Početnica likovne kritike: izložba Đorđa Jandrića "Hrpa" u Galeriji SC

Ceci nˈest pas une sculpture

„Kiparstvo (skulptura, plastika) – grana likovne umjetnosti, likovno izražavanje trodimenzionalnim oblicima i tijelima – oblikovanim, klesanim, rezanim, lijevanim ili sastavljenim od elemenata u čvrstom materijalu (kamenu, glini, drvu, kovini, kosti, staklu, sintetičkim masama) i materijalu koji može u određenom vremenu zadržati željeni trodimenzionalni oblik (papir, led, tkanina, pijesak i sl.).“

Ovo objašnjenje koje nalazimo u enciklopediji na prvi pogled doima se jasno, nedvosmisleno, iscrpno. Čini nam se da ništa drugo osim onoga što je opisano u toj rečenici ne može biti skulptura. Je li to uistinu tako? Izložba „Hrpa“ akademskoga kipara Đorđa Jandrića, postavljena u Galeriji SC od 6. do 21. studenog 2020. godine, otkriva nam jednu drugu dimenziju kiparstva, zbog koje ova enciklopedijska jedinica postaje nepotpuna.

U ovoj izložbi skulptura postaje relativan pojam, koji još početkom 20. stoljeća i Duchampovom Fontanom gubi svoje prvobitno značenje, a Jandrić pokazuje kako ona uopće ne mora biti niti trodimenzionalna. Štoviše, nije nužno potrebno niti da ju možeš dotaknuti. Ulazeći u bučan prostor Galerije, ispunjen „skulpturama“ zvukova nastalih Jandrićevim glasnim izvikivanjem riječi „hrpa“ na 25 različitih jezika, u meni se pojavio tjeskoban osjećaj koji je, što sam duže bivala u toj prostoriji i promatrala njegove preostale skulpture te cjeline, dobivao svoju dublju dimenziju te i sam postao skulpturom. Da je zvuk imanentno tvorio osamdeset posto izložbe, kako Jandrić kaže, to glasno potvrđujem. Riječi koje ispunjaju Galeriju žestok su osjetilan podražaj, i to ne samo za uši. Prvo što ugleda tebe, prije nego sam shvatiš u što gledaš, Jandrićev je predimenzionirani portret u fotografiji u kojem se raščupane kose i agresivnog pogleda „dere“ na promatrače, ustima digitalno izobličenima u trokut. Osjećaš se napadnuto, a ne znaš zašto. Ali onda okreneš glavu i na zidu pokraj ugledaš obješenu ružičastu svilu na kojoj piše „An Artist Who Cannot Speak as an Activist is No Artist.“ To je već dovoljan povod za promišljanje, ali od pretjeranog zvučnog podražaja shvatiš da moraš pričekati izlazak iz prostorije kako bi uspio promisliti.

Na zidu preko puta spomenute fotografije nalazi se drugi autoportret, u svemu isti osim u obliku usta, koje sada čine pravilan krug. Pogledom ponovno prodire u tebe i u sve što je oko tebe. Gledajući ga, s jedne strane osjećaš kako si ti taj objekt na kojeg viče, a s druge strane dobivaš dojam da te poziva da mu se pridružiš i zajedno s njim vrištiš na sve što te ljuti, iritira. Onom sintagmom ranije spomenutom, zapravo parafrazom rada Mladena Stilinovića „An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist“ iz 1992. godine, doima se kao da umjetnika ljute aktualne teme, a kada na zidu nasuprot pročitam rečenicu posljednjeg rada, „An Artist Who Cannot Speak Politically is No Artist“, pomislim kako ga možda muče i teme iz prošlosti i ovo je njegov način reakcije, njegov politički aktivizam.

Nakon izlaska iz Galerije, zasigurno bih dalje kontemplirala ovu izložbu, razmišljajući o svemu što se trenutno događa vrijedno urlikanja, i kako se u Jandriću možda već godinama nakupljaju frustracije koje je sada, eto, napokon odlučio izraziti. Ali ispred nas je čekao upravo on, karaktera u potpunosti suprotnog od onog s izloženih fotografija, i kroz razgovor nas pobliže upoznao s njegovim radom.

