U četvrtak, 17. ožujka, u ORIS Kući arhitekture otvorena je izložba ‘Crno kroz prizmu’, nastala kao projekt Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta (KSPUFF). Na otvorenju je doživjela velik uspjeh, sudeći po broju posjetitelja, a postoji i mogućnost produljenja njenog trajanja.

Kustoski tim je šesteročlan, a čine ga Sara Đurkas, Ivana Mlinarić, Iva Neljak, Tina Petković, Katarina Puljko i Toni Zadravec, od kojih svi, osim Đurkas, tvore trenutno predsjedništvo KSPUFF-a. Tim je raspisao natječaj za umjetnike zadajući temu istoimenu izložbi i razrađujući koncept u detalje, ali ostavljajući prostor za široku interpretaciju. Ukratko, poslana je molba umjetnicima za slanje radova na temu vlastitog viđenja crne boje, odnosno prikaza crne boje kroz individualnu prizmu, kako bi se, nakon selekcije dobivenih radova, usustavila izložba smislenog izlagačkog koncepta.

Foto Dea Botica

‘Netko će u tom kaosu [crnila] ponovno pokušati pronaći red, kao što smo i mi nastojali ova odabrana djela, koja su odraz naših visceralnih poriva, žudnji i strahova, objediniti u estetsko iskustvo koje sa zadovoljstvom prepuštamo vama i vašoj individualnoj prizmi.’ (Iz teksta izložbe)

Rezultat je izložba radova trideset i osam mladih umjetnika, većinom jedan do tri rada po umjetniku. Iako broj zvuči pomalo zastrašujuće s obzirom na veličinu izlagačkog prostora Orisa, izložba nije nimalo nalikovala devetnaestostoljetnom Salonu čiji su zidovi prekriveni umjetničkim djelima, na što bi prvotno asocirala količina radova. Upravo suprotno, novonastali kustoski tim u postavljanju svoje prve izložbe s lakoćom je stvorio nezasićenu i logičnu prostornu koncepciju, unatoč zamkama koje se nužno javljaju pri osmišljavanju iste.

Foto Dea Botica

Raznoliki radovi usustavljeni su unutar malenih tematskih cjelina – polazeći od prikaza crne kroz kozmos, zatim crne kao odraza ljudske patnje, sve do pitanja identiteta i crne kao boje asocirane s emancipacijom i snagom. Tim redoslijedom zasigurno se javlja pomisao na izložbu kao vizualni i konceptualni prikaz unutarnje borbe individue u svijetu: od propitivanja vlastitog postojanja u svijetu i svemiru, sve do intimnog razmišljanja o vlastitom identitetu i pomirivanju sa samim sobom, završavajući pozitivnim otkrićem snage i samouvjerenosti.

Djelomičan problem koji se javlja zbog same prirode natječaja i, općenito tematskih izložbi, je gušenje individualnosti svakog zasebnog rada. Prolazeći izložbom i čitajući opis svakog od izloženih djela, postaje jasno kako je tema ponekad površno shvaćena i svedena na prve asocijacije crne boje, što dovodi do neizbježnog stapanja velikog broja radova u jednu veliku crninu, umjesto skupine heterogenih individualnih „crnih kroz prizmu.“

Ističu se određeni radovi, ne samo u sklopu cijele izložbe, već i unutar samih tematskih polja. Važno je spomenuti popularnost rada Vitra Drinkovića, Optika 3, fokus, iz 2013. godine, postavljenog u središte prostora. Posjetitelj stavlja slušalice koje pojačavaju ili prigušuju okolne zvukove, dok licem ulazi u četverostranu piramidu ogledala te kroz kvadratni otvor na vrhu promatra ljude pred sobom. ‘Rad problematizira zaokupljenost izgledom i uspoređivanjem, konstantnu samoanalizu, subjektivnu percepciju koja je sužena i programirana sistemskim, vanjskim informacijama i vrijednostima.’ Osim tog rada, Drinkovićeve skulpture od žlica možda su konceptualno najrazrađenija djela od izloženih.

Nježniju stranu crne boje otkrivaju radovi poput grafika Suze I – VI Tee Pranjić, inspiriranih istraživanjima Rose-Lynn Fisher o teksturi suza uzrokovanih emocijama pod mikroskopom, i ilustracije Noćnog neba Ivane Pipal u kojoj propituje pravo na nebo.

Radovi poput Bez srama Jelene Vunak i Propast civilizacije Igora Kovačevića na potpuno suprotne načine poigravaju se referencama na pop kulturu, medije i stvaranje identiteta na društvenim mrežama. S jedne strane, tu je Darth Vader prikazan kao zavodnik fotografirajući mobitelom samog sebe u zavodljivim pozama, a s druge je razapeta Barbie lutka kao odraz problematike materijalizma i seksualnosti unutar suvremenih medija.

Više od četrdeset radova u različitim medijima uspješno je postavljeno u prostor Orisa zahvaljujući radu organizatora i njihovoj neustrašivosti pred količinom radova, veličinom prostora i različitošću medija. Crno kroz prizmu pokazuje mogućnost stvaranja konceptualno i estetski zadovoljavajućeg iskustva, unatoč naizgled razbacanog materijala.