Šetnja ukrug po opusu Savke Pavić

„Hodaš, gledaš - osnovno u fotografiji.“ (Slavka Pavić, HRT1, ožujak 2020)

Izložba Slavke Pavić u Francuskom paviljonu postavljena je u dvije koncentrične kružnice u čijem se središtu nalaze ljestve iznad kojih se uzdiže crveni balon. U vanjskoj se kružnici nalaze fotografije iz prošlog stoljeća, dok većinu unutarnje kružnice čine recentnije fotke. Razvijene su na velikim formatima u nekoliko različitih dimenzija te obješene na svojevrsne rešetkaste stalke bijele boje. Prva fotografija koju posjetitelj na ulazu ugleda jest Slavka Pavić koja ispred Francuskog paviljona drži crveni balon u ruci.

Fotografije iz 20. stoljeća analogne su te razvijene kao crno-bijele, dvostruke ekspozicije i negativi. Sve te fotografije imaju dokumentaristički štih te autorica u njima pazi na kadar, osvjetljenje i kompoziciju. Najčešći motivi su pejzaži, konji, arhitektura, igre svjetla i sjene te ljudi.

Serija od triju fotografija s konjima u hladnoj zimskoj prirodi postavljena je tako da se s lijeva na desno povećava broj konja na fotografiji i kamera im se približava.

Još jedna serija fotografija naziva Kompozicija I, II i III (1956) prikazuje igru svjetla i sjene na novoizgrađenoj zgradi u sklopu Velesajma. Na zid zgrade naslonjene su ljestve i ispred nje hoda ženska osoba. Dok sam surfala internetom i čitala o Slavki Pavić i njezinu stvaralaštvu, ispalo je da u puno slučajeva njezine fotografije nastaju neplanirano. Ista je takva priča i iza ovih fotografija. Šetala je sa svojim mužem, također fotografom, Milanom Pavićem, ugledala zanimljiv prizor, stala i rekla mu da ga ona jednostavno mora fotografirati. Tako su nastale ove fotografije.

Igre svjetla i sjene dosta su zastupljene u dijelu autoričina opusa koji je bio izložen. Fotografija brdovitog pejzaža ukrašenog sjenama, prizori s rive i sjena koju baca svjetionik. Zagrebačke ulice fotografirane iz nesvakidašnjih kuteva. Sličnost je svih tih fotografija u tome što se ljudi na njima takoreći ne pojavljuju. Kao da prikazuju prazan svijet, bez slučajnih prolaznika.

Kada se ljudi pojavljuju na starijim fotografijama, često su to djeca, kao na fotografiji Mala božanstva. Postavljena je horizontalno te prikazuje četiri djevojčice kako stoje ispod slijepih arkada. Velika sjena pada iz desnog kuta fotografije i izgleda pomalo zloslutno, ali djevojčice svojim osmijehom od uha do uha daju ogromnu dozu pozitivne fotografiji.

Fotografija Odlazak iznimno je zanimljiva. Orijentirana je horizontalno. Fotografirana je na nogometnom igralištu, a u prvome planu nalazi se gol bez mreže. Iza njega nalazi se ograda igrališta. Međutim, iza ograde vidi se automobil s otvorenim svim vratima i prtljažnikom. Ljudi su vjerojatno prozračivali automobil za put. U gornjem lijevom kutu fotografije vidi se dijete koje se penje po ogradi. Taj detalj postavlja pitanje bježi li i odlazi li možda dijete? Ili gledamo automobil koji se sprema na odlazak? Također, moguće je da je samo zabilježen prazan dio nogometnog terena koji predstavlja odlazak ekipe. Interesantna mi je višestrukost interpretacija ove fotografije i činjenica da ono što je najvjerojatnija interpretacija - odlazak automobila - nije u prvom planu.