Još sredinom devedesetih godina kroz Jandrićeva se djela prožima pojam „hrpa“. U Zadru je 1995. godine izložio instalaciju Kip 17 koja se sastojala od stošca morske soli u čiji je vrh bila zabijena horizontalna drvena greda. Hrpa je nešto što nastaje gomilanjem. Primjerice, slučajnim prosipanjem šećera na stol nastaje hrpa i ona je često u obliku stošca. Baza stošca je krug, a njegov presjek trokut. U intervjuu u Kipometriji, Jandrićevom traktatu o skulpturi, Borivoj Popovčak spominje: „Mislim da je Kepler govorio da se cijela konstelacija svemira može objasniti s pomoću trokuta, kruga i kvadrata.To možemo zvati Božjom mjerom“. Božja, ali i Jandrićeva, pojavljivat će se u mnogim njegovim kasnijim djelima, pa tako i u ovoj izložbi. U ovom slučaju, hrpu čini gomilanje same riječi „hrpa“ , a trokut i krug vidljivi su u spomenutim ustima. „Sve što promatrač interpretira iz mojih djela meni je kompliment“, tvrdi Jandrić, dalje objašnjavajući kako je ovom izložbom htio pokazati da se, za razliku od nekih svojih suvremenika, u svojoj umjetnosti nikada ne bavi aktivizmom i politikom, stoga je svaka povezanost s istim slučajna. Ono što je namjerno jest referencija na njegovih šest skulptura koje su nastale u proteklih trideset godina. Ovom, sedmom skulpturom, umjetnik povlači paralelu s prijašnjima, ponavljajući neke prijašnje elemente poput korištenja fotografije kao medija, ali dodajući i novi medij – zvuk. Ono što je u svakom od tih radova prisutno, jest Jandrićeva ideja skulpture.

Skulptura, dakle, ne mora nužno biti od kamena, lijevana u bronci ili rađena u gipsu, nego je ona i slika, fotografija, zvuk, performans... „Ako ćemo realno, i ti si skulptura,“ nadodao je umjetnik, i u jedno poslijepodne radikalno promijenio moju percepciju kiparske umjetnosti.

MATEJA RADOŠ


Zvučna skulptura u SC-u

Đorđe Jandrić skulpturom se bavi još od ranih 80-ih godina, a njegova izložba Hrpa SC u Galeriji SC nastavlja istraživanje teme kojom je zaokupljen već 25 godina – hrpe. Izložba se sastoji od pet elemenata ― dva portreta umjetnika s izrazom bijesnog krika i usnama oblikovanim fotomontažom u trokut (na jednoj slici) i u krug (na drugoj). Fotografije se nalaze na zidovima razdvojenim dužom stranicom galerijskog prostora. Na druga dva zida obješeni su natpisi „An artist who cannot speak politically is no artist“  i „An artist who cannot speak as an activist is no artist“ na ružičastoj svili napisani crnim slovima, s crvenom riječi "no". Natpisi su parafraze rada An artist who cannot speak English is no artist Mladena Stilinovića iz 1992. godine. Kao što Jandrić u razgovoru sam potvrđuje, natpisima ironično negira samog sebe. Stilinović nije vješto baratao engleskim, a Jandrić je daleko od političkog aktivista. Ključan dio rada je snimka umjetnika koji viče "hrpa!" kroz četiri zvučnika postavljena ispod stropa galerije. Uzvik se ponavlja te postepeno gomila, i nakon nekog vremena gotovo je nemoguće razabrati pojedinačni glas umjetnika u zaglušujućoj kakofoniji, u kojoj na 25 jezika uzvikuje riječ „hrpa“. Snimka se postepeno stišava, ponovo možemo razabrati pojedine riječi, a onda i utihne. Zaglušujuće vikanje, bijesne oči i iskrivljena usta na slikama djeluju uznemirujuće i možda asociraju na ratnički uzvik, ali sigurno ih je teško protumačiti kao skulpturu. Zato se treba vratiti umjetnikovim ranijim radovima kako bi shvatili postanak elemenata ovog rada.

