U sklopu izložbe VGA03 ovaj tjedan izlažu se radovi studenata umjetničkih akademija u četiri različita grada. Projekt koji se bazira na ideji decentralizacije umjetnika studenata u Hrvatskoj, ponovno je otvorio vrata ovog ponedjeljka, 22. studenog te ih zatvara 29. studenog. Naše su novinarke i ovoga puta posvetile pažnju radovima umjetnika među kojima su našli Nika Bilandžić, Ivana Stećuk, Dorian Pacak te Marija Križić, Doris La Mazza, Klara Dujmović, Petra Patafta i Valentina Damjanović. Ono što ih povezuje jest lajtmotiv subliminalnosti koji se proteže kroz njihova djela. Stanje napetosti te zvučni i vizualni podražaji koji promatraču sugeriraju specifični taktilni karakter djela samo su neki od elemenata koji razigravaju promatračev prag svijesti i podsvijesti. Više o radovima umjetnika pročitajte u tekstovima Mateje Radoš i Antonele Solenički.
Tekstilni rad naziva Ravnine i neravnine djelo je Nike Bilandžić, studentice diplomskog studija ilustracije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Apstraktna konstrukcija, odnosno reljef, sastavljena je od prirodnih i sintetičkih vlakana ljubičaste, neon zelene, crne i bijele boje. Prema umjetničinu mišljenju, rad ima prije svega estetsku funkciju, odnosno počiva na ideji promatrača koji uživa u ljepoti djela, zbog čega bismo ga mogli povezati i s konceptom subliminalnog. Materijal tekstila od kojeg je reljef napravljen sugerira ideju naslijeđa koje se prenosilo među ženama jezikom vezenja i ručnog rada. Stoga rad evocira približavanje tradiciji u smislu izrade, ali paradoksalno i raskidanje s njom jer se radi ponajprije o umjetničkom djelu bez utilitarne funkcije. I sam naziv djela, Ravnine i neravnine, sugerira kontradiktornost, dok otvori i niti koje vise ukazuju na propusnost, ali i mogućnost obuhvaćanja više interpretacija.
Knjiga jastuka, tekstilna instalacija s grafičkim elementima, rad je Ivane Stećuk koja pohađa prvu godinu diplomskog studija grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sam koncept knjige jastuka porijeklo vuče iz Japana, a radi se o dnevničkim zapisima iz života neke osobe koji se nakon svakodnevnog pisanja pospremaju ispod jastuka ili uz uzglavlje kreveta. Ipak, umjesto pisanja dnevnika te stalnog bilježenja misli i događaja kao forme suočavanja sa samom sobom, umjetnica stvaranju pristupa drugačije – vodi likovne bilješke. Radu pristupa ritualno – svaki dan izrađuje i otiskuje grafike na tekstil bilježeći tako apstraktne osjećaje, dok konkretne misli veze koncem čineći ih opipljivima. Pristup izradi sugerira kontemplativnost, a na dodir mekane stranice ove knjige postaju mjesto utjehe i sigurnosti, mjesto na kojem vrijeme sporije teče, mjesto za snove. Umjetnica poziva promatrača u svoju podsvijest – svatko tko u ruke primi ovu knjigu jastuka, može svoje misli odmoriti u autoričinima.
Marija Križić studentica je Akademije likovnih umjetnosti u Osijeku čija apstraktna kompozicija sastavljena od tkanine, spužve, vune i konca nosi naziv Kada je dosta? Autorica izlazi iz rutine stvaranja te propituje kako nastaje cjelina i kako teče kreativni proces ako krenemo od nule, bez ideja i razmišljanja, puštajući ruke da same rade. Zanima je na koji način unutarnje postaje vanjsko, odnosno kako kroz izradu djela materijalizirati ono podsvjesno. Repetitivne linije sugeriraju kontemplativnost pri radu, a neodoljivo podsjećaju na krivulje kojima se na geografskim kartama spajaju mjesta jednakih dubina ili visina. Na simboličkoj bismo razini rad mogli shvatiti kao svojevrsno mapiranje podsvijesti pri kojemu je od konačnog rezultata važniji sam put, odnosno proces stvaranja. Također, ukazuje kako „siromaštvoˮ materijala može biti izvor bogatim i dubokim pričama koje na prvi pogled možda nisu vidljive.
