Pripadnost kao ishodište identiteta
Ulazeći u prostor Galerije SC, zakoračili smo u mjesto intimne obiteljske priče Sabine Mikelić, multimedijalne umjetnice koja se bavi preispitivanjem identiteta i osjećaja pripadnosti. Njezin dosadašnji životni put plodno je tlo za to: nakon odrastanja na Rabu i srednjoškolskoga obrazovanja u Rijeci, Sabina je magistrirala na zagrebačkoj ALU na Odsjeku za animirani film i nove medije, da bi potom otišla u Nizozemsku, gdje je 2018. diplomirala na Filmskoj akademiji (Artistic Research in and Through Cinema) u Nijmegenu. Konstantna promjena okoline sukladna je mijenama i transformaciji identiteta koju umjetnica proživljava, uvijek iznova upoznavajući sebe. Idealnu formu za svoju umjetničku praksu nalazi u mediju filma koji, na granici eksperimentalnoga i dokumentarnoga, omogućuje naglasak na proces stvaranja i (često neočekivane) uzročno-posljedične veze koje ga prate.
Izložba, čiji je naziv Oda radosti jedino leksički povezan sa sadržajem, sagledava društvenu ulogu pojedinca kroz prizmu bliske obiteljske zajednice u užemu, a socijalnim pravima i očekivanjima u širemu kontekstu. Kontemplativni ugođaj postava izložbe postignut je multimedijskim instalacijama koje osvještavaju kompleksnost našega identiteta i čimbenike koji su utjecali na njegovo formiranje te koje nas suočavaju s generacijskim jazom i težnjom za samoaktualizacijom u suvremenu društvu neoliberalnoga kapitalizma.
Dominantna videoprojekcija fiksiranim kadrom prikazuje prazan posjed na autoričinu rodnome Rabu, na koji pojedinačno ulaze članovi obitelji. Njihove međusobne prisne interakcije, poput poljubaca i zagrljaja, u kontrastu su s hladnim godišnjim dobom i ogoljelim drvećem koje ih okružuje. Isprva hodajući u raznim smjerovima i ne obraćajući pozornost na kameru, članovi se polako zaustavljaju i izravnim pogledom u kameru uspostavljaju kontakt sa samim gledateljem, koji se time suočava s protagonistima i njihovom situacijom. Njihov direktan pogled, uz gotovo prirodnu veličinu likova u kadru, kao da briše posredništvo filmskoga medija, čime se taj umjetnički rad ne obraća samo gledatelju nego i široj zajednici. To je pogled drugih, ali u njemu je prisutna i sama umjetnica koja šalje poruku i gledajući nas, tjera nas da se zagledamo u sebe.
U zasebnoj prostoriji, na čijemu je podu iscrtan tlocrt zemljišta iz katastra, emitiraju se videozapisi kojima dobivamo uvid u intimne misli svakoga člana obitelji i pojedinačne, različite stavove o teškoj odluci: prodaji zajedničke zemlje velike sentimentalne vrijednosti, ali i visoke tržišne cijene. Udobno sjedeći za stolom, na kauču ili krevetu u mirnu kućnome okruženju, sugovornici razmišljaju o problematičnoj situaciji, a slušalicama im čujemo misli ispisane na ekranu, ironično pomiješane s njihovim pjevušenjem melodije Ode radosti u pozadini.
Pisane na rapskome dijalektu, koji daje notu autentične otočke sredine, rečenice su naizgled kratke i jednostavne, ali slušajući govornike, shvaćamo da su prožete slojevitim tokom misli i određenom suzdržanosti, koju neki i verbaliziraju: „Ne želim pričat o tome.“
Oprečni stavovi reflektiraju jaz između dviju generacija koje gaje potpuno drugačije osjećaje prema naslijeđenoj zemlji. Teška srca otac opisuje stablo „kraljice trešnje“ urezano u sjećanje, a majka misli kako njima „ne triba puno ostaviti“ jer je budućnost djece važnija od nedovoljne mirovine, a zahvalnost za žrtvovanje zemlje vrednija od sentimentalne povezanosti. Međutim kako se sustav vrijednosti tijekom vremena mijenja, tako mlađoj generaciji zemlja ne predstavlja toliko važnu životnu sastavnicu. Razmišljanja kćeri koja smatra da je to „samo zemlja“ i da nije „baš vezana za to“ roditeljima su potpuno nedokučiva. Kroz problematiku prodaje dijela zemlje vidimo složenost mijena političkih uređenja u Hrvatskoj i međugeneracijskih odnosa unutar obitelji koja teži financijskoj stabilnosti.
