Dana 18. lipnja u caffe baru Škrabatorij otvorena je izložba pod nazivom Prilagodba: segmenti autorice Alme Trtovac. Kafić je tako preuzeo ulogu prenošenja socijalnog aspekta u umjetnosti posjetiteljima. Umjetnica izloženim radovima nastoji u promatraču osvijestiti situaciju u kojoj se nalaze slijepe osobe te detaljno analizirati taj proces.
Izložba se nalazi u prostoru kafića i u potpunosti je njemu prilagođena. Na zidu koji se uočava pri ulasku nalaze se pojedinačna platna sastavljena zajedno, iako ona mogu činiti i zasebne cjeline po stupcima, kako su bila izložena u galeriji. Iz daljine se razlikuju dvije pojedinačne kompozicije, ovisi o kutu gledanja. Ulaskom u prvi prostorni pojas kompozicije, okolina pred promatračem iščezava. Pojedini dijelovi jasno se iščitavaju, dok se prostor u daljini gubi. Jasno je vidljiva cesta koja vodi u dubinu slike, vjerojatno nastojeći prikazati odnos između slijepca i društva. S obzirom na to da je prvi vidljivi dio kompozicije, pri ulasku u kafić stvara se dojam nastavka realnog prostora. Pozadina je prikazana fragmentirano, ali ne gubi postojanost oblika. Društvo nastavlja postojati, ne mijenjajući nijednu od svojih struktura, dok slijepac cijelo svoje postojanje prilagođava poziciji u kojoj se našao. Njegovo sjećanje nit je vodilja, ali i ono se pokazalo krhkim. Umjetnica poteže paralelu s konceptom “otuđenog grada” Kevina Lyncha koji se odnosi na ljudsku nesposobnost snalaženja u prostoru, tj. nemogućnost crtanja vlastitog položaja u cjelini u kojoj se nalazi. Otuđujući se od društva, slijepac se otuđuje i od vlastita grada. Razvija “zakržljala” osjetila, koja mu pomažu pri procesu crtanja vlastite karte kretanja u mislima. S obzirom na vizualnu kulturu koja nas okružuje, teško je postaviti promatrača u poziciju u kojoj ne vidi ništa, a još se težim zadatkom smatra pokušaj dočaravanja procesa gubljenja vida. Zamisliti svijet u kojem se, umjesto vidom, služimo imaginacijom i prisjećanjem na nekada viđeno, postaje izrazito teško ostvarivo.
Radovi su slikani bojama koje se mijenjaju ovisno o svjetlosnom podražaju: klasično neonsko svjetlo, UV black light te stroboskopskovjetlo, kojim se postiže iluzija sporog kretanja. Kombinacija crne i ljubičaste boje te efekt koji je nastao zahvaljujući korištenju osvijetljenja, zorno dočarava proces gubitka vida i odnosa s materijom koja ostaje u sjećanju pojedinca. Sjedeći u prednjem prostoru pred promatračem se nalaze kompozicije koje prikazuju detalje urbane slike velikih gradova kao što su zgrade ili reklame. Koliko smo ih dobro promotrili kroz današnji dan, jesmo li obratili pozornost na promjenu u vlastitoj ulici i koliko se u detalje možemo prisjetiti njihova izgleda? Što kad bismo u jednom trenutku ostali bez našeg osjetila vida i ostali prepušteni krhkom sjećanju na stvari koje smo nekada smatrali beznačajnima, samo su neka od promišljanja na koja potiče trenutni interijer kafića. Također, razmišljanja se mogu usmjeriti prema odnosu društva i slijepe osobe te na načine na koje se ono (ne)prilagođava. Primjerice, na koji je način kretanje gradom sigurno i što pojedinici mogu učiniti po tom pitanju? Prema tome, možemo reći da umjetnica svojim radom želi ukazati i na taj problem – nedostatak empatije. Na dan otvorenja, djela su osvijetljena navedenim svjetlima, izuzev stoboskopa, čime je prostor Škrabatorija dokazao mogućnost transformacije ovisno o htijenjima umjetnika. Prijašnje izložbe također su umjetnike ostavljale slobodnih ruku da sami odluče što žele, a što ne žele izložiti i na koji način. Prednost je, osim toga, mogućnost umjetnika da prezentiraju svoj rad u prostoru gdje će ih vidjeti velik broj ljudi u opuštenoj atmosferi. Međutim, postavlja se pitanje hoće li se tema poput ove nametnuti kao glavna tema razgovora svih posjetitelja, što bi u izlagačkom prostoru bilo neizbježno. Bez obzira na to, postoji velika mogućnost da će se posjetiteljima Škrabatorija taj društveno osjetljiv problem na ovaj način učiniti relevantijim.
Izložba ostaje otvorena do 3. srpnja.
Fotografije: ljubaznošću caffe bara ‘Škrabatorij’
