koje ostavljamo na internetu, u računalima, fotografijama, medijima i na sličnim mjestima.
Pitanja su postavljana tijekom dužeg perioda, paralelno s ostalim Martinisovim aktivnostima na putovanjima. Zbog ograničenosti prostora izabrano je njih petnaest, a različita mjesta snimanja odražavaju njihov različit sadržaj. Većina ih nije smišljena od strane autora, već su posuđena iz znanosti, pjesama ili Martinisovih ranijih radova, iz vremena kada nije ni razmišljao o tome da će ih jednom iskoristiti u ovakvom kontekstu.
Takvo je, na primjer, pitanje br. 3. Godine 2000. autor je snimljen kako čita govor Josipa Broza Tita iz 1951. te je potom taj kratki film projiciran na fasade u Zadru, a u njemu se pojavljuje pitanje: „Tko će izgraditi novo socijalističko društvo?“. Nedvojbeno se radi o društvenoj kritici i propitivanju mogućnosti promjene društvenog uređenja. Slične je tematike i dokumentarno pitanje br. 10 koje je snimljeno početkom 2014. na glavnom trgu u Kijevu u vrijeme sukoba kada Martinis stoji na barikadama prema policiji i postavlja pitanje: „Do you believe in radical transformation of society?“.
Dodatna zanimljivost je i to što su pitanja u filmovima postavljana na različite načine i da nisu uvijek performativna, već autor na određenom mjestu zaista nešto radi i samo nastoji biti tamo gdje treba. „Do you seek the path to enlightment?“ pitanje je br. 4, a postavlja ga lutkica Konfucija koja ljudima inače za novce proriče budućnost u Kineskoj četvrti San Francisca. Peto pitanje, „Tko sam ja?“, postavljeno je kroz radijsku emisiju Slika od zvuka na Trećem programu Hrvatskog radija. Sedmo je pitanje nastalo kad je Martinis otkrio prodavaonicu ploča u Nashvilleu s kabinom u kojoj je moguće snimiti vlastitu ploču za nekoliko kovanica. Posudio je pjesmu od Pixiesa Where is my mind? i postavljajući upravo to pitanje snimio svoj možda jedini singl. Jedno od pitanja (br. 14), „DM2077, ima li ikog u tvojem svijetu osim mene?“ snimljeno je dok se njegov tekst na različitim jezicima pojavljuje na ekranima Times Squarea u New Yorku i fasade MSU-a u Zagrebu.
Jasno je, dakle, da će u kontekstu ove izložbe što se tiče važnosti pitanja i odgovora, pitanje pobijediti, upravo zato što je nedokučivo tko ili što i kako će na njih odgovoriti. Autor, ali i ostatak današnjeg svijeta, su tu da postavljaju pitanja budućnosti. Budući da ona govore o aktualnim problemima na osobnoj i svjetskoj razini, sigurno će više otkriti o sadašnjim preokupacijama nego što će to učiniti odgovor iz budućnosti. Hoće li se ona budućem entitetu činiti glupa, pametna, smislena, smiješna ili kakva god, ovisi o onome što će se događati u međuvremenu i kako će to utjecati na formiranje njegovih stavova i razmišljanja. Danas postoje tisućljetna pitanja čiji je odgovor još uvijek nepoznat, ali i trenutno banalna pitanja, smatrana takvima jer su odgovorena postupnim razvojem društva i tehnologije tijekom vremena. Slično bi trebalo biti i u budućnosti, jer, kao što često čujemo, povijest se ponavlja.
Autoreferencijalne teme kojima se Martinis bavi prvi su puta u ovakvu suradnju povezale Umjetnički paviljon i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu te će ona konačno relizirati njegovom izložbom Data recovery u prosincu ove godine u MSU-u, na kojoj će kustosica također biti Leila Topić.
S obzirom na Martinisovu iznimnu vještinu komunikacije s publikom, svako je od pitanja jedinstveno i traži aktivno sudjelovanje promatrača. Neka će u njemu izazvati smijeh, nakon nekih će se zamisliti, ali niti jedno neće proći neopaženo. Gore spomenuta pitanja nisu navedena jer su bolja od ostalih, već zato što su primjeri različitog pristupa samom pitanju i problematici kojom se bavi. Naravno da će se određenom posjetitelju neko film-pitanje istaknuti više od ostalih, i to je razumljivo, jer nismo svi isti. Upravo je u tome čar iskustva Request_reply.DM/2077 – svaki od promatrača razmišljat će o važnosti pitanja te se uhvatiti u malo drugačijim maštanjima o budućnosti: Tko će nam i na koji način dati odgovore?
Nakon ovakve izložbe, koja oduševljava i više od očekivanog, sigurno nisam jedina koja s nestrpljenjem očekuje prosinac u MSU-u.
Izložba se može posjetiti do 17. travnja, od utorka do nedjelje od 11 do 20 sati, a petkom od 11 do 21.
Kustosica izložbe Leila Topić
Postav izložbe Ana Dana Beroš
Fotografije Stanko Herceg (ljubaznošću Umjetničkog paviljona)