Pokušavajući se udaljiti od tradicije da se „sve okreće oko šoldi“, mladi shvaćaju kako prodaja ne bi popravila situaciju i, motivirani željom za samoostvarenjem, usmjeravaju svoje djelovanje prema drugačijim ciljevima, ciljevima nevezanima uz prostorni kontekst u kojemu su odrasli. Pretvaranje snova u stvarnost i stjecanje neovisnosti postavlja se kao okvir za dodatnu, neiscrpno slojevitu i zapravo nikad dovršenu transformaciju identiteta.
Ipak, okolina u kojoj rastemo – fizički i emocionalno – čini sastavni dio našega identiteta zajedno s obiteljskim odnosima koji kao primarno mjerilo osjećaja pripadnosti neminovno utječu na sve daljnje aspekte našega života. Gradivne elemente vlastitoga identiteta često dogmatski i nesvjesno preuzimano iz okoline, ne dovodeći u pitanje razlog njihova postojanja. Određeni kulturom, obitelji, ideologijom ili zajednicom, kao ljudska bića ukupnost smo svega što smo ikada doživjeli i pod utjecajem mnogih koje smo upoznali. Krvna srodstva ne možemo birati, ali prijatelji su također obitelj u kojoj nalazimo pripadnost i utočište, a koja nerijetko višeslojnom povezanosti ostavlja najveći trag u našim životima.
Tako treći dio izložbe čini videozapis Pismo, nešto drugačiji od prethodnih radova. U zamračenoj, tjeskobnoj spavaćoj sobi autorica sjedi leđima okrenuta gledatelju i baca kamenčiće o zatvoreni prozor, dok u pozadini čujemo glas njezina prijatelja, koji čita poslano pismo. Iako nevidljiva, njegova prisutnost dominira prostorijom – onom u kojoj sjedi autorica, ali i onom u kojoj se mi nalazimo dok udobno sjedimo na katu Galerije SC-a. Zaranjajući u dubinu egzistencijalnih problema čiji korijeni sežu još u rano djetinjstvo, autor ogorčeno vapi za promjenom u životu punu frustracija i neostvarenih snova. Tematika pisma mračna je kao i soba, a njegov težak i jednoličan ton, dubok i promukli glas, odgovara repetitivnomu i pomalo zatupljujućemu ritmu zvuka sudara kamenčića i prozorskoga stakla. Svojom (ovoga puta) fizičkom prisutnosti autorica vlastitu pripadnost izmješta iz primarnoga nukleusa obitelji i postavlja se u korelaciju s Drugim, peformativno preispitujući svoju ulogu i tuđa očekivanja. Mnoga pitanja ostaju otvorena, a značenje možemo upisati slobodnom interpretacijom ili pak tražeći sebe kroz vlastita iskustva.
Slojevitost identiteta i tematika preispitivanja pripadanja kako obitelji tako i široj društvenoj zajednici provlači se kao nit vodilja cijelim Sabininim radom.
U srži svih ovih radova prisutan je osjećaj nostalgije, i to ne samo fizičke – za domom ili određenim mjestom – već i one filozofske, duhovne i egzistencijalne koja nas prati izvan prostora i vremena, a s kojom se svatko može poistovjetiti.
Preispitujući sastavnice vlastitoga identiteta, tražimo sigurnu okolinu koja nam omogućuje neprestanu promjenu, a nakon Ode radosti ostaje nada da će svatko osjetiti pripadnost na nekome mjestu, ali prije svega u samu sebi.
MIA VUJČIĆ
Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.
Fotografije su preuzete s Facebook stranice Galerije SC te sa stranice Studentskog Centra u Zagrebu.