Dorian Pacak student je diplomskog studija likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a primarno se bavi kiparstvom. Njegova skulptura napravljena od poliestera nosi naziv SVEd, odnosno SuperVelikiEkstradinosaur. Riječ je o dinosauru koji, ni manje ni više, jede autorove probleme. Svatko od nas ima svoga SVEda, mjesto na koje pohranjuje svoje brige, a autorov ima oblik jednog ogromnog bezličnog dinosaura. Ipak, SVEd probleme ne može probaviti pa su mu ojačale noge kako bi lakše podnosio taj strašan teret. Nepoznat je odgovor na pitanje koliko će još dugo SVEd podnositi probleme i neostvarene interese koji su se nakupili tijekom godina. Možda još malo naraste, a možda uskoro i njega počnu mučiti svi ti silni problemi koje je progutao. Skulptura sugerira da je dobro biti svjestan svoga SVEda te tako otvara temu introspekcije i autorefleksije, odnosno usmjeravanja pažnje na svoju svijest i podsvijest.
ANTONELA SOLENIČKI
Tehnikom akrila i pastela na platnu Doris La Mazza uvodi nas u svijet simbolizirane podsvijesti. U radu Sep(A)eracija Doris prikazuje vodu, zrak i tlo označavajući ih prikladnim bojama – tirkiznom, crvenom i smeđom. Ova tri empedoklovska elementa dovode nas do njihova principa razdvajanja i privlačenja materija, principa Razdora i Ljubavi. Time nas umjetnica dovodi do otkrivanja oblika podsvijesti koje povezuje na simboličan način. Na platnu zagasitih tonova jednostavnim, pastelom ocrtanim linijama apstrahirano prikazuje tok misli. Glatki potezi kistom i lake linije slici pridodaju meditativan karakter, a kontrastnom crvenom nad tirkiznim potezima postiže se gotovo realističan sanjarski prikaz, poput zalaska sunca nad mirnim jezerom.
U videoradu Uzdah umjetnica Klara Dujmović donosi zvukove koje sama proizvodi, često simultano postavljene. Podrigivanje, gutanje, piskutanje, smijeh i drugi zvukovi koje stvara ustima popraćeni su i naslovnim uzdasima. Gotovo karikaturalno, kao da stvara kakav zvuk za animirani film, umjetnica se poigrava s mogućnostima svoga tijela iskorištavajući svaki njegov oblik i sposobnost. Dodir jezika i usana proizvodi različite zvučne materijale od kojih umjetnica sastavlja kontinuirani slijed tonova. Tonovi nadrealnog karaktera, koje ne čujemo toliko često u svakodnevnom životu slušatelja, uvode nas u novi svijet simpatičnih zvučnih podražaja.
U audioradu Titrat umjetnica Petra Patafta poigrava se s različitim oblicima titraja, elektroničkih zvukova i zvukova elektronike dobivenih kontakt mikrofonom. Različiti intervali i intenzivnost zvuka prikazuju niz stanja, od mirnog titraja do pištanja koje nervira. Mikrofonom se označavaju zvuci puknuća intervala, poput zvukova kiše koja pada na tupi predmet. Nizanje različitih titraja slušatelja dovodi u brojna raspoloženja dok mu pažnju privlači svaki ton koji se proizvodi. Na nesvakidašnje podražaje uho svakoga trenutka reagira iščekivanjem nečega novog i uzbudljivog. Svakim novim podražajem umjetnica nas vodi u neuobičajen, dinamičan i razigran mikrokozmos titraja kojim nas postavlja u stanje napetosti.
Videorad Sinesteziram Valentine Damjanović napravljen je u ponavljajućem ABAB ritmu izmjenom prizora unutrašnjeg i vanjskog. U prvom dijelu, često prikazujući zavjese koje se pomiču na dnevnom vjetru, umjetnica donosi prostore interijera različitim videoisječcima. U drugom dijelu izlazi u vanjski svijet, a video se tada nadopunjuje prikazima livada, umjetnice kako se kupa, noćnim vizurama, žitom itd. U trećem se dijelu ponovno vraća u interijer te naposljetku projekcija završava prikazom nebeskog plavetnila. Video je kontinuirano popraćen meditativnim zvucima umjetnice koja mumlja, a intimnosti rada pridonose i krupni kadrovi njezina lica, madeža, kose. Različitim kadrovima umjetnica nas upućuje na brojna raspoloženja kroz koja prolazi, pri čemu uistinu objedinjuje svoja osjetila, odnosno – sinestezira.
MATEJA RADOŠ