Digitalne fotografije u boji, koje su smještene na unutrašnjoj kružnici postava izložbe, razlikuju se od starijih. Kod njih autorica više ne pazi na kadar i osvjetljenje te iste onda više ne ostavljaju dojam dokumentarnosti i fotografskoga zanata kao starije fotografije. Sve su to fotke nastale unazad pet godina, fotografirane na kulturnim događanjima. Umjetnica fotografira ljude, događaje i odlično prenosi atmosferu druženja i sreću njoj dragih ljudi. Zbog toga sve ove fotografije za autoricu predstavljaju materijaliziranu uspomenu. Fotografije pršte bojama i osmjesima fotografiranih ljudi, tako da je nedostatak posvećenosti pažnje kompoziciji i kadru nadomješten osjećajem koji fotografije prenose.

Intrigantan i konfuzan dio izložbe bila je instalacija s ljestvama i balonom u središtu. Čini mi se da bi ta instalacija mogla predstavljati svojevrsno pomirenje između umjetničina prošlostoljetnog analognog opusa i nedavnijeg digitalnog. Ljestve su element koji se pojavljuje na seriji fotografija naslova Kompozicija, a balon je u boji, kao što su i novije fotografije razvijene u boji. Prvo što se vidi nakon ulaza na izložbu jest Slavka Pavić koja na vratima Francuskoga paviljona drži crveni balon. Ljestve se koriste za uspon. U ovome slučaju možda simboliziraju umjetničke i vrijednosne visine u koje se autorica uzdigla sa svojim analognim fotografijama. Balon se nalazi na kraju simboličnog uspona. Ako simbolizira sadašnjost i njezine novije fotografije, samo ukazuje na to da, iako fotografija s tehničke strane nije savršena, ne znači da je bezvrijedna. Stvaranje uspomena iznimno je bitno. Tako te fotografije prenose emociju i ugođaj druženja, koja je možda ključna za najnovije fotografije Slavke Pavić.

MIRTA MIKLOUŠIĆ

Mladost kao stanje duha

Ljubitelji fotografije i oni skloni nostalgiji za starim vremenima prošloga mjeseca (8. – 23. listopada) nisu ostali uskraćeni za svoje strasti. A koliko još strasti ima i u našoj, sada već u zrelim godinama, fotografkinji Slavki Pavić, mogli ste se uvjeriti u Francuskom paviljonu Studentskog Centra u Zagrebu. Rođena je 1927. godine u Jajcu, no već u ranim godinama doseljava se u Hrvatsku, gdje sa svojih dvadesetak godina postaje članica Fotokluba Zagreb, gdje je sve, čini se, počelo. U suradnji sa svojim suprugom, istaknutim fotografom Milanom Pavićem, zaronila je u svijet analogne fotografije. Na ovoj izložbi, koju je u suradnji s autoricom postavio fotograf Nenad Martić, izabrane su samo neke od mnoštva fotografija iz njezina opusa. U prvom dijelu izložbe, kako su nas autori po svoj prilici naveli, nižu se fotografije nastale do 90-ih godina. Kružno komponirane, u različitim formatima i postavljene s unutarnje strane kruga, nanizane crno-bijele fotografije govore puno onome koji očima zna slušati. Ono što je uhvaćeno u jednom kadru nekoga može u trenutku vratiti u dane mladosti, dok one nešto mlađe može štogod novo i naučiti. No, gotovo bih sa sigurnošću mogla reći kako to nije bio cilj same autorice. Po svemu sudeći, u centru njezina interesa bili su svakidašnji motivi i ugođaj koji ti motivi donose posjetitelju, dodatno pojačan odsutnošću boje. Tako se u prvom dijelu izložbe mogu vidjeti crkvene orgulje, prozori kamene kuće, tragovi na suhoj, ispucaloj zemlji, usamljena kuća u snježnoj idili, automobili u pokretu, vreva na ulici, djeca u trenutku igre ili usred obavljanja posla, kao na fotografiji Mali majstor (1970), i još mnoštvo detalja koji pukom pogledu svakodnevice ostaju nezamijećeni, ali Slavkinu objektivu nisu izmakli. Osobitu pažnju autorica poklanja fotografijama konja i njihovih jahača koje su ponešto većih dimenzija od ostalih i ponavljaju se u gotovo svakoj cjelini, postavljene u središte. Što je tomu razlog, teško je pretpostaviti, no draž je umjetnosti ostaviti prostora za maštanje i promišljanje svima koji s njom dolaze u doticaj. Je li umjetnica znala da je svojim fotografijama obilježila simbole vremena ne možemo biti sigurni, ali da je bila sklona minimalizmu, svakako smo se uvjerili.