Đorđe Jandrić se već dugi niz godina bavi određivanjem granica pojma skulptura, koji za njega označava jednostavno materijal u prostoru. U radu Druga skulptura iz 1990. godine prvi put svoje tijelo koristi kao materijal. Obojen bijelom bojom, fotografirao se devet puta: prvi put u položaju en face, a zatim svaki put zakrenut za 45 stupnjeva. Tako je napravio puni krug i na kraju je ponovo usmjeren prema kameri. Fotografije su izložene u tri reda s po tri slike, a na svakoj je mala kugla s jednim slovom riječi „sculptura“. Prostor je osvojen rotacijom figure, a sam autor je materijal, koji obojen u bijelo asocira na mramor.

Instalacija Kip 17, izložena u Zadru 1995. godine, sastoji se od hrpe soli na kojoj je horizontalno balansirana drvena greda. To je autorovo prvo istraživanje hrpe, koja je za njega osnovni oblik materijala u prostoru, dakle suštinska skulptura. Zatim je sveo hrpu na shematski prikaz koji se sastoji od trokuta i kruga (stožac hrpe gledan sprijeda i odozgo), koji je u radu Hrpa 2500 carskih talira faksom pet puta poslao sa Silbe u Dubrovnik i pet puta poslao nazad. Ovdje je materija svedena na ideju materijala prikazanu oblikom hrpe, a prostor je relacija putovanja faksimila Silba Dubrovnik. Jandrić simbole kruga i trokuta otad redovito koristi u svom radu.

U Hrpi SC oblici trokuta i kruga su na umjetnikovim ustima, dakle, usmjeravaju nas da tražimo hrpu u onome što viče. Jednu stranicu trokuta čini rast dinamike, drugu čini njeno padanje, a treću čini trajanje snimke. Snimka se ponavlja, što možemo shvatiti kao krug. U ovom slučaju materijal je zvuk, a prostor je unutrašnjost galerije kojom taj zvuk odzvanja. Stilinovićeve parafraze usmjeravaju interpretaciju od političkog i naglašavaju autorovu usmjerenost na ideju skulpture, a ne na društvo koje tu skulpturu čita. Autorov krik nije društveni komentar, nego 'samo' stvaralački izraz.

Izložba je na prvu nejasna, jer se autor svakim elementom referira na drugi rad, ali u takvom pristupu je dosljedan do posljednjeg koraka, što pokazuje najmanji i najteže primjetljiv element cijelog postava, a za to je potrebno ponovno se vratiti na jedno ranije djelo. Šesta skulptura iz 1991. godine je platno s crnim kvadratom u središtu, na čijoj desnoj strani piše „lijevo“, a na lijevoj „desno“. To se može protumačiti tako da su strane određene s gledišta platna, tj. promatraču zrcalno, no to pada u vodu zato što je iznad napisano „dole“, a ispod „gore“. Na dnu je velikim bijelim slovima ispisana riječ „sculptura“. Smatra li autor samo platno skulpturom? Najvjerojatnije da, ali ono što je još zanimljivije je da se promatrač susreće s neobičnom prostornom orijentacijom na koju nije navikao, te je potaknut da zamisli takav položaj vlastitog tijela, a kao što smo vidjeli na primjeru Druge skulpture, pokret uključuje i prostor kroz koji je proveden, pa je skulptura formirana promatračevom kinestetičkom imaginacijom, tj. zamišljanjem samoga sebe naglavce. Šesta skulptura bila je obješena na zid s četiri čavla, a fotografije Jandrića u Galeriji SC drži po pet čavala zabijenih u zid, tako da su fotografije „nastavak“ Šeste skulpture. Razlog tome je možda što zvučna skulptura u Hrpi SC nema materijalni oblik nego je on nagoviješten oblicima na fotografijama. Oblik skulpture se dobiva tek vizualnim predočavanjem zvuka.

Interpretacije navedene u ovom tekstu nastale su djelomično u razgovoru s umjetnikom, a djelomično u samostalnom promišljanju. Kao što je autor potvrdio, svaka interpretacija osnažuje djelo te ju i sam potiče. Jandrić je ispleo čvrstu mrežu simbola koja poziva da se na nju osloni i da se u njoj sudjeluje, što se na prvi mah čini teško, ali čim se prihvate osnovne ideje ovog sustava on postaje čitljiv, pa asocijacije izviru.

GREGOR SIROTIĆ MARUŠIĆ


Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije SC.

Poveznice