Ove godine održan je deveti DA! festival kojeg su organizirali studenti dizajna i arhitekture Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ono što karakterizira ovaj festival suradnja je studenata s različitih fakulteta i iz različitih gradova. Studenti sami stvaraju, biraju i predstavljaju radove jedni drugima kako bi pokazali svoje vještine i kreativnost te imali priliku interdisciplinarno surađivati. U sklopu ovog festivala događaju se i okrugli stolovi, radionice, predavanja i zabavni programi, a možda je najveće postignuće izložba nagrađenih studentskih radova, koja se već treću godinu zaredom odvija u galeriji Lexart. Kratko ću se osvrnuti na izložbu i predstaviti radove koji su ove godine izloženi.
Sebastijan Morovčak u radu „Oni odlaze zorom“ svojim fotografijama i filmom zabilježava svoju obitelj i mjesto u kojem je odrastao. Fotografije detalja, poput suhog cvijeća u vazi na tavanu punom paučine i bake koja sjedi u kuhinjici pored peći, nostalgični su prizori koji pokazuju skroman život na selu. Sličnom temom bavi se i Sven Mrkonjić u svojem radu „Kako reći da vas volim?“, u kojem su prikazane fotografije studentove obitelji, ali iskrivljene oštećenjima, čime je htio prikazati današnje odnose sa svojom obitelji i pamćenje koje blijedi ili je iskrivilo prošlost.
Još je jedan rad koji bi se mogao staviti u korpus s prvim dvama - „Ples na vjetru“ studentice Josipe Henizelman. Ona snima list kako treperi na vjetru zapleten u paučinu, prikazujući svu čar i ljepotu prirode. Iako u videu list kontinuirano „pleše“ na vjetru, ono nipošto nije jednolično i dosadno. Naime, u videu su se „pojavili“ i muški glasovi, vjerojatno prolaznika u šumi, koji svojim simpatičnim neznanjem ometaju studenticu u snimanju. „Neće li se malo taj pauk buniti?“ i „Vi ovdje tražite vrganje?“ rečenice su učinile da video bude dražestan i komičan, a slučajne prolaznike učinile dionicima ovog simpatičnog rada.
Toni Bilić u svojem radu „Dođite, doćemo“ postavlja sofru, okrugli stol sa setom za izradu „bosanske kahve“ kao asocijaciju na bosanski način druženja. Time približava publiku bosanskim običajima, stvarajući ambijent koji zrači prijateljstvom i lijepim sjećanjima.
Nasuprot lijepim sjećanjima, rad „Fragile – Careful when transporting!“ Rebece Jane Bačani temelji se na negativnim sjećanjima. Tema trudnoće neke asocira na lijepo, povratak ženstvenosti i „sjaja“ dok drugima jednak pojam predstavlja neugodno, teško i bolno iskustvo. Studentica stvara skulpturu crijevolike utrobe ispunjene igračkama i drugim predmetima koji podsjećaju na majčinstvo te ga na fotografiji sama nosi i preuzima ulogu majke.
,,Negativno“ je prefiks i u radu „#Postbody“ Nine Dolenca, a istražuje utjecaj društvenih medija na sliku tijela i mentalno zdravlje, s naglaskom na tjelesno - dismorfni poremećaj. Napravljena publikacija ispunjena je vizualima, člancima, objavama s društvenih mreža koje pokazuju suvremeni stav prema tijelu.
Karla Braovac također se bavi suvremenim pojmovima u društvu. Stvara svojevrstan časopis pod nazivom „Spotify wrapped“, u kojem, eksperimentirajući s tipografijom i bojom i kreirajući razne interaktivne zadatke, prikazuje godišnje izvješće platforme Spotify. Dizajnom se bavila i Nadja Orkić, kreirajući dizajn vizualnog identiteta Arheološkog muzeja u Zagrebu, s ciljem da sadržaj ove institucije približi mladima.
Rad „(in)visible“ industrijski je dizajn Victorie Bucul. To je site-specific rad izgrađen od stiropora i kartona. Oblici unutar napravljenih polica mogu se premještati. Studentica time potiče članove publike na sudjelovanje u samoj kreaciji, mijenjajući kompoziciju kako žele i time stvarajući posve nov rad. Dizajnom se bavila i Barbara Delost u svojem radu „Fixi – redizajn produžnog kabla“. Kao što i sam rad govori, u galeriji je postavljen produžni kabel koji se sastoji od četiri rotirajuće glave na koje se mogu prispojiti utikači uređaja svih veličina i oblika. U želji da učini nešto praktično, studentica je uspjela i u estetskom doprinosu ovog uređaja kojeg svi imamo kod kuće. Sigurna sam da bi ovakav dizajn brojne zainteresirao i probudio im želju da jedan takav kabel i sami posjeduju.
Sljedeći su radovi usredotočeni na modne tekstilne kreacije. Rad „Disturbia“ kreacija je Filipa Paljaka s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, a prikazuje predimenzioniranu ili „oversized“ jaknu s koje vise niti crnog konca. Ova kreacija, uz crne maske koje nose modeli, izaziva gledatelju osjećaj nelagode i otvara vrata novoj modi, modi „kaosa“, kako ju i sam student prezentira. Rad studentice Antonije Bucić „Transformation 24“ prikazuje nam također jednu jaknu, ali ona nije uznemirujuća, već je zanimljiva zbog svoje multifunkcionalnosti – sklapanjem principom origamija može postati torba. Još je jedna modna kreacija Vicka Racetina nazvana „[grand] – PA“ koja propituje stilove 90-ih. Njegove kreacije vraćaju nas u prošlu modu, ali Vicko dodaje i nove elemente stvarajući tako suvremenizirani retro stil. Takve odjevne kombinacije, iako kod nekih izazivaju nostalgiju, nikada nisu u potpunosti niti izašle iz mode, a danas se ponovno aktualiziraju.
Rad „Nedodirljivi“ Ivana Fijolića malo je drugačiji od ostalih jer je usredotočen izričito na jednu osobu. Skulptura prikazuje argentinskog boksača Nicolina Locchea koji je ostao prepoznatljiv svojim niskim gardom i pušenjem cigareta između rundi. To je bez sumnje izazvalo zanimaciju mladog studenta, koji je odlučio prikazati ovog boksača i široj publici. Još jedan student koji se bavio svojevrsnom skulpturom je Josip Pratnemer, koji u svojem radu „Špijunka“ navodi gledatelja da zaviri kroz rupicu montiranu na kutiju šibica i sam postane špijun, promatrajući posve novi galerijski prostor unutar same kutijice, u kojemu su postavljene minijaturne skulpture.
Šest je radova s područja arhitekture i urbanizma. Stela Brkić i Dora Polovanec u svojemu su se radu bavili gradom Trogirom i njegovim potencijalom izgradnje zelene površine u trećoj zoni, s dodatkom rekreacijskog parka, koja bi upotpunila ljepotu ovog povijesnog grada i pridonijela njegovu ambijentu. Matija Cepanec bavio se transformacijom biološkog koridora rijeke Plitvice blizu Varaždina, a Marija Bašić, Josip Klarić, Yulia Lukić, Ela Pajdek, Nino Tolić i Ana Vidaković svojim su radom „Ne(s)t city" dali prijedlog preobrazbe grada Splita u budućnosti. Fran Polan u prostoru isušenog nekadašnjeg rukavca Save na periferiji Zagreba vidi potencijal unaprjeđivanja infrastrukture za stanovanje. Fran Hodalj i Sanja Hokal, s druge strane, daju prijedlog kako riješiti problem nekontrolirane izgradnje u Kozari Boku i Kozari Putevima različitim načinima gradnje u visinu. Studenti Paola Kostrenčić i Nikola Toplek smatraju, kako i sami kažu u opisu rada, da gradu nedostaju „mjesta za spontane događaje“, stoga u svom radu „umetnuti teatrino“ stvaraju oktogon koji bi omogućio okupljanje ljudi u javnom interijeru. U njemu se nalaze prostori za koncerte, predstave, druženje ili bilo koju vrstu rada. Nešto poput Autonomnog kulturnog centra Medika, koji je zatvorio svoj prostor javnosti zbog velikih šteta u potresu.
Izložba se u galeriji mogla pogledati do 10. svibnja, a ako ste ju propustili možete ju cijelu pogledati na linku.
Fotografirale Nadja Orkić i Mia Barbarić.