U drugom dijelu izložbe, ujedno i jezgri kružne kompozicije, digitalne su fotografije novog tisućljeća. Slavkina privrženost minimalizmu ostala je prisutna i nakon pedeset godina fotografske karijere, ali sada se očituje isključivo u prikazima ljudi. Kao najvjernije simbole vremena dokumentira osobe koje susreće na različitim kulturnim događanjima ili u osobnom druženju s njima. U koloru i u datom svjetlu i prostoru, bez dodatnih efekata i s manjom posvećenosti onom savršenom, školskom kadriranju kao u ranijim fotografijama umjetnica fotografira osobe u zatečenom stanju, u pozi koju su same izabrale. Ponekad mutne i slabo osvijetljene, katkad pomilovane dobrim ambijentom i fotogeničnošću osobe, fotografije postaju vremenski zapisi kako događaja tako i ljudi koji su na njima. Moglo bi se reći kako je umjetnica prestala eksperimentirati i otkrivati što sve fotografije mogu zabilježiti i na koji način govoriti te se vratila onoj osnovnoj namjeni fotoaparata. Iako djeluje kao da je vještina iščeznula iz Slavkinih ruku, njezin umjetnički izričaj i sada dobiva posebnu notu, ali u posve novom svjetlu. Čitava paleta boja na odjeći fotografiranih figura i prostora u kojem se one nalaze, nasmiješene oči, ležerne poze, pića u ruci i ono svoje i autentično što svaka osoba pridaje fotografiji priopćava nam u čemu umjetnica pod svoje stare dane uživa. Mirnoća i meditativnost prikaza fotografija nastalih ranije sada su zamijenjene životnošću, poletom i razbibrigom, a sjetu koju nam donose poslijeratne fotografije nove će fotografije poprimiti tek kada sadašnji trenutci postanu daleke uspomene.

Da je moguće zadržati djevojački žar i djetinje oči čak i kada godine već naveliko odmaknu od one biološke mladosti, Slavka nam je dokazala u svojoj razigranosti fotografije, pozivu u kojem i dalje neumorno uživa. U tom spektru njezinih odabranih fotografija posebno se ističe ona najvećeg formata, na kojoj ona sama pozira ispred paviljona fotografu Nenadu Martiću. U haljinici koja podsjeća na školsku uniformu u ruci drži crveni balon, aludirajući na Banksyjevu djevojčicu. Kao simbol energije, strasti i života, crvena savršeno opisuje autoričino unutarnje stanje. A ona, za razliku od Banksyjeve djevojčice, svoj balon čvrsto drži i ne pušta. Kako bi se njezina priča dodatno naglasila u ovoj, sada već sa sigurnošću možemo reći biografsko retrospektivnoj izložbi, u samo središte postavljene su drvene ljestve za koje je privezan spomenuti crveni balon. Predmet koji se desetljećima ne mijenja izgledom niti svrhom služi za penjanje do onog rukama nedostižnog, nikada ne gubeći svoju osnovnu karakteristiku - sezanje u visine. Čemu bismo neprestano trebali težiti tijekom cijelog životnog vijeka, a što se postiže upravo ovim elementima - stabilnošću, energijom, strašću i ustrajnošću u svome pozivu, ove ljestve primjereno pokazuju ne gubeći svoju osnovnu svrhu sve do trenutka raspada.

MATEJA RADOŠ

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Autor fotografija: Luka Dubroja (izvor)