Znači li slušati automatski i čuti? Što je zvuk, a što tišina? Možemo li ih zaista spoznati i kako? neka su od pitanja koja mogu pasti na pamet prilikom posjeta galeriji MSU-a u kojoj se od 23. veljače nalazi zvučna instalacija Između tišina Bojana Gagića.
Radi se o fonografskom zapisu dvanaest minskih polja koja je Gagić tijekom dvanaest mjeseci snimao usmjerenim mikrofonom visokog dometa na magnetofonske trake. Na svakom je polju snimio i po jednu dokumentarnu fotografiju. One su postavljene na zid galerije, dok je nasuprot svake pripadajući joj magnetofon. Reprodukcija zvuka sa svih dvanaest magnetofona istovremena je, a magnetofonska traka koja se neprestano vrti povezuje svaku fotografiju s „njenim“ magnetofonom.
Foto Martina Vidas Butorac ( ljubaznošću MSU-a)
Ovaj je projekt nastavak umjetnikova bavljenja oduvijek intrigantnim pojmom tišine (Bojan Gagić: O tišini, 17. – 26. srpnja 2016., Galerija Bačva, Dom hrvatskih likovnih umjetnika). Gagić tvrdi da je tišina nepoznata te se ne može iskusiti. Isto tako, ne postoji zapravo ni zvuk, nego je on samo psihička kategorija nastala zbog ljudi koji ga prepoznaju slušanjem. Za razliku od izložbe u srpnju, gdje je naglasak na istraživanju samog pojma kod minskih je polja tišina sekundarna jer je njihov zvuk identičan bliskoj im okolini, koja može biti potpuno bezazlena. Tako se prepoznaju primjerice udari vjetra, šumovi lišća, zvona crkve, glasanje cvrčaka i prolazak vozila. Ti zvukovi ni na koji način ne mogu nagovijestiti opasnost područja jer bi se bez gledanja prije pomislilo da se radi o naselju, pejzažu ili blizini prometnice, a ne o po život opasnom prostoru. Takva je pojava neobična jer je sluh najbrže osjetilo pa prvo registrira opasnost. Druga je posebnost izložbe proces rada obrnut od klasičnog sound arta i field recordinga, kod kojih se traže „posebni“ zvukovi na „običnim“ mjestima, dok je Gagić na „posebnim“ mjestima – minskim poljima, tražio „obične“ zvukove.
Foto Martina Vidas Butorac ( ljubaznošću MSU-a)
Izloženi magnetofoni izvjesne su starosti zbog čega su na dijelovima oštećeni te se zbog toga od početka izložbe sve više oštećuju i magnetofonske trake kojima je rok trajanja istekao 1991. godine, u vrijeme nastanka minskih polja. Gagić objašnjava da je upravo zato i koristio ovaj medij jer će prema kraju izložbe zvukovi postati „metafizički prostor minskog polja – oštećeni zvuk“, kao simbol oštećenih mjesta koja u Hrvatskoj, prema procjenama Hrvatskog centra za razminiranje, zauzimaju više od 480 kvadratnih kilometara, s preko 46 000 neaktiviranih mina.
Tri godine stara ideja Bojana Gagića teško da bi bila realizirana na ovakvoj razini bez truda i upornosti kustosice Leile Topić koja s autorom surađuje već dugi niz godina te sama tvrdi da u tom procesu mnogo uče i utječu jedan na drugoga. Važno je napomenuti da se na njen poziv vrlo rado odazvao Lawrence English, jedan od najistaknutijih izdavača, promotora i autora u grani field recordinganapisavši popratni tekst uz izložbu. English je na zanimljiv način opisao percipiranje sluhom i vidom kroz Gagićev rad, čime mu odaje priznanje i smatra ga jednim od ključnih aktera u razvoju ovakve vrste umjetnosti.
Foto Martina Vidas Butorac ( ljubaznošću MSU-a)
Nakon posjećene izložbe te razgovora s autorom i kustosicom (kojima i ovim putem zahvaljujem na vremenu), mislim da je Bojan Gagić takvo priznanje i više nego zaslužio.
Višestruko nagrađivani multimedijalni umjetnik, dizajner zvuka i rasvjete Bojan Gagić na umjetničkoj je sceni aktivan od početka devedesetih godina, a izlaže samostalno ili kao dio dvojca Lightune G u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegov opus čine mnoge ambijentalne instalacije, kompjutorske grafike, videoradovi i glazba za njih, fonografski te kratki poetski zapisi. Zanimaju ga eksperimenti vezani uz odnose tijelo/prostor/zvuk/sjećanje, a bavi se luminoakustikom, field recordingom i općenito sound artom. Od njegovih radova se u MSU-u do sada mogao vidjeti Meandrofon, interaktivna audio-instalacija postavljena u sklopu Dana MSU-a koja je služila kao pandan Kniferovoj izložbi (Gagić je „ozvučio“ Knifera), audio-vizualna instalacija Richterov pogled u Zbirci Richter te svjetlosna instalacija na južnoj fasadi zgrade Muzeja u sklopu projekta Za aktivnu umjetnost – Nove tendencije 50 godina poslije (1961-1973).
Izložba se može posjetiti u MSU galeriji do 15. 3. 2016. od 14 do 18 sati
Foto Martina Vidas Butorac ( ljubaznošću MSU-a)
